Pogledom u bolji svijet


Ponedjeljak, 07 Lipanj 2010

 *Nije smisao života kupiti crveni Ferari, teologija je pravi čovjekov put *Vrijednost rada, radnika i sindikata shvatila je Crkva s papom Lavom XII kada je odbacila svoj feudalistički pogled na svijet*

druga_strana_veljaca_10_2.jpg„Kako nekome može biti Bog smisao života?“, pitao se Davor Šamadan prije nekoliko godina. Roðen je u Osijeku 1976. g., a cijeli život proveo u Valpovu. Ðačko doba okusio u klupama osnovne i matematičkoj gimnaziji srednje škole. Po zanimanju je diplomirani teolog. Studij je pohaðao u Ðakovu na današnjem KBF-u.

U crkvu iz inata
Davor priča: «Htio sam upisati teologiju. Nisam se odvažio zbog udaljenosti od kuće, upoznavanja novog grada i mjesta stanovanja. Pokušao sam upisati pravo. Shvatio sam da tim pothvatom umirujem sam sebe. Bijaše bez uspjeha. Godinu dana sam pauzirao i upisao teologiju. Tijekom srednje škole nisam volio ići u crkvu. U druga_strana_veljaca_10_davor_amadan.jpgčetvrtom srednjoškolskom razredu nakon obiteljske svaðe, moj najradikalniji potez bio je odlazak na Misu. Da se meðusobno ne potučemo, rekao sam: Idem u crkvu vama svima za inat. Tog dana crkva mi se učinila ogromnom, većom od katedrale. Moj prijatelj Stjepan Ribić me je poslije završetka Mise predstavio časnoj sestri Mileni, da znam pjevati i svirati gitaru. Primili su me u zbor mladih u župi. Damir Stanić, dipl. teolog, tada orguljaš u valpovačkoj crkvi, pozvao me u crkvu na predavanje o obnovljenom križarskom pokretu koje je održao svećenik Božidar Nagy. Predavanje sam eskivirao. Došao sam na drugi susret križara na poziv Stjepana. Susret je vodio Damir. Ometao sam predavanje svojim šalama. Tema susreta bila je smisao života. Moj smisao tada je bio kupiti crveni Ferari. Velečasni Stanislav Šota pokazao mi je da je teologija jedini pravi čovjekov put. Postao sam križar. Velečasni je uvidio da imam dar komunikacije s ljudima. Šalom i sviranjem gitare privlačim mlade ljude. Bio je moj uzor. Otvorio mi je vrata za vjeru. Gledajući njegov odnos prema Euharistiji i molitvi krunice zavolio sam Boga. Molitva Krunice je moja najjača osobna molitva poslije Euharistije. Zajedno smo posjećivali bolesnike, siromašne i stare ljude samce».
Osobnije mu je djelovanje u župi. Voditelj je Biblijske skupine i Zajednice Vjera i Svjetlo. Dvije godine bio je urednik župnog lista Marijin put. Pjevao je niz godina u župnom zboru mladih i Crkvenom Pjevačkom Društvu M.I.R. u Belišću, organizirao Biblijske seminare u valpovačkoj župi. «Zbog zdravstvenih i obiteljskih razloga reducirao sam te lijepe sadržaje. Mama mi je govorila: Sine, ti ne moraš ni doći doma. Donijet ćemo ti krevet na kor, pa spavaj u crkvi!“ Trenutno je u ulozi koordinatora duhovnog pokreta Vjere i Svjetla župne Zajednice „Dva srca“. Zajednica okuplja roditelje, prijatelje i osobe s mentalnim poteškoćama. «Živeći s njima i mi otkrivamo svoj smisao života. Najradije bih bio samo prijatelj zajednice. Biti koordinator nosi puno odgovornosti za koju se osobno ne smatram najkompetentnijom osobom. Uz iznimnu suradnju koordinacijskog tima uživam radeći u Zajednici! Koordinator je osoba koja, u suradnji s koordinacijskim timom, priprema mjesečne susrete u župi i prigodne akcije: kreativne igre, molitveni kutak, odlaske na hodočašća, meðusobne posjete u obiteljima, obilježavanje dana Vjere i Svjetla (2. veljače, Svijećnica). Zajednica se financira iz vlastitih izvora: prodajom pšenice u vrijeme Adventa, domaćih kolača koje peku roditelji i prijatelji Zajednice, u listopadu jabuka kada je dan objave zajednice. Mještanima Valpova ponudimo svoje proizvode uz prigodan program pjesmi».

                                       Djeca imaju izrazit osjećaj za solidarnost
Danas Damir predaje vjeronauk osmoškolcima u Petrijevcima. Njegov angažman u školi satkan je ljubavima iz djetinjstva: izradi crtanih filmova i žabica na papirima, kolaža, igrokazima glume. Redovito svira crkvene pjesme na satovima nižih razreda. Priča mi: «Djeca od prvog do osmog razreda imaju izrazit osjećaj za solidarnost. Podržavaju sve akcije pomoći skupljanja hrane, igračaka, školskog pribora, slatkiša, novca za svoje vršnjake. Volio bih da se vjeronauk ne ocjenjuje. To me ograničava u mojoj kreativnosti. Stalno mislim da je potrebno nešto „naštrebati“, ali to nije najvažnija stvar. Htio bih sat vjeronauka pretvoriti u igraonice, opuštenu atmosferu u razredima. Problem je što živim u Valpovu, a radim u Petrijevcima. Ne dolazim u osobni kontakt s njima. Djeca me uvijek gledaju kao učitelja, a ne kao prijatelja u vjeri! Cilj mi je u dogledno vrijeme stvoriti malu zajednicu mladih u kojoj ćemo razvijati crkvenost i molitveni duh, te za 10-tak godina otići zajedno u TZ-Francusku, kao vrhunac našeg vjerskog rasta.“

Odnos prema radu mijenjao se postupno
«Naš odnos prema radu u Vjeri i Svjetlu razvijao se postupno. Slušali smo druge Zajednice, učili od njih što i kako se radi. Uvijek bili otvoreni učiniti nešto novo. članica koordinacijske skupine Vera Vicić preuzela je obvezu kontakta starijih ženama u mirovini koje kroz cijelu godinu šivaju vrećice za adventsku pšenicu. Ona je kontakt osoba izmeðu Zajednice i župnog Caritasa i ljudi koji ga pomažu. Naš koordinacijski tim Zajednice izrazito dobro funkcionira. Svaka osoba uzima odgovornost za ono što je darovita. Netko svira, pjeva, obavlja tehničke detalje za susrete, kontakte s prijateljima Zajednice i župnikom. Udružujemo se kao članovi kako bi potaknuli skrivene talente i darove, koje društvo najčešće odbacuje kod osoba s mentalnim poteškoćama. Potičemo njihovu osobnost, da razviju maksimum svojih sposobnosti! često osjećamo da mi više primamo od njih nego što dajemo. Oni u nama razbijaju stereotipe i komplekse. Nikada ne gledaju u nama mane nego vrline. Kroz Zajednicu Vjere i Svjetla uočavamo da postoje dva svijeta bitno odijeljenih jedan od drugoga. Na prvom mjestu je svijet uspjeha, novca, pobjednika. Na drugoj strani otkrivamo svijet siromaštva, boli, napuštenosti; koji u sebi nosi duhovnost. Samo rijetki ljudi spoznaju jasnu, otkrivenu snagu duha koja u potpunosti nadilazi svijet uspješnih i slavnih. U 2007. g. bio sam sudionik samoborskog nacionalnog susreta Vjera i Svjetlo. Seminar je održao osnivač i budući svetac Jean Vanier iz Francuske u Domu duhovne pomoći Tabor. Svjedočio je 35. godina života s osobama mentalnih poteškoća. U susretima s prisutnim ljudima, većinom osobama s invaliditetom, čuo sam svjedočanstva roditelja, bijah potresen i ujedno oduševljen».

                                   Dva svijeta: uspjeh i novac – siromaštvo i napuštenost
«Kroz Zajednicu Vjere i Svjetla uočavamo da postoje dva svijeta bitno odijeljenih jedan od drugoga. Na prvom mjestu je svijet uspjeha, novca, pobjednika. Na drugoj strani otkrivamo svijet siromaštva, boli, napuštenosti; koji u sebi nosi duhovnost. Samo rijetki ljudi spoznaju jasnu, otkrivenu snagu duha koja u potpunosti nadilazi svijet uspješnih i slavnih.
Naša država kao najveći poslodavac prožeta je korupcijom vidljivom u nagomilanim aferama. Poslodavci ako bi htjeli raditi pošteno, najčešće zbog nelikvidnosti upadaju u dugove. Završavaju bankrotom ili otpuštanjem radnika. Uzrok toga skriven je u mentalitetu: „Sine, idi u školu, pa nećeš morati raditi!“ Zbog društvene nepravde običnom čovjeku - radniku je sve gore, robuje, a „bogovima“ sve bolje»!

Crkva se mora boriti za potlačenog
«Vrijednost rada, radnika i sindikata shvatila je Crkva s papom Lavom XII kada je odbacila svoj feudalistički pogled na svijet. Okrenula se radniku kao utjelovljenoj slici Božjoj, a ne podreðenom siromahu. Od tada Crkva druga_strana_veljaca_10__3.jpgstaje uz radnika i često brani prava potlačenih i siromašnih, vraćajući se izvorima zapisanih u Svetom Pismu. Nesnalaženje odreðenih ljudi u crkvi moramo gledati kroz prizmu ljudske grešnosti. U današnjoj suvremenoj situaciji ne smijemo Crkvu promatrati tražeći nedostatke župnika, biskupa, vjeroučitelja nego uvijek moramo gledati ideal njene svetosti-Boga. Od Starog zavjeta Bog podržava siromašne. Brine za potlačene. Crkva se mora boriti za potlačenog. Ona se mora postaviti tako da jasno i nedvojbeno podrži potlačene bez obzira na beneficije koje može izgubiti takvim zauzimanjem. To ne znači da Crkva zagovara siromaštvo jer je ono plod grijeha nego pravednu raspodjelu dobara gdje bi svatko imao, nitko nemao! Ivan Pavao II i drugi pape prije njega isticali su da je rad ono što čovjeka približava Bogu. čovjek radom stvara nešto novo i on je kroz rad slika Božja. Pravo raditi ne izlazi samo iz nauka Crkve nego ponajprije iz ljudske biti (homo faber-čovjek je biće koje radi). Crkva čovjeka uvijek gleda kao biće stvaranja, rada. Papa Ivan Pavao II istakao je vrijednost ljudskog rada u enciklici Laborem exercens-radom čovjek. Ponekad je Crkva pogrešno shvaćena, misli se da bi ona morala nekome suditi ili nekoga javno ocrniti. Ona je institucija koja poziva na glas savjesti, pravednost, ljubav što se ne može narediti. Ne može natjerati nekoga da bude pravedniji, pošteniji. Može utjecati na promjenu svijesti i savjesti svakog pojedinca bilo klerika ili laika.

Kontakt:
Davor Šamadan
Valpovo
e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Osuðuje nepravedno otimanje, bogaćenje na račun siromaha (Prorok Amos). Zauzima se za potlačenog i siromašnog (Caritas). Crkva nema gotov recept osim osobno obraćenja svakog pojedinca! Konačni sud je dio Božjeg suvereniteta. Svakom čovjeku je dana sloboda da u životu s Bogom prepozna biser ili da ga baci pred svinje. (usp. Mt 7,6). Pitanje neradne nedjelje je vješto izmanipulirano medijima koje financiraju poslodavci. Jasno je da se u medijima Crkva prikazuje kao zaostala i protivnica rada. Sasvim suprotno! Ona je protivnica kapitala i u potpunosti staje uz malog čovjeka koji nema snage kao pojedinac boriti se protiv velikog trgovačkog lobija. Kroz medije vidimo da najdeblji kraj uvijek izvuku radnici. Nedjelju Crkva doživljava kao svoj identitet. Isus je uskrsnuo u nedjelju. U Hrvatskoj više od 90% graðana izjasnilo se kao katolici. Crkva je dužna brinuti se za svoje vjernike zato što političari ne zastupaju stavove onih koji su ih izabrali. čest primjer u trgovačkim centrima; umjesto da je radniku nedjelja plaćena 200% dnevnice, on radi besplatno za poslodavca koji jadan nema novca. Upravo je kupio neku nekretninicu, jahticu ili mali BMW. Mnogi ljudi „kuže“ u čemu je bit, ali nemaju snage pokrenuti se. Ovo iznosim kao teolog, a ne ekonomski analitičar».

V. Balković,  veljača 2010.