DR. SC MARIN SOPTA: DRŽAVA TREBA PROMOVIRATI I POTICATI INVESTICIJE HRVATSKIH ISELJENIKA


Četvrtak, 31 Svibanj 2018

*U Osijeku će se od 29. lipnja do 1. srpnja 2018. održati treći Hrvatski iseljenički kongres „Odlazak-ostanak-povratak“ *Treba se okrenuti budućnosti i vidjeti na koji način poboljšati odnose između domovine i iseljeništva.

Dr. sc. Marin Sopta rođen je 6. kolovoza 1950. u Širokom Brijegu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio je u Širokom Brijegu. Diplomiralo je na Political Science and History, na York University u Torontu 1985. Upisao je poslijediplomski studij iz područja Educational Administration University of Toronto 1987. Na Centru za Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2012. godine. U razdoblju od 1987. do 1993. predaje kolegij Multiculturalism in Canada and Political Economy na Centennial College u Torontu. Kao izvršni direktor člana parlamenta provincije Ontario djeluje od 1991. do 1994. Od 1996 pa sve do danas direktor je Hrvatskog centra za strategijska istraživanja. U međuvremenu je, u razdoblju od 1996. do 1998. bio tajnik HDZ za iseljeništvo te je poziciju ponovo obnašao od 2000. do 2002. godine. U periodu od 1999. do 2000. bio državni tajnik Ministarstva obrane razvoja i iseljeništva. U periodu od 2005. godine do danas radi kao Viši stručni suradnik u Centru za kulturu i informacije „Maksimir“, Zagreb. Dr. Sopta je do sada organizirao i aktivno sudjelovao na 26. znanstvenih skupova ( 8. puta na domaćim i 16. puta na međunarodnim skupovima). Na svim skupovima, osim jednoga, izlagao je samostalno.

Dugo godina ste živjeli u Kanadi, a onda ste se 1995. vratili u Hrvatsku. Kada ste odlazili jeste li znali hoće li to biti privremeno ili stalno? Kakva su vaša iskustva iz Kanade? Sustav koji omogućuje razvoj potencijala ili…?

Možda će moj odgovor vama osobno kao i čitateljima vašeg glasila zvučati nevjerojatno, ali jutro kada sam napuštao svoj rodni Široki Brijeg, prošetao sam sa svojim rođakom i kratkoj šetnji mu rekao: Rođak ja odlazim s mamom u Kanadu i vraćam se jedino kada dođe Hrvatska. U vezi mog životnog iskustva u Kanadi mogu reći sve najbolje. Kanadu doživljavam kao svoju drugu domovinu koja mi je omogućila sve, pristojan život, mogućnost školovanja, a možda što je najvažnije, njezina državna politika multikulturizma omogućila je nama Hrvatima kao i ostalim etničkim skupinama u toj zemlji da očuvamo svoj nacionalni i vjerski identitet, naše narodne običaje, kulturu i jezik. Konačno moja supruga koja je hrvatskog podrijetla kao i moje troje djece rođeni su u Kanadi. Kanadski sustav omogućuje svakom pojedincu bez razlike na rasno porijeklo, boju kože, vjeru ili pak političko uvjerenje da ostvari svoje ambicije. Bez obzira na velike promjene kroz koje je kanadsko društvo prošlo u zadnjih dvadesetak godina i dalje na osnovu mog životnog iskustva smatram da je Kanada najbolja zemlja na svijetu za nove doseljenike.

U Osijeku će se od 29. lipnja do 1. srpnja 2018. održati treći Hrvatski iseljenički kongres „Odlazak-ostanak-povratak“. Što su teme ovog kongresa?

Kao što smo stavili na našoj web stranici predložene teme Kongresa postavljene su široko i obuhvaćaju raznovrsna područja koja se odnose na iseljeništvo kao kapitalni resurs RH, strategiju zajedništva, povezivanje u digitalnom dobu kroz kulturni identitet, poslovanje, stvaranje kulturno – gospodarskih iskaznica Hrvatske i druge srodne teme poput pitanja potencijala hrvatskih iseljenika u demografskoj obnovi Hrvatske. Na kongresu će se govoriti na temu novog vala iseljavanja, iskustva iseljenika povratnika u gospodarstvu, pravo glasovanja putem pošte, a ujedno su dobrodošle i sve dodatne inicijative za predstavljanje i suradnju.

Ideja kongresa iseljenika je zaživjela zahvaljujući i Vašem entuzijazmu. Jeste i na koje probleme nailazili prilikom organizacije i realizacije ove ideje?

Ne želim biti lažno skroman, a niti prepotentan, međutim želim istaći da nije fer ne istaći neke druge osobe poput prof. Ivana Čizmića, prof. Ivan Rogića, prof. Miju Korade, fra. Josipa Bebića, prof. Josipa Jurčevića, tajnicu Prvog kongresa Anu Polklepović koji su u najmanju ruku zaslužni kao i ja. Nažalost, mi inicijatori i članovi programsko organizacijskog odbora naročito prilikom priprema za Prvi Kongres smo nailazili na veliko nerazumijevanje kako pojedinaca tako nažalost i institucija, kako državnih tako i znanstvenih. Mišljenja sam da se u većini slučajeva radilo o ljubomori i strahu pojedinaca koji su mislili da imaju monopol da govore u ime iseljenika. U manjoj mjeri bilo je to i nerazumijevanje da je potrebno javno govoriti i voditi diskusiju na temu odnosa domovina iseljeništvo. Međutim to je prošlost zato ne treba gubiti vrijeme i energiju na to, nego se treba okrenuti budućnosti, te gledati kako i na koji način poboljšati odnose između domovine i iseljeništva.

Povijest hrvatskog iseljeništva predstavlja najneistraženiji dio hrvatske povijesti. Koji su osnovni razlozi iseljavanja i jesu li se ispunila njihova očekivanja? Imate li podatke o broju iseljenika i njihovoj strukturi?

Kada proučavamo povijest hrvatskog iseljeništva onda možemo zaključiti da su Hrvati imali zajedničke karakteristike s europskim migracijskim valovima iseljavanja. Kao i drugi europski iseljenici naročito iz jugoistočne Europe tako su i Hrvati napuštali svoju domovinu uglavnom zbog političkih i ekonomskih (ne)prilika koje su vladale u domovini. Jesu se njihova očekivanja ispunila, pitanje je na koje je veoma teško odgovoriti u nekoliko rečenica. Međutim može se zaključiti da su se Hrvati uspjeli prilagoditi u novim sredinama, da li kroz procese asimilacije ili integracije. Tako na primjer na Hrvate se može gledati kao na uspješne poduzetnike koji su poslije Prvog svjetskog rata iselili u Južnu Ameriku i stekli veliko bogatstvo i ugled u novoj sredini. Drugi tip uspješni hrvatskih iseljenika može se gledati kroz primjere uspješnih vlasnika vinograda u Kaliforniji i Novom Zelandu, voćnim uzgajivačima, stočarima u Južnoj Americi i ostalim kontinentima. Treći tip Hrvata je industrijski radnik koji je napustio domovinu jer nije mogao naći posao. Važno je istaći da je ovaj treći tip živio sa željom da se vrati u domovinu. Na osnovu nekih istraživanja i procjena iz Hrvatske se od sredine 19. do početka 21. stoljeća iselilo oko 1.500.000 njezin građana. Nažalost, moramo biti iskreni prema sami sebi i priznati da koliko je meni poznato mi nemamo vjerodostojne i valjane statističke podatke o ukupnom broju hrvatskih iseljenika, a još manje o njihovoj strukturi. Zato sam mišljenja da se taj odnos prema hrvatskim iseljenicima mora promijeniti jer se radi o hrvatskom nacionalnom interesu. Moje mišljenje je da bi naši znanstveni instituti, a i neke državne institucije trebale se pod hitno posvetiti ozbiljnim i stručnim istraživanjima o problematici migracija i iseljeništva. Naročito politička, ekonomska i socijalna iskustva u zemljama u kojima žive.

Danas smo svjedoci iseljavanja iz Hrvatske, vjerojatno zbog ekonomskih razloga. Poseban je problem što nam odlaze mladi ljudi. Što napraviti da se ovi mladi ljudi ponovo vrate?

Iz mog odgovora na prethodno pitanje želio bih nastaviti, da bi s rezultatima spomenutih istraživanja trebalo informirati hrvatsku javnost kako bi se stvorila pozitivna klima za povratak, a i dolazak što većeg broja hrvatskih iseljenika druge i treće generacije. Da bi se to ostvarilo trebalo bi na osnovu spomenutih istraživanja stvoriti programe za njihovu integraciju i reintegraciju u hrvatsko društvo. Da bi se povratilo izgubljeno povjerenje hrvatskih iseljenika, državni vrh, to jest politička i ekonomska elita mora poslati svojim iseljenicima kristalno jasnu strategiju i konkretne programe te poruku da su oni potrebni u izgradnji moderne Hrvatske.

Hrvatski iseljenici su najbolji prijatelji Hrvatske od kojih imamo velike beneficije. Iseljenici u Hrvatsku donesu više od 20 milijardi kuna što čini 3,5 do 5% državnog proračuna. Zaista respektabilno.

Čvrsto sam uvjeren da ja potencijal hrvatskih iseljenika puno veći ne samo u financijskim investicijama, nego u znanstvenom, kulturnom, sportskom i drugom raznom potencijalu. Da bi se taj raznovrsni potencijal iskoristio do maksimuma treba nastojati upotrijebiti hrvatsko iseljeništvo da bude most između stranih investitora i Hrvatske, zato je pod hitno potrebno uključiti hrvatsko iseljeništvo u strategiju razvoja domovine. Također treba povratak hrvatskih znanstvenika u domovinu, njihove izmjene kao i pružanje programa u koje bi se trebalo uključiti i strane znanstvenike. Po mom skromnom mišljenju trebalo bi osmisliti kulturne i socijalne programe za vani koje bi naša diplomatska predstavništva u suradnji s hrvatskim iseljenicima nastojali ostvariti. Kroz ovakav vid suradnje uspješno bi s jedne strane reklamirali Hrvatsku u svijetu i paralelno podigli suradnju domovine i iseljeništva na viši nivo. Bilo bi interesantno ispitati koliko naših kulturnih diplomata radi na ovom polju.

Nisu se ostvarila očekivanja većeg povratka hrvatskih iseljenika. Koji su objektivni, a koji subjektivni razlozi zbog čega smo doživjeli neuspjeh po pitanju povratka hrvatskih iseljenika? Van Hrvatske je već nekoliko generacija, je li realno očekivati da se oni vrate?

Po mom mišljenju krivnja leži na obje strane. Objektivni razlozi su rat s jedne strane, pomanjkanje bilo kakve državne strategije, usudim se reći da moderna Hrvatska od svoje uspostave vodi anti iseljeničku politiku prema hrvatskim iseljenicima na osnovu koje politički i ekonomski establišment želi očuvati svoj položaj, političke i u prvom redu ekonomske interese kako bi sačuvali svoj elitistički status u hrvatskom društvu. S druge strane mnogi hrvatski iseljenici su stvarno iskreno sanjali i vjerovali u povratak sa članovima svojih obitelji u domovinu. No ponovnom obnovom i proglašenjem RH mnogi od njih su preko noći bili suočeni s brutalnom stvarnošću, a to je: kako napustiti Kanadu, SAD, J. Ameriku, Australiju i zapadno europske zemlje u kojima žive i rade desetke godina. Treba napustiti posao i izgubiti pravo na mirovinu, a do mirovine u mnogim slučajevima je ostalo desetak godina. Kako uvjeriti svoju djecu koja su rođena i školovana u drugim državama da se vrate i idu u nepoznato. Naročito je veliki izazov, i bilo je naivno za vjerovati da će hrvatski iseljenici naročito srednji poduzetnici prodati svoje biznise i vratiti se u domovinu koju su napustili prije desetak i i više godina. Također mnogi hrvatski iseljenici, naročito oni koji su pobjegli iz bivše države nakon Drugog svjetskog rata, su bili šokirani s promjenama, načinom života i klimom koju su doživjeli kada su devedesetih godina posjećivali svoja sela, gradove rođenja. Bili su kulturni i drugi šokovi. Naviknuti i naučeni i poštivati zakone i pravila koja postoje u visoko razvijenim demokratskim zemljama zapada oni nisu mogli, a niti željeli pristati na način poslovanja i razmišljanja s kojim su bili suočeni prilikom svojih posjeta domovini. Pojave nepotizma i klijentizma u hrvatskom društvu, umreženost na svakom koraku za većinu hrvatskih iseljenika koji su u drukčijim okolnostima mogli biti potencijalni povratnici predstavljali se veliku prepreku za njihov povratak. Ako se tome doda negativna uloga i anti iseljenička klima koja je vladala u većini hrvatskih medija uz proces privatizacije su bili ogromni problemi koji su utjecali da mnogi hrvatski iseljenici promjene svoje mišljenje o povratku u domovinu. Na kraju mogu konstatirati da smo mi svi poput nekih drugih novonastalih država nakon pada Berlinskog zida i raspada bivšeg SSSR živjeli u jednoj iluziji vjerujući u masovni povratak svojih iseljenika.

Možemo li i kada očekivati veća ulaganja iseljeništva u Hrvatsku?

Ja sam vječni optimist i zato sam uvjeren da će doći do većih ulaganja hrvatskih iseljenika u gospodarstvo Hrvatske. Da bi se to ubrzalo potrebno ja da država pokaže više inicijative i aktivnosti na tom području. U prvom redu mislim da se mora povratiti izgubljeno povjerenje hrvatskih iseljenika u državnu politiku, te stvoriti jednu pozitivnu investicijsku klimu. Nastojati širiti optimizam i kroz medije što više isticati primjere uspješnih iseljenika povratnika u gospodarstvu, sportu, kulturi, znanosti itd. Npr., zašto se država ne ugleda na primjer Irske i osnuje Hrvatski iseljenički fond, koji bi promovirao i poticao investicije hrvatskih iseljenika. Na čelu tog fonda morali bi biti dokazani i prepoznati financijski stručnjaci i menadžeri iz domovine i iseljeništva. Fond bi morale pratiti hrvatske banke s minimalnim kamatama.

Hrvatska bi trebala učiniti drastične promjene ako želimo napredovati. Koje?

Moje je mišljenje da se Hrvatska nalazi u jednoj velikoj moralnoj i duhovnoj krizi, i postavlja se pitanje jesmo li spremni uči u koštac kako bi postigli materijalnu i mentalnu obnovu i neovisnost. Na tragu mog razmišljanja postavlja se pitanje je li Hrvatska dirnula dno, odnosno je li Hrvatska postala ekonomska kolonija zbog svojih dugova? Kako se osloboditi dužničkog ropstva? Zato Hrvatska treba drastične promjene ako želimo napredovati. Znanje i stručna spremnost trebaju biti na prvom mjestu. Međutim za to treba promijeniti način i odnos prema radu, zahtijevati i razvijat otvorenost i osjećaj odgovornosti koji postoji u razvijenom svijetu. Iseljenici mogu sve to ponuditi, usudim se reći i više od toga. Hrvatskoj trebaju: znanje, radna disciplina, vještine iskustva pravne države, prihvaćanje rizika.

Vladimir Mihajlović

Izvor: Časopis Poduzetnik, svibanj 2018.

Svibanj 2018.