Fiziokratizam – povratak poljoprivredi


Utorak, 12 Listopad 2010

*Prirodni je poredak dan od svevišnjega i njega čovjek ne može propisivati, već samo otkrivati *Fiziokratizam je najviše bio ukorijenjen u Francuskoj, domovini njegova nastanka*

mala_skola_srpanj_10.jpgU prošlome smo broju prilikom obrade teme o merkantilizmu saznali da su merkantilisti, zapravo utjecajni trgovci i drugi promicatelji njihovih ideja, imali velik i presudan utjecaj na vladare i uopće državne institucije. Donošeni su zakoni kojima se poticala i zaštićivala ponajprije izvozna trgovina kao, prema njihovu mišljenju, glavni izvor državnoga bogatstva. Takvo je zakonodavno ...

 okruženje tek manjim dijelom omogućavalo i razvoj manufakture i obrta, koji je opet trgovcima bili izdašno vrelo za njihove izvozne poslove. Prihodi od izvoza završavali su jednim dijelom u vladarevoj/državnoj riznici, a drugim dijelom u džepovima krupnih trgovaca i brodovlasnika. Javnosti je nametnuto mišljenje da je trgovina jedini izvor bogatstva naroda.
Druge djelatnosti, pogotovo poljoprivreda, bile su na margini državnih interesa. Apsolutno većinsko poljoprivredno stanovništvo zapadalo je u sve veću bijedu. Tome su osobito doprinosili visoki selektivni zemljišni porezi s kojima su punila državna riznica. Glavni je krivac viðen u protekcionističkom zakonodavstvu koje je favoriziralo trgovce. Iako pojedinačni, sve su glasniji otpori takvoj politici. Traže se veće slobode za sve, a ne samo za pojedince ili pojedinačne skupine. Takvo je stajalište izraženo krilaticom J. C. Gournaya 'laissez faire et laissez passer' (čit. lesê fêr et lesê pasê) što u slobodnom prijevodu znači: pustite da svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom.
Posebno teško stanje bilo je u Francuskoj. Kao reakcija na takvo socijalno stanje, od sredine 18. stoljeća u Francuskoj se počinje promicati mišljenje da je jedini izvor bogatstva priroda (grč. physis), a to za ondašnje prilike znači poljoprivredna proizvodnja. Pozitivni poredak koji propisuje država mora biti u skladu s trajnim prirodnim poretkom.

                                                                       Naši „genijalci“
Govoreći o poljodjelstvu, Quesnay je genijalno uočio da poljoprivrednik (zakupnik ili farmer i seljak) ne može započeti poljoprivredni proces ako nema akumuliranih sredstava za pripremu proizvodnje: krčenje zemljišta, odvodnju, gospodarske zgrade, opremu (plugove, tanjurače, drljače, valjke), radnu stoku i izdatke za sjeme i rad. Time je postavio temelje teoriji kapitala koju je kasnije razradio takoðer Adam Smith.
Šteta što i u nas nema takvih genijalaca. Većina naših samozvanih poduzetnika mislila je da je dovoljno akumulirati 20.000,00 kuna i upustiti se u avanturu poduzetničkoga pothvata. A današnjim 230-godišnjacima bilo je jasno da je riječ o mnogo većoj akumulaciji.

Temelji fiziokratskih nazora
Glavni, moglo bi se reći i jedini ideolog fiziokratskih nazora bio je francuski ekonomist i liječnik Francois Quesnay (č. Fransoa Kenej, 1694.-1774.). Imao je nekoliko vjernih istomišljenika i sljedbenika. Temelji su njegove teorije prirodno pravo, sloboda za sve, primat poljoprivrede, jedinstveni porez, staleška podjela društva i tzv. ekonomska tablica. O svakoj navedenoj kategoriji reći ćemo ono što je bitno za razumijevanje fiziokratizma. Prirodni je poredak dan od svevišnjega i njega čovjek ne može propisivati, već samo otkrivati. Prirodno pravo drži nepromjenljivim, jednom je dano za sva vremena. U tom je pogledu bio radikalniji čak i od skolastika (kanonista) 12. i 13. stoljeća (npr. Sv. Tome Akvinskoga), koji su tražeći pomirbu moralnih načela i privatnoga vlasništva govorili da se prirodni poredak u svjetovnome smislu može mijenjati. On dalje kaže da iz prirodnog prava nastaje pozitivno pravo (zakonodavstvo) koje uvijek mora slijediti postulate prirodnoga prava. Zato se traži da ljudi slobodno otkrivaju prirodni poredak i u skladu s tim odreðuju svoja ponašanja. Ponavlja se i poznato skolastičko načelo: Ex natura jus, ordo et leges – Iz prirode pravo, poredak i zakoni. Iz prirodnoga poretka Quesnay izvlači teoriju o pravu vlasništva, a iz prava vlasništva proizlazi pravo i sloboda stvaranja dobara za svakoga s najmanjim trudom i troškom te tako osigurava najveća dobrobit svima (kasnije će to biti teorija utilitarista). U tom smislu Quesnay drži da 'svaki radi za bližnjega dok misli da radi za sebe', što je potpuno suprotno kasnijem Smithovom individualističkom liberalnom načelu.
Sloboda za sve je drugo temeljno fiziokratsko stajalište (čini nam se poznatim: 'svima, a ne samo njima'!). Svatko treba djelovati potpuno slobodno prema svom vlastitom interesu. Bio je to zahtjev za posvemašnju deregulaciju cjelokupnog društvenog života, ponajprije gospodarstva. I ranije je bilo istih ili sličnih stajališta, ali su ih fiziokrati ugradili u temelje svog novog gospodarskog sustava. S tim u svezi nastaje i druga krilatica 'Le monde va du lui même' – Svijet se sam snalazi.

Sloboda za sve je drugo temeljno fiziokratsko stajalište (čini nam se poznatim: 'svima, a ne samo njima'!)

Nema mjesta uplitanju države i etike
Srž fiziokratizma je povratak poljoprivredi koja je taj primat izgubila u doba merkantilizma. Gospodarska zbivanja mala_skola_1_srpanj_10.jpgu poljoprivredi trebaju se odvijati prema vlastitim zakonitostima koje su vječne i nepromjenljive, jer su dio prirodnoga poretka (physiskratein). Uplitanju države i etike u poljodjelstvu nema mjesta. Tvrdi se, da se jedino u poljodjelstvu žetvom može dobiti više čistoga uroda (čistoga proizvoda – fr. 'produit net') nego što je prilikom sjetve žrtvovano rada i sjemena. čisti urod (neto produkt) dar je prirode pa u društvu treba vladati slobodni prirodni poredak, nasuprot reguliranom (pozitivnom) državnom poretku. Prema tome, poljoprivreda je, a ne trgovina, izvor bogatstva i blagostanja države i pojedinaca. Meðutim, ovdje treba naglasiti da je Quesnayev čisti proizvod samo fizički višak i kao takvoga ga je ispravno objasnio, ali vrijednosni višak može se objasniti samo pomoću teorije vrijednosti (vrednovanjem viška i prepoznavanjem uloge rada u stvaranju vrijednosti) koja tadašnjim ekonomistima još nije bila poznata. (Netom poslije fiziokratizma, vidjet ćemo da najveće zasluge za opću teoriju vrijednosti pripadaju razdoblju ekonomskog liberalizma odnosno njegovu glavnom ideologu Adamu Smithu). Neto produkt, što je zapravo zemljišna renta, prema Quesnayu u cijelosti pripada zemljoposjedniku. Na nju on treba platiti porez po jedinstvenoj poreznoj stopi, a ostatak treba upotrijebiti za poboljšanje i povećanje plodnosti zemlje i za svoje potrebe.
Jedinstvena porezna stopa je sljedeći temeljac fiziokratske teorije. Dotadašnjom protekcionističkom fiskalnom politikom mnogi su slojevi društva bili osloboðeni plaćanja poreza, a ostali su ga plaćali po različitim stopama ili su bili opterećeni posebnim pristojbama. Quesnay predlaže jedan porez i jednu poreznu. Njega trebaju plaćati svi zemljovlasnici iz čistog proizvoda (zemljarina). Time država jedan dio čistoga prinosa zemlje (prirode) uzima za svoje potrebe.

                                                                   Ekonomska tablica
Fiziokratsku teoriju Quesnay je zaokružio svojom poznatom ekonomskom tablicom (tableau économique). Ona je sinteza fiziokratske doktrine. Numerički je prikazano kretanje (kružni tok) čistoga dohotka i njegove reprodukcije. Gospodarski proces će funkcionirati tako što će se unutar staleža i meðu staležima razmjenjivati poljoprivredni proizvodi i usluge u potrebnim omjerima. Za vrijeme u kojem je nastala, Tablica je bila genijalni izum. Njegov je vjerni sljedbenik i poznati fiziokrat Victor Mirabeau držao da su tri glavna izuma koji su učvrstili ljudsko društvo: pismo, novac i Quesnayeva ekonomska tablica. I Marx ju je visoko ocijenio kao 'jednu od najgenijalnijih zamisli kojim nas je dosad zadužila politička ekonomija'. Poslužila mu je za njegovu shemu procesa proširene reprodukcije.

Da bi fiziokratizam funkcionirao Quesnay je, sa stajališta gospodarskih zanimanja, društvo razvrstao u tri staleža: produktivni stalež odnosno poduzetne poljoprivrednike (zakupnike, farmere, seljake), stalež zemljovlasnika (vladari, plemstvo, crkva i svi oni koji imaju pravo ubiranja desetine) i sterilni stalež (sve one koji nisu zaposleni u poljoprivredi, što znači da preraðivačke i uslužne djelatnosti kao što su obrt i trgovina smatra sterilnima). U preraðivačkim djelatnostima, kaže, ne stvara se čisti proizvod; one samo preraðuju poljoprivredne proizvode mijenjajući im oblik; ta su zanimanja korisna, ali nisu produktivna.
Fizokratizam je najviše bio ukorijenjen u Francuskoj, domovini njegova nastanka. Bio je kratka vijeka, svega dvadesetak godina. U stvarnom gospodarskom životu nije uzeo većega maha. Njegov sljedbenik ekonomist Jacques Turgot kada je postao francuskim ministrom financija proveo je neke reforme na temeljima fiziokratizma (redukcija državnih izdataka bez uvoðenja novih poreza, ukidanje obrtničkih cehova, sloboda trgovine žitom, ukidanje pristojbi na promet žitom i mesom). No, nakon njegova dvogodišnjeg ministrovanja opozvani su njegovi reformski propisi, pa je tako i cjelokupna fiziokracija u Francuskoj bila diskreditirana. K tomu, u Francuskoj je vrijeme fiziokrata predvečerje velike Francuske revolucije i radikalnih zaokreta u cjelokupnom društvenom životu. Meðutim, slabljenje njezina utjecaja većim su razlogom pojave novih društvenih i ekonomskih strujanja poznatih kao liberalni nazori.
Fiziokratizam je imao i svojih protivnika. Tako je francuski pisac Voltaire glasno kritizirao jedinstvenu poreznu stopu, a Talijan Fernando Galiani je mišljenja da je u fiziokratskoj teoriji 'razum loše razložen, iskustvo krivo primijenjeno, a primjeri uzeti po nesličnom predmetu'!

J. Martinović,  srpanj-kolovoz 2010.