Uloga i plaćanje rada zaposlenika - I dio


Četvrtak, 17 Veljača 2011

*Odnos prema radu i plaćanje rada zaposlenika treba biti ishodišna poslovna politika *Tržišna cijena roba posredno postaje mjera cijene rada*

mala_skola_studeni_10.jpgOpća lingvistička definicija kaže: (a) da je rad svjesna i svrsishodna djelatnost radi postizanja korisnog učinka za zadovoljenje osobnih ili poslovnih potreba, odnosno
(b) skup djelatnosti ili napora da se nešto proizvede, da se postigne odreðeni rezultat'. Svrha rada može biti zadovoljavanje osobnih potreba (održavanje i usavršavanje fizičkog i duševnog života čovjeka) ili stvaranje dobara ...

(roba i imovine). O ovakvoj podjeli svrhe rada davno je govorio Aristotel i kasnije mu se pridružili sv. Toma Akvinski i drugi skolastičari. To je prirodna podjela i važi za sva vremena. Slijedom toga, rad može biti unajmljen od neke institucije (tvrtke, ustanove ili druge pravne osobe) ili se može obavljati za vlastiti račun radi pukoga preživljavanja. Nas zanima unajmljeni rad, dakle rad osoba koje su kod nekoga ugovorno zaposlene na aktivnostima kojima je cilj proizvodnja roba i/ili usluga za tržište.

                                                      Nejasne odredbe o plaćanju rada
Ugovoru o radu kod nas se još uvijek prilazi najčešće s formalnoga stajališta, s vrlo jasnim i opsežnim odredbama o dužnostima, s mnogo manjim brojem odredbi o pravima zaposlenika i s najmanjim i/ili nejasnim odredbama o plaćanju rada.
Paradoksalno je da poslodavac koji unajmi i najtrošniju 'šupu' za skladištenje kad je više ne treba mora pravodobno otkazati ugovor o najmu i obeštetiti najmodavatelja. Slično tomu, ako mu nabavljene sirovine i materijal više ne trebaju mora se pobrinuti da ih proda (preda) drugome ili ako nisu za prodaju da ih zbrine na propisani način i plati moguće obveze za zbrinjavanje uključujući i PDV. No, s radnicima postupaju drukčije: uruči im se radna knjižica i pokažu izlazna vrata, a trajnije zbrinjavanje je tuða briga.

Izazov za zaposlenike i poslodavce
Polazeći od poslovnog aksioma da je unajmljeni rad, ili kraće rečeno rad, najvažniji element poslovnih procesa, zapravo njihov pokretač i podržavatelj te glavni stvaratelj novih vrijednosti, odnos prema radu i plaćanje rada zaposlenika treba biti ishodišna poslovna politika. To je ne samo za poslodavce već i za zaposlenike jedan od najvećih izazova. Za poslovni proces rad je kisik, medij bez kojega nema procesa, nema opstojnosti poslovnog subjekta. Tu činjenicu kod nas još uvijek mnogi poslodavci ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, a nisu je svjesni ni mnogi zaposlenici.
Budući da kroz stvaranje dodane vrijednosti ima izravan utjecaj na cjelokupni društveni rast i razvoj, rad je najvažnija ne samo ekonomska već i političko-socijalna kategorija i pripada najvišem rangu državnih politika. Zato donošenje zakonskog okvira o radu uvijek protresa cjelokupnu političku i socijalnu arenu. O odnosu prema radu i njegovu vrednovanju svi smo mi, izravno ili posredno, htjeli ili ne, svakodnevno aktivno uključeni. On je temelj naše egzistencije i kvalitete življenja.


Oko uloge rada i stvaranja novih vrijednosti ekonomska znanost je raspravljala stoljećima, sve dok rad nije postao temelj posebne (tzv. radne) teorije vrijednosti, za početak najvažnije ekonomske kategorije tržišnoga gospodarstva, čime je shvaćeno da je rad jedna od najvažnijih, a po nekima i jedina mjera vrijednosti i time ključni granični element tržišne razmjene roba i usluga. Roba je ukrućeni tekući i minuli rad, kažu oni.
Naime, kada je proizvodnja roba za tržište postala glavna pa i jedina poduzetnička aktivnost odreðenih skupina ljudi, nastala je potreba da se podrobnije ispitaju i analiziraju svi proizvodni i tržišni čimbenici. Ekonomisti su tražili jedinstvenu mjeru kojom bi valorizirali pojedine čimbenike i raznovrsne ekonomske stavke sveli na zajednički nazivnik. Jedinstvena količinska mjera ne postoji, a raznovrsne pojedinačne količinske (dakle, tehničke) mjere za te su svrhe od male važnosti. Univerzalna i prava mjera je vrijednost koja se izražava novčanim jedinicama. Ona je temelj svih teorija o funkcioniranju ekonomskih sustava. Na tragu toga razvile su se razne teorije vrijednosti. Možemo ih svrstati u tri skupine: radna teorija vrijednosti, teorija proizvodnih (fizičkih) troškova i teorija korisnosti.

Radna teorija…
Radnu teoriju prvi je formulirao poznati engleski ekonomist William Petty još u drugoj polovini 17. stoljeća, dakle kada je kapitalizam bio još u povojima. On je govorio o prirodnoj cijeni i konstatirao da 'prirodna skupoća i jeftinoća zavise od toga, da li je potrebno manje ili više radnika za proizvodnju prirodnih potrepština'. Petty, takoðer, primjećuje da postoji i politička cijena koja 'zavisi od malog broja prekobrojnih uljeza u nekom zanimanju iznad i preko potrebnog broja'. Najodlučniji doprinos promicanju radne teorije dao je škotski ekonomist Adam Smith, ustvrdivši da je rad glavni izvor bogatstva naroda i pojedinaca. Najveći doprinos utemeljenju radne teorije vrijednosti pripada čuvenome engleskom ekonomisti Davidu Ricardu, sljedbeniku Adama Smitha. Cijenu rada naziva prirodnom cijenom i kaže da je to cijena nužna da radnici 'sebe uzdrže i održe svoje potomstvo'. Konačnu doradu radne teorije načinio je Karl Marx upotpunjujući je s pojmom radne snage i pojašnjenjem pojma prometne vrijednosti robe pripisavši joj klasni karakter. No, svi su oni svoja razmišljanja crpili još iz Aristotelovih i skolastičkih stajališta o radu.

                                                  Predviðanje ponude i potražnje
Iznosimo pojednostavljenu priču o zakonu vrijednosti i zakonu ponude i potražnje. Postoji niz čimbenika koji djeluju na ponudu i potražnju roba i rada, pogotovo na globalnome tržištu. Na neke se mjerama makroekonomske politike može utjecati, ali je većina u rukama onih koji traže više ili manje roba i rada. Ekonomisti mogu faktore koji utječu na ponudu predvidjeti s priličnom točnošću. Meðutim, potražnju, samim time što uključuje subjektivnu ocjenu o korisnosti ponude, mnogo je teže predviðati. Na grafikonu simuliranjem pomicanja krivulje potražnje preko krivulje ponude, u sjecištima se dobivaju različite razine očekivanih tržišnih cijena roba i usluga, koje posredno utječu na cijenu rada.

Kad su prevladala fiziokratska stajališta o bogatstvu naroda i mišljenje da ono potječe jedino od poljoprivrede, nasuprot dotadašnjim merkantilističkim uvjeravanjima da bogatstvo potječe od trgovine, bilo je potrebno zauzeti i stajalište o mjeri vrijednosti. Fiziokrati su smatrali da se robe na tržištu razmjenjuju prema ekvivalentnim vrijednostima koje su nastale u njihovim proizvodnim procesima. Dakle, zastupali su teoriju proizvodnih ili fizičkih troškova. Meðutim s takvom teorijom nisu mogli objasniti onaj dio vrijednosti koji nastaje u proizvodnji, a realizira se na tržištu (profit).
Da bi se razumjela i odredila tržišna mjera vrijednosti pri razmjeni, postavlja se pitanje koja je mjera vrijednosti mala_skola_1_studeni_10.jpgrada, što odreðuje njegovu vrijednost? Za rad kojemu je svrha stvaranje dobara za preživljavanje mjerilo je količina dobara koja osigurava fizičko i duševno preživljene. Meðutim, za rad kojemu je svrha stvaranje dobara i usluga za razmjenu na tržištu, dakle stvaranje roba i usluga, odmah treba reći da ne postoji objektivno mjerilo vrijednosti. Sudionici tržišne razmjene u pogodbu unose subjektivna stajališta o korisnosti razmjene i pritom su spremni tražiti i platiti veću ili manju vrijednost rada koja je sadržana u robi ovisno o njezinoj oskudnosti. Istina je da roba na tržište dolazi sa svojom prirodnom vrijednošću, ali će se razmjenjivati po drugoj, tzv. prometnoj vrijednosti. Na tržištu ključni je element za odreðivanje prometne vrijednosti robe potražnja u koju je uključena i ocjena o njezinoj korisnosti. Ona je ta koja izravno djeluje i na veličinu ponude, dakle na proizvodnju.

 Kod grafičkoga prikaza u sjecištu krivulje ponude i potražnje nalazi se tržišna cijena, kao odnos ponude i potražnje. Iz toga slijedi da se roba na tržištu ne razmjenjuje po njezinoj prirodnoj vrijednosti već po tržišnoj cijeni. Tako tržišna cijena posredno postaje mjera cijene rada. Na tržištu prestaje priča o vrijednosti rada, jer veća ili manja potražnja za 'ukrućenim radom' priznat će veću ili manju vrijednost opredmećenoga rada. No, i tu postoje prirodne granice. Kad se cijene smanje na razinu da se ne isplati proizvoditi ili u proizvodnji doðe do poremećaja, smanjit će se ponuda. Nakon toga uspostavit će se viša tržišna (tzv. ravnotežna) cijena. Kolebanja ove dvije tržišne varijable izazivaju kolebanja cijena. Ovdje se ne osvrćemo na tržišne i cjenovne promjene kojima su razlozi spekulativne naravi.
Danas je većinom prihvaćeno stajalište da u stvaranju vrijednosti osim rada sudjeluje i kapital, dakle ušteðeni dohodak koji je ostvaren na tržištu. Zato vlasnici koji ne osiguravaju odgovarajuću stopu povrata uloženoga kapitala (naknadu za kapital), sele ga u djelatnosti gdje to mogu ostvariti. No, svaki kapital je rezultat ili izravnoga rada ili prisvajanja dijela tuðega rada.

J. Martinović,   studeni 2010.