Nadaleko poznat Strojobravarsko-limarski obrt „Rajković“


Utorak, 12 Listopad 2010

 *Kada je krenuo s poslom bilo je isplativo i dobro i odmah je imao tržište *Velik je broj ljudi koji radi na crno i nemaju prijavljene obrte*

rajkovic_1_lipanj_10.jpgMajstor Jure Rajković roðen je 1949. u mjestu Dabar u Lici, malom mjesto smještenom 18 km od Otočca. Kada je imao četiri godine obitelj mu je iz Like doselila u Vinkovce. Bila su to teška vremena i njegov otac je s troje djece došao u ovaj kraj da bi mogao iškolovati djecu. četvrtog brata Jure je dobio 1954. g. u Vinkovcima. Jure je bio oženjen, žena je umrla 1997. g. Ima troje ...

djece došao u ovaj kraj da bi mogao iškolovati djecu. četvrtog brata Jure je dobio 1954. g. u Vinkovcima. Jure je bio oženjen, žena je umrla 1997. g. Ima troje djece, dvije kćerke (Kristinu i Jasnu) koje su se udale i otišle, te sina Juricu

Završetak zanata u Vinkovcima
Jure se prisjeća tih vremena: „Bili smo siromašni, otac se bavio prijevozničkim poslovima. Imao je konja i kola i biti_poduzetnik_lipanj_10.jpgza graðevinske firme je vozio sve što je trebalo, od drva, ugljena, cementa, kreča… tako nas je sve školovao. U Vinkovcima sam završio osnovnu i srednju industrijsku školu. Na zanat sam krenuo 1964. g., poslije njega otišao u vojsku i nakon što sam se vratio zaposlio sam se u jednoj firmi „Srp i čekić“, tada je to bila kovačnica, a danas jedan od pogona Dalekovoda. U toj kovačnici sam učio zanat i nakon samo mjesec i 20 dana prešao sam u drugu firmu u kojoj mi je radio brat. Bila je to zanatska zadruga za završne graðevinske radove „Stil“ u kojoj sam dobio duplo veću plaću“.
„U zadruzi sam ostao 17 g., kada napuštam „Stil“ i otvaram svoju privatnu radionicu. Zašto sam se odlučio za svoj vlastiti posao? Jednostavno, želio sam veću plaću. Znao sam da puno vrijedim jer sam tamo vodio cijelu proizvodnju, a imao sam samo neki dinar više od ostalih radnika. Tražio sam da mi povećaju satnicu, nisu htjeli i ja sam se pokupio i otišao. Otišao sam u općinu i pitao mogu li raditi samostalno? Tako sam 1986. g. počeo privatno raditi kada sam otvorio Strojobravarsko-limarski obrt „Rajković“.
„U njega sam povukao nabolje, sebe i još dvojicu radnika. To nije nikakva tajna, ova dvojica su kod mene radili jedno odreðeno vrijeme, nekih deset godina, a onda su i oni otvorili svoje privatne firme. Kasnije su još dvojica iz „Stila“ došli kod mene pa su i oni otišli u privatne vode. Danas imam 7 radnika, 5 stalno zaposlenih i dvojicu na odreðeno vrijeme i imam 5 učenika. Meðu zaposlenim je i sin Jurica. koji je takoðer položio majstorski ispit za strojobravara, bravara i limara. Želio sam da ide na fakultet, ali on je želio raditi u radionici. Kao dijete od 4. g. je od komadića lima napravio list, ma ne bih ga ni ja u to vrijeme bolje napravio“.

                                                                     Problemi obrtništva
Najveći problem je naplata koja je postala kronični problem. Do sada sam redovito isplaćivao plaće, mislim da ću moći i dalje. Trenutno sam dužan državi obveze na plaće, ali čim mi dužnici plate par računa to ću riješiti.
Veliki je broj ljudi koji radi na crno, a da nemaju prijavljene obrte tako da nam oduzimaju velike količine posla. U našoj županiji ima nas oko 50 koji radimo tu bravariju, od toga nas je oko pet, tj. 10% koji radimo zakonito i prijavili smo posao, a ostali sve rade u fušu. To su uglavnom oni koji su zaposleni, imaju vojne mirovine, nisu to ljudi koji nemaju što jesti pa zato to rade. Rade puno jeftinije tako da nam oduzimaju posao. Tu bi inspekcija morala malo poraditi, da ih javno uplaši, pa ako ih se opet uhvati da budu sankcionirani. Mislim da bi trebalo stati na kraj radu na crno.

Uspješan početak rada
„Kada sam 1986. g. krenuo s radom bilo je isplativo i dobro. Odmah sam imao tržište, radio sam za firme za koje sam ranije radio. Bio sam dobar radnik, svi na gradilištu su me voljeli i to je bio jedan od razloga da sam odmah na početku imao svoje kupce. U početku sam radio samo za jednu zagrebačku firmu, ali kada je došlo vrijeme neplaćanja i kada je  počela inflacija počeo sam raditi za jednu slovensku firmu jer je moja bivša firma i prije radila s njima. S obzirom da sam tamo vodio poslove znao sam tu ekipu. Bili su to terenski poslovi: krovopokrivački, radio sam svu limariju, pa čak i bravariju. Rekao sam vam da sam završio za bravara, ali kasnije sam završio i za limara. Kada sam otvorio privatnu radnju imao sam više limarskog posla nego bravarskog i zato sam išao na polaganje jer se od mene tražilo da budem kvalificirani limar da bih uopće mogao raditi tu djelatnost“.
„Za vrijeme rata bio sam prognanik jer mi je kuća na periferiji kod Mirkovaca gdje je bila crta razdvajanja, tako da plaketa_lipanj_10.jpgsam se povukao u centar grada. Tamo sam oformio jednu radionicu gdje sam privremeno radio, to je trajalo jedno dvije godine. Nabavio sam strojeve i alat, imao sam čak i kancelariju. I sve je bilo dobro dok nije došao 5.08. 1995. kad je bila akcija „Oluja“, onda su iz Mirkovaca poslali granate i sve mi je izgorjelo. Nisam radio jedno pola godine, malo sam sredio to što je izgorjelo i nastavio raditi do 1998. g. Problem je bio što su meni tada i strojevi bili uništeni. Nisam imao više ništa, čak ni čekiće, sve se istopilo. Ostao sam bez ičega i ponovo sam iz nule krenuo. Kući sam se vratio 1998. g. i na osnovi zapisnika o ratnoj šteti tražio sam kredit od države. Vrlo lako sam ga dobio od HBOR-a, oko 100 000 DM. Podigao sam kredit da bih mogao krenuti, kupio sam usko specijalizirane strojeve za izradu kovane bravarije koje i danas imam. Do rata sam radio neke druge vrste poslova, ali nakon rata sve se promijenilo. Raspadom bivše države više nisam mogao raditi za Slovence. Gledao sam što ću raditi, imao sam smisla za ručno kovanje. I prije sam kada sam imao vremena ručno kovao, napravio sam par kapija i kada sam vidio da je došlo stanje kakvo je nisam imao izbora, htio sam raditi ono što znam. Mogu napraviti cijelu kapiju ručno da imitiram rad starih majstora u potpunosti. Osim za firme radim i za graðane tako da imam dovoljno posla. Dosta mi se javljaju ljudi koji se vraćaju iz inozemstva, oni sve pošteno plate, ali žele da im se posao kvalitetno odradi. Prvi sam, poslije rata, počeo raditi u našoj županiji i imam dovoljno posla, za tri mjeseca unaprijed. Sreća je moja što sam krenuo u ovaj posao i mislim da ljudi u ovom poslu ne propadaju što se dogaða malim trgovcima, manjim graðevinarcima i onima koji ne vode računa o svojim financijama.“.

Ljubav prema poslu i priznanja
Obrt „Rajković“ nadaleko je poznat po proizvodnji kovanih kapija i ograda, izradi stubišnih i balkonskih ograda, biti_poduzetnik_lipanj_10_krevet.jpgizradi ukrasnih predmeta po narudžbi, usluga pocinčavanja, a proizvodi i kovane krevete i mnoge druge predmete od metala i lima. U veljači ove godine Udruženje obrtnika Vinkovci proglasilo je Juru Rajkovića za Obrtnika godine 2009. i dodijelilo mu Zlatnu značku i Povelju udruženja. Majstor Jure je član Skupštine i Upravnog odbora UO Vinkovci. „Naše Udruženje obrtnika je dobro i pomažu nam u teškim situacijama. Zbog toga bih pohvalio našeg tajnika g. Lombardovića i tajnika županijske OK g. Kadoića“.
Jure mi kaže: „Volim svoj posao jer radim ono što znam raditi. Znam ručno kovati, a takvih je majstora ostalo vrlo malo. Imam jedan talent koji drugi ljudi nemaju. Imam 40 g. staža i 61. g. što znači da imam uvjete za prijevremenu mirovinu. Računam da ću otići u mirovinu, a sin Jurica, koji ovdje radi 6-7 g., naslijediti će moju radionicu. Malo sam umoran i želim se riješiti obveza“.
Juru sam upoznao na obrtničkom sajmu u Osijeku, što misli o sajmovima? „čini mi se da je ovo peti sajam na koji dolazim u Osijek. Kada sam prvi puta došao u Osijek podijelio sam 1000 letaka. Nakon godinu dana počeli su mi se javljati kupci tako da za Osijek dosta radim i svaki novi sajam mi donese novu mušteriju“.

V. Mihajlović,  lipanj 2010.