LIDIJA BOŠNJAK - ZAGREB


Utorak, 12 Siječanj 2016

"Moda je moja preokupacija, hobi i posao"

*Volim ono što radim i nikada više ne bih pristala raditi ono u čemu ne osjećam ljubav *Ovo je jedan od rijetkih butika u kojem možete upoznati dizajnericu odjevnog komada koji ste upravo kupili

Lidiju Bošnjak smo osobno upoznali prilikom njenog dolaska u Osijek gdje je u sklopu projekta "Biti bolji - Be better" učenicima Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn Osijek predstavila svoj posao te im ispričala zašto i kako se odlučila baviti upravo modom i modnim dizajnom. Tada smo uspjeli nagovoriti Lidiju da svoju poduzetničku priču ispriča i za časopis Poduzetnik jer je to svojom upornošću i željom da "bude bolja" zaista zaslužila. Kao što vidite, nismo je morali dugo nagovarati!
Lidija nam je ispričala: "Rođena sam 1973 godine u Vukovaru, osnovnu školu i dio srednje sam završila u Iloku, a zadnje razrede srednje škole sam završila u Zagrebu (Škola za tekstil, kožu i dizajn) jer sam morala napustiti Slavoniju zbog Domovinskog rata koji je bio u punom jeku. Nakon završene srednje škole završila sam modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom Fakultetu u Zagrebu. Tijekom fakulteta sam radila, a za sebe i za svoje kolege s fakulteta organizirala sam modne revije u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta sam radila kao modni dizajner za Dolcevita te nastavila raditi u više modnih kompanija u maloprodaji kao trgovac, voditelj trgovine, visual merchandizer..., gdje sam skupljala iskustvo koje mi je bilo potrebno kako bi se odlučila na korak otvaranja svog modnog branda.
Odluka je donešena te sam početkom ove godine pokrenula vlastitu modnu tvrtku pod nazivom Vintage Circus d.o.o. Jedina sam vlasnica i trenutno poslujemo u jednom poslovnom prostoru na adresi Ilica 14 u Zagrebu, a surađujemo sa Muffin Fashion store Pula te s nekoliko komisionara po Hrvatskoj."


Velika ljubav prema poslu
"Od fakulteta do danas moda je moja preokupacija, hobi i posao. Naravno da volim ono što radim i nikada više ne bi pristala raditi ono u čemu ne osjećam ljubav. Pristupam poslu ozbiljno, u čemu mi pomaže bogato iskustvo u svim dijelovima koji su potrebni, od kreatorskog, proizvodnog, preko trgovačkog, marketinškog pa sve do stilizacije same trgovine koja je jako bitna kako bismo se približili samom kupcu. Osim što moram biti ozbiljna, moram biti dovoljno razigrana i pomalo djetinjasta kad je riječ o kreiranju odjeće, kako bi bila drugačija i originalna. Izvor prihoda mi je prije bio rad za nekoga uz dodatnu zaradu od kreiranja, dok danas funkcioniram samostalno u svom prostoru uz tim vanjskih suradnika. Ja sam vlasnik i jedini zaposlenik te je moj butik jedan od rijetkih u kojemu možete upoznati dizajnericu odjevnog komada koji ste upravo kupili."

Nastavak obiteljske tradicije ili...
"Moj otac je krojač po struci s radionicom u vlastitoj kući i kao dijete sam bila prisutna takvoj vrsti posla. Majka i otac su oboje radili u lokalnoj tekstilnoj industriji, koja je u to vrijeme bila dobar dio našeg života i svakodnevnice. I sada, kada pomislite kako je to logičan slijed mojeg daljnjeg školovanja moram naglasiti kako se moj otac jednako tako bavio vinarstvom te je moj izbor bio između poljoprivredne i tekstilne škole. Definitivno se u poljoprivredi nisam pronašla iako u srednjoj školi nisam niti sama znala što bih htjela. Voljela sam kazalište pa time i kostimografiju te mi je želja bila upisati kostimografiju u Beogradu. Ali, u životu koliko je dobro toliko je i loše nešto unaprijed planirati te su moji planovi poremećeni ratom. Završavala sam srednju školu u Zagrebu, a u glavi mi je bila zbrka i nisam vidjela svoju budućnost dok mi nije prišla profesorica iz estetike koja mi je ukazala kako imam talenta i da bih svakako trebala na prijemni na Tekstilno-tehnološki Fakultet – modni dizajn koji sam i upisala. Upravo ona je bila ključna ličnost u mojoj odluci. Nakon završetka fakulteta imala sam iskustva u svim vidovima tekstilne industrije (od crteža do zadovoljnog kupca i sve između) te je logičan slijed bio da otvorim nešto svoje. Dok sam radila za druge, uvijek sam šivala svoje modele i prodavala ih komisiono po buticima te shvatila da moje kreacije idu, da imam svoje kupce te sam se odlučila za samostalan posao.
Ne bih se upustila u posao da ne smatram kako se kod nas može uspjeti. Važna je vizija, upornost i rad te da svoju ljubav prema poslu uspijete prenijeti na druge. Promoviram svoje proizvode preko društvenih mreža, pojavljivanjem na sajmovima i događajima, također se reklamiram u turističkim vodičima jer je Zagreb postao poželjna turistička destinacija."

Ni podrška nije izostala
"Kako u samom početku nisam imala podršku od roditelja. Još kao studentica, nakon jedne revije izašla sam na duplerici Nacionala i nazvala ponosno roditelje da im se pohvalim na što mi je otac odgovorio kako ima nekog važnijeg posla i da se čujemo kasnije. Oni nisu vidjeli budućnost u tekstilu jer su sami bili u tome cijeli život i uvijek su smatrali da se novac treba pronaći u profesijama liječnika, odvjetnika itd. Zato je moja borba za uspjeh bila jača, da dokažem i njima i sebi da se od dizajna može živjeti. Danas su zajedno sa mnom zadovoljni mojom odlukom.
Najveću podršku imam od supruga, kojem sam ujedno i upoznala na jednom intervjuu za radio postaju, u kojoj me je pitao kakvi su vaši daljnji planovi vezani za modu na što sam mu odgovorila da odemo na kavu. Nakon te kave ubrzo smo završili u braku, a on mi je postao savjetnik i podrška u otvaranju tvrtke, kao i u vođenju poslovanja. Želja mi je proširiti posao, ostati prepoznatljiva i dugačija od svih modnih brendova na tržištu koji su identični. Problemi su dio svakog posla od kojih ne treba bježati, ali rješenja uvijek ima. Samo treba svesti očekivanja na realne mjere vremena i prostora u kojem se nalaziš."


Kupci prepoznaju uloženu ljubav i trud
"Jako sam zadovoljna postignutim i sa velikim veseljem odlazim svaki dan u svoju trgovinu. Trebalo je dosta živaca i upornosti kako bih došla do toga, a bilo je tu i uspona i padova. Sam prostor u Ilici 14 je drugačiji i prepoznatljiv, nabavljam drugačiji accesorize nego se može naći igdje u Zagrebu, cijene su normalne, prihvatljive, a odjeća je drugačija i nosiva. Oni koji uđu u trgovinu vide određeni pomak u pristupu poslovanja i kupci se vraćaju što mi je posebno drago jer to dokazuje da su prepoznali ideju i ljubav uloženu u cijeli ovaj projekt. Najdraže u mojoj ponudi su mi definitivno haljine. One su moj najbolji artikl i najveće mi je zadovoljstvo kreirati ih i biti prisutna kad ih žene isprobavaju i kupuju.
Odjeća je nešto što je svakodnevno potrebno, redovita je izmjena modnih trendova i na taj način je potrošnja veća. To je kulturološki fenomen: koliko god odjeće imamo, opet je trebamo i želimo nešto novo i obzirom na gospodarsku krizu mislim da je najgore onima koji su zarađivali, u zlatno doba do 2008. godine, velike prihode te se sada moraju suočiti i nositi sa smanjenom potrošnjom i prihodima koji pokrivaju samo egzistenciju. Moja je sreća šro taj dio nisam prošla i ne poznajem iz prve ruke taj proces već sam promatrala to u tvrtkama u kojima sam radila tako da sam svjesna lošeg raspolaganja velikim sredstvima. Smatram kako se dio zarade uvijek mora ostaviti za krizna razdoblja poslovanja i time se nivelira veliki uspon, ali i pad. Također mislim da kriza mora jednom završiti i kako je to samo pitanje vremena."


Odlazak u metropolu
"U jednom trenutku nakon diplome sam otišla s ruksakom punim svojih kreacija u London. Mislila sam da je sreća vani, u inozemstvu i kako ću ondje prodati sve što sam ponijela. Sjela sam u subway i shvatila kako visoki standard nosi manju pozornost o estetici i razigranosti, a da na "Cvjetnom" u Zagrebu ili na splitskoj rivi žene itekako vode računa o stilizaciji i da ja definitivno nemam što tražiti u metropoli u kojoj sam uvijek stranac. Obišla sam sve fashion weekove London te sezone i zaključila koliko smo kreativni."

Poruka svima - pokrenite svoj vlastiti posao!
"Svima koji imaju imalo energije i volje preporučujem neka pokrenu svoj vlastiti posao i navela bih samo jedan primjer - kad sam kupila stan i završila u braku, kad smo oboje imali posao i sve se činilo savršeno, u jednom danu smo oboje ostali bez posla. Kada radiš za nekog, nikad nisi siguran bez obzira kakav ugovor imaš. Kada sam radiš, sam odlučuješ i boriš se da do takvih stvari ne dođe. Citat koji mene vodi je: „Ono što gusjenica naziva kraj svijeta, učitelj naziva leptirom.“

Mirjana Glavaš
Lipanj 2015.