Merkantilizam – Mjere gospodarske državne politike za područje trgovine


Utorak, 03 Kolovoz 2010

*Točno razdoblje merkantilizma ne može se utvrditi, ali se većina teoretičara slaže da je trajalo oko 250 g. *Trgovci nastoje ponajprije sebi osigurati povoljan položaj*

mala_skola_pod._lipanj_1_10.jpgU prošlome broju u napisu o poduzetništvu spomenuti su merkantilisti odnosno merkantilizam. Neki naši vjerni čitatelji zamolili su da ukratko obradimo taj pojam kao i danas često rabljeni pojam liberalizam. Iako ove teme opsegom znatno nadilaze časopisni članak, pokušat ću ukratko reći ono što je bitno za njihovo enciklopedijsko razumijevanje.

Država uviða koristi od trgovaca
Pojmom merkantilizam (lat. merx, mercis – roba, predmet trgovine) današnja ekonomska teorija definira mjere državne gospodarske politike za područje trgovine koje su donosili vladari od kraja 15. pa negdje do početka 18. stoljeća. Točno se razdoblje, dakako, ne može utvrditi, ali se većina teoretičara slaže da je trajalo oko 250 godina. Dotadašnje prevladavajuće feudalno društveno i državno ureðenje, u kojemu su najveći feudalci bili i vladari, vodilo je gospodarsku politiku, prije svega, u interesu svojega opstanka – što znači poljoprivrede, držeći u pokornosti kmetove i druge najamnike i zatomljujući bilo koji oblik pojedinačnih sloboda. Meðutim, već od 14. i osobito u 15. stoljeću na cjelokupan društveni život velik su utjecaj imala nova filozofska stajališta humanizma. Meðu mnogobrojnima za trgovinu je bilo važno da se više, čak i od crkvenih krugova, ne osuðuje uzimanje kamata na posuðeni novac. Ne raspravlja se treba li uzimati kamate, već koja je razumna mjera. To je omogućilo procvatu trgovačkoga kapitala. Nadalje, otkrićem Novoga svijeta i pronalaskom pomorskoga puta na Istok oko rta Dobre Nade, ostvarili su se početni preduvjeti za pojačani razvoj trgovine i s novim i udaljenijim zemljama. Na gospodarskoj sceni naglašenu i sve utjecajniju ulogu imaju trgovci. Država uviða da će od prihoda trgovaca imati veće koristi nego od stalno padajućih prihoda feudalaca. Trgovci, osobito oni koji su organizirani u cehovska udruženja i/ili gradove-cehove, kroz državnu gospodarsku politiku nastoje ponajprije sebi osigurati što povoljniji položaj.

                                                                 Bulionisti - rani merkantilisti
Budući da je u to vrijeme glavna, često i jedina, mjera bogatstva zlato i srebro zagovaratelji njihova gomilanja nazivani su bulionistima (engl. bullion – zlatna šipka ili poluga). Danas ih držimo ranim merkantilistima. Zato se rani merkantilizam naziva teorijom bogaćenja države nagomilavanjem plemenitih kovina.
 
Uvjeravaju vladare da se povećanje bogatstva države i dostizanje blagostanja naroda može ostvariti jedino vanjskom trgovinom – prodajom robe drugima po cijeni višoj od njezine vrijednosti. Obrazlažu to tvrdnjom da je unutarnja trgovina, bez obzira na cijene, samo preraspodjela bogatstva – od jednih drugima. Koliko pritom jedni postaju bogatiji za isto toliko drugi postaju siromašniji pa se ukupno nacionalno bogatstvo ne mijenja. U vanjskoj pak trgovini roba se može prodavati po cijeni višoj od cijene po kojoj se robe razmjenjuju u zemlji. Budući da je u to vrijeme novac uglavnom imao zlatnu/srebrenu podlogu, značilo je to veći priljev zlata/srebra u zemlju; veće bogatstvo države. S druge strane za izvoz je potrebno da postoji višak dobara u zemlji, što znači da trgovina potiče povećanje proizvodnje odreðenih dobara i time razvoj manufakture. Te činjenice trgovci su posebno isticali i od države tražili zaštitu trgovačkih interesa na obostrano zadovoljstvo. čini se da su ipak svoje osobne interese uzdizali do političkih i državnih načela.
 
Povećanje bogatstva osnivanjem kolonija
Za vladare bila je to primamljiva teorija. No, oni su povećanje bogatstva vidjeli i kroz druge vidove, npr. osvajanjem i pljačkanjem drugih naroda (država) ponajprije osnivanjem kolonija u prekomorskim zemljama. Izumom parnoga stroja i posljedično tome zamjenom jedrenjaka parobrodima, pomorstvo je znatno uznapredovalo pa se lakše i brže moglo poći u osvajačke pohode, što je smanjivalo rizik njihova ishoda. Za pohode i ratove vladarima je trebalo mnogo novca pa su u idejama trgovaca našli izdašan izvor državnih prihoda. Pristajali su donositi propise kojima se pomaže i promiče vanjska trgovina, kao npr. premije za izvoz posebne skupine dobara, povrat carine na izvoz, povoljni trgovački ugovori sa stranim zemljama čime se daje meðusobni monopolski položaj pojedinim dobrima. Meðutim, ako bi to isto u zemlji bilo dopušteno i trgovcima iz drugih zemalja, koristi od izvozne mogle bi biti poništene uvoznom trgovinom. Zato su trgovci insistirali da države donose zakone kojima će se onemogućiti nepovoljni učinci slobodne meðunarodne trgovine.

Umjesto postizanja vrhunske kvalitete i konkurentne cijene naši izvoznici sve zlo vide samo u precijenjenome tečaju kune. Država je skupa, a tečaj tek neznatno precijenjen

Donose se mnogobrojni protekcionistički zakoni s ciljem da se, gdje god je to potrebno, onemogući uvozna mala_skola_pod._lipanj_10.jpgtrgovina. Ograničava se i/ili zabranjuje uvoz onih stranih dobara koja se proizvode u zemlji ili se ograničava odnosno visoko carini uvoz dobara iz onih zemalja s kojima je trgovačka bilanca nepovoljna. Istodobno uvoz istih dobara iz zemlje s kojom je trgovačka bilanca povoljna, carini se nižom stopom! Koristi od izvoza mogu se ostvariti i preprodajom pa se vremenom iznimno dozvoljavao uvoz i onih dobara koja su se proizvodila u zemlji ili uvoz iz zemalja s nepovoljnom trgovačkom bilancom, ali samo za potrebe izvoza tih istih dobara radi povoljnije prodaje trećim zemljama. Posljedica državnoga reguliranja bio je izvozni monopolizam.
U početku merkantilisti traže da država propisuje mjere i povlastice za poticanje izvoza i zabranu uvoza. Kasnije, oni se u pravilu ne protive uvozu; uvjeravaju da će se bogatstvo nacije ostvariti ako ukupan izvoz bude veći od ukupnog uvoza, dakle ako je pozitivna trgovačka bilanca. Time, nije više bezuvjetno da se bogatstvo osigura priljevom zlata i srebra, već da se ono sastoji i od drugih gospodarskih dobara koja pritječu iz pozitivne trgovačke bilance.
Većina današnjih povjesničara ekonomske znanosti drži da je najveći, ako ne i jedini, znanstveni doprinos merkantilizma ekonomskoj teoriji, upravo teorija trgovačke bilance. Iako su mnogi pisci iz doba merkantilizma brkali trgovačku s platnom bilancom, nesporno je da su uočili da se iz razlike opsega izvoza nad uvozom njegovom naplatom ostvaruje priljev kojega su smatrali povećanjem državnoga bogatstva.

                                           Merkantilizam nije ekonomska doktrina?
Merkantilizam zapravo i nije nekakva ekonomska doktrina. On nije prepoznavao i promicao univerzalna pravila za ustrojstvo i unapreðenje načina gospodarenja u ondašnjem društveno političkom okruženju, već je vladarima sugerirao oblik voðenja državne politike u njezinom, a posredno i svom najboljem interesu. Kako su svi državni interesi, poglavito u to doba, uvijek bili individualne naravi, merkantilistička pravila su se razlikovala od države do države. Meðutim, svima je bio isti cilj – povećanje bogatstva trgovinom. Merkantilizam je najviše bio zastupljen u glavnim državama pomorskoga prometa – Španjolskoj, Portugalu, Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji i Njemačkoj. Njihovi su trgovački interesi često bili naglašeno suprotstavljeni i na mnogim se područjima preklapali (npr. Nizozemske i Portugala te Engleske i Francuske) i zahvaljujući tome njihova su zakonodavstva vremenom morala uvažavati ne samo vlastite interese već i interese zemalja s kojima su dolazili u konkurenciju.

Državna intervencija vodi u vlastiti izolacionizam
I danas se u nekim državama u gospodarskoj i naročito fiskalnoj politici mogu zapaziti neomerkantilistička rješenja: zaštitne carine, uvozne kvote, vezana trgovina i dr. No takva ekonomska politika državne intervencije na kraju ipak vodi u vlastiti izolacionizam.
Ni naša današnja svakodnevica nije imuna od takvih stajališta. Umjesto postizanja vrhunske kvalitete i konkurentne cijene neki proizvodni sektori traže državnu zaštitu pomoću uvoznih carina i raznih subvencija, a izvoznici sve zlo vide samo u precijenjenome tečaju kune. Mišljenja sam da su samo djelomično u pravu: država je skupa pa proizvodni sektor opterećuje relativno višim davanjima, a tečaj tek neznatno precijenjen. Meðutim, mali broj je poslovnih subjekata koji se bave reorganizacijom i inovacijom poslovnih procesa i racionalizacijom poslovanja te istraživanjem i osvajanjem novih tržišta. Mučno je već slušati da Vlada nema gospodarsku strategiju pa onda ni gospodarsku politiku. Osobno držim da je gospodarska politika skup poslovnih politika pojedinačnih poslovnih subjekata. Oni su odgovorni da znaju kako i prepoznaju što i za koga proizvoditi. Na državi je da osigura tome pravni okvir: sigurnost, zakonsku regulativu o trgovačkim društvima, monetarni, carinski i porezni sustav te minimum državnoga intervencionizma. Dalje riječ imaju poduzetnici i menadžeri.

            Ne raspravlja se treba li uzimati kamate, već koja je razumna mjera

Krajem razdoblja merkantilizma, gospodarski život postepeno postaje izdvojeno i sve samostalnije područje koje traži da se ureðuje unutar sebe, sa što manjim utjecajima države i drugih (društvenih) faktora. To su zapravo začetci novog razdoblja ekonomske povijesti – liberalizma. Meðutim, prije nego što će u gospodarski život uči liberalne ideje, u kratkome je povijesnom razdoblju zavladalo stajalište da je poljoprivreda, a ne trgovina, izvor bogatstva i blagostanja naroda. Nositelji ovih ideja nazvani su fiziokratima. U idućem nastavku bit će riječi o tim pravcima u razvoju ekonomske misli.

J. Martinović,   lipanj 2010.