Ekonomski liberalizam – sloboda pojedinca –II dio


Četvrtak, 16 Prosinac 2010

 *Glavne preduvjete ostvarivanju bogatstva Smith vidi u slobodama poduzetništva i u slobodnom tržištu *Na tržištu se ostvaruje načelo izjednačenja interesa prodavatelja i kupca*

mala_skola_listopad_10.jpgSvima je nam jasno da suvišak proizvoda koji nastaje povećanom proizvodnjom kao posljedicom podjele rada, svoju vjerojatnu proðu može naći tek ako postoji tržište. Na njemu će se ostvarivati osobni interesi proizvoðača. Tržištem upravlja nevidljiva ruka, prirodni zakon ponude i potražnje. Na tržištu se ostvaruje načelo izjednačenja interesa obiju strana: prodavatelja i kupca. Obujam potražnje za ...

proizvodima utjecat će na obujam ponude, a to drugim riječima znači da od veličine potrošnje ovisi veličina proizvodnje.

Konkurencija ograničava sebične interese
Da bi svaki proizvoðač mogao pristupiti tržištu ono mora biti slobodno od bilo kakvih ograničenja ili pak uzurpiranja. Ako je tržište slobodno na njemu će se dogaðati tržišna utakmica koja će u igri ostaviti samo one koji svojom proizvodnjom i cijenom zadovoljavaju trenutnu potražnju. Potražnja ne znači samo količinu i cijenu već i odreðenu kvalitetu. Smith kaže da je tržišna konkurencija ekonomsko svojstvo koje ujedno ograničava sebične interese pojedinaca i time pridonosi boljem ostvarivanju društvenih interesa.

                                       Monopolisti su uzurpatori i izrodi tržišta

Vrlo je kritičan prema monopolistima. Za njih kaže da su uzurpatori i izrodi tržišta; ubijaju svaku konkurenciju, nameću dominaciju. Traži da države i gradovi ukinu zakone koji pojedincima ili skupinama daju bilo kakve povlastice ili prednosti na tržištu i onemogući bilo kakva udruživanja koja bi bila protiv slobodnoga tržišta. Konstatira: „Ljudi istog obrta rijetko se sastaju, čak i za zabavu i razonodu, a da se razgovor ne završi zavjerom protiv javnosti ili nekim planom za podizanje cijena … Ali, iako zakon ne može spriječiti da se ljudi istog obrta neki put sastaju, on ne bi morao činiti ništa da olakša takve sastanke, a još manje da ih učini potrebnima.“ (Bogatstvo naroda, Masmedija, Zagreb, str. 156.). U tom smislu Smith kritizira obrtničke cehove koji se osim radi školovanja i usavršavanja i socijalnih pitanja uzdržavanja njihovih obitelji, udružuju radi nastupanja na tržištu. „Bez ikakve je osnove izgovor da su cehovi potrebni zbog boljeg upravljanja obrtom. Stvarna i djelotvorna disciplina nad obrtnikom nije ona koju provodi njegov ceh, već je to disciplina koju provode njegove mušterije. Strah da ga više neće zapošljavati uzdržava ga od prijevara i ispravlja njegov nemar.“ (isto, str. 156.).

                                                            Adam Smith, prvi ideolog liberalizma
U prošlom smo napisu o liberalizmu saznali na koji je način njegov prvi ideolog i do danas najvažniji mislilac, Adam Smith, shvaćao porijeklo i prirodu bogatstva naroda te kakvu ulogu u tome ime podjela rada i čovjekova prirodna težnja za osobnim probitcima. Glavne preduvjete ostvarivanju bogatstva Smith vidi u slobodama poduzetništva i u slobodnom tržištu. U ovom ćemo se nastavku upoznati kako je on definirao slobodno tržište, koji su preduvjeti za njegovo nesmetano funkcioniranje, kakvu ulogu treba imati država, ….  Pritom, uvijek nam u podsvijesti mora biti vremenska distanca, jer je Smith svoju teoriju ekonomskog liberalizma razradio i objavio u početcima nastanka kapitalističkoga društva, ili točno prije 234 godine! U to vrijeme tehnički razvoj je bio još u povojima; npr. električnoj energiji za praktičnu uporabu nije bilo ni traga, o automobilima su sanjali neshvaćeni,…

Prirodna i tržišna cijena
Kad je obrazložio sve razloge koji nameću potrebu slobodnog tržišta, Smith obrazlaže po kojim se cijenama razmjenjuju robe na tržištu. On razlikuje prirodnu i tržišnu cijenu. Prirodna se sastoji od cijene rada (tekućeg i minulog), profita i rente. Tržišna cijena je omjer izmeðu količine robe koja je dopremljena na tržište (ponude) i potražnje onih koji su voljni platiti prirodnu cijenu (efektivna potražnja). Smith lucidno uočava da apsolutna potražnja ne utječe na formiranje tržišne cijene ('.. i veoma siromašan čovjek ima potražnju za šesteroprežnom kočijom. On bi je volio imati. Ali njegova potražnja nije efektivna, jer se roba nikada ne može dopremiti na tržište da zadovolji tu njegovu potražnju.' – isto, str. 90.). Kasnije je njegov sljedbenik Alfred Marshall ustvrdio da se tržišna cijena nalazi na sjecištu krivulja ponude i potražnje i da se mijenja pomicanjem ponude ili potražnje, čas iznad – čas ispod prirodne cijene, o čemu je na neizravan način govorio i Smith.

             Trošenje na račun budućnosti jest patološko čedomorstvo

Iz svoje uvodne misli da je rad izvor bogatstva naroda, Smith razvija svoju glasovitu radnu teoriju vrijednosti. Pritom razlikuje upotrebnu vrijednost odnosno korisnost neke stvari i prometnu vrijednost odnosno vrijednost po kojoj će se obavljati razmjena stvari. „Rad je, dakle, stvarno mjerilo razmjenske vrijednosti svake robe.“ (isto, str. 65.)
Smithov koncept ekonomskog liberalizma na Zapadu je u praksi odmah naišao na veliki broj pristaša i doveo do brzog procvata kapitalizma i izrastanja tih država u ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta. Vremenom su se neki teorijski nedostatci i nedorečenosti dopunjavali i tako oblikovali ekonomski sustav koji je 'držao vodu' gotovo dva stoljeća, a uz odreðene modifikacije mnogi ga i sada drže najprihvatljivijim ekonomskim sustavom.

                            Naš društveno ekonomski poredak mješavina je svega i svačega
Prema mojemu mišljenju nema neoliberalizma, jer sadašnji naš društveno ekonomski poredak mješavina je svega i svačega, od skolastičkih načela socijalne pravde, preko merkantilističkog shvaćanja bogatstva, fiziokratskog precjenjivanja uloge poljoprivrede, ostataka planskog kolektivizma i 'dogovorne ekonomije', a najmanje liberalne filozofije, pogotovu u gospodarstvu. Ekonomski liberalizam je samo ono što je zamislio Smith i kasnije ponešto doradili njegovi sljedbenici. Danas, pod skutima liberalne ideje skutrili su se mešetari svih ideologija i dobrano ju kompromitirali. Od ekonomskog liberalizma preuzeli su samo ideju o razvlaštenju države. No, Smith je smatrao npr. da je državna intervencija potrebna i opravdana ukoliko štiti potrošača ili ustanove korisne za zajednicu, da država treba maksimirati kamate, da radno zakonodavstvo treba urediti na korist radnika, a ne na korist poslodavaca, jer kod radnog ugovora poslodavci i radnici partneri su vrlo nejednake jakosti, da nadnice moraju odgovarati socijalnoj egzistenciji, a ne fiziološkom minimumu egzistencije, i dr. U liberalizmu od države se traži neutralnost s obzirom na prirodne ekonomske zakonitosti i tržište. Meðutim, mnogo kasnije Keynes je podrobnije razradio teoriju državne intervencije na području cijena, novca i investicija.

Žalopojke o neoliberalizmu ili ultraliberalizmu
Danas svakodnevno slušamo žalopojke o tzv. neoliberalizmu ili ultraliberalizmu, a da ga nitko nije pobliže mala_skola_1_listopad_10.jpgdefinirao. Mnogi traže borbu s njima, a zapravo ne znaju tko im je protivnik niti gdje je on. Najglasniji su oni koji, koristeći se socijalnim krilaticama, od nerada bolje žive nego oni od rada. S njima je teško polemizirati. Kada osuðuju 'neo(ultra)liberalizam' ne zna se jesu li uopće za ekonomski liberalizam ili su za povratak centralnom državno-planskom ustrojstvu gospodarstva. Ako su za ekonomski liberalizam ne zna se jesu li za izvorni Smithov liberalizam ili pak za onaj tip koji se tijekom gotovo dva i pol stoljeća razvio zahvaljujući tehnološkom i društveno socijalnom napretku te napretku ekonomske znanosti. I, jeli to tip kakav se razvio u Americi, u Zapadnoj Europi, na Dalekome Istoku??? No, znamo da kritizeri nemaju sposobnost povezivanja činjenica i pojava, usredotočeni su samo na jednu i 'tešu' je do iznemoglosti. Nije sav problem u njima. Veliku odgovornost ima i stručni ekonomski establišment, koji se ne oglašava i ne pojašnjava bit problema. Usto velika je odgovornost i na većini javnih medija koji nekritički otvaraju prostor nestručnima i drugim destruktivcima odnosno kad ga u ime slobode govora otvore, ne daju stručni komentar.

                          Naša djeca pa vjerojatno ni unuci neće stići otplatiti dugove
Ovu razinu osobnoga i društvenog standarda, koja je zahvaljujući u prvome redu nemoralu bankarskoga sustava, dostignuta pretežito na račun budućnosti, koristeći se posuðenim ili uzurpiranim dohotkom drugih, naša djeca pa vjerojatno ni unuci neće stići otplatiti. Jer, ako se ne promijeni mentalni sklop i oni će posezati za budućim dohocima. Ako nismo u stanju više privrijediti i zaraditi, moramo reducirati razinu zadovoljavanja sadašnjih potreba (osobito onih iz područja užitaka višega ranga). Ili, Smithovim riječima, svoje izdatke treba držati unutar granica svojega prihoda.
 
Sadašnjim našim socio-ekonomskim odnosima možda bi više odgovarao termin voluntarizam. Sprega i interesna povezanost ekonomske znanosti s nosiocima vlasti i pogotovo s vlasnicima kapitala, bez uvažavanja objektivnih interesa rada i nužne socijalne pravde, uništavaju bilo kakav ekonomski sustav. Nema spora da je svaki društveno ekonomski poredak više ili manje zaražen boljkama prošlosti, ali isto tako da je i rasadnik ideja koje pripadaju budućnosti. Sva se filozofija napretka sastoji u oslobaðanju istrošenih nazora i ponašanja i prepoznavanju i promicanju novih kvaliteta. Pritom, samo je jedno važno; istini treba gledati u oči i zapitati se: jesmo li danas u cjelini privrijedili i zaslužili taj i takav standard življenja? Onima koji nisu, treba ga instrumentima ekonomske i kaznene politike oduzeti i rasporediti onima koji jesu. Područja za preraspodjele ima napretek, osobito izmeðu kapitala i rada te rada i nerada. Razina standarda življenja uvijek mora odgovarati razini rezultata rada. Trošenje na račun budućnosti jest patološko čedomorstvo.

J. Martinović,  listopad 2010.