Što treba znati o inflaciji? - I dio


Utorak, 10 Svibanj 2011

*Inflacija je ekonomska pojava prepoznatljiva po stalnom rastu opće razine cijena i obezvrjeðivanju novca *Veći broj samozvanih 'uglednika' koji si dopuštaju 'savjetovati' ekonomiste, nije ekonomske struke*

Već dulje vrijeme živimo bez znatnijeg utjecaja inflacije na gospodarski i svakodnevni život pa u javnosti nije bilo prijeke potrebe da se o njoj češće raspravlja. No ta pojava, zbog svojih uzroka, i još više radi posljedica, zavrjeðuje da joj se i u 'mirnodopskom stanju' prida primjerena pozornost – predostrožnosti i pripravnosti radi. Osim toga, na prošlogodišnjem ...

savjetovanju Društva hrvatskih ekonomista u studenome, pristaše monetarizma i ekonomije šireg državnog intervencionizma, otvorenije i glasnije nego inače, kritizirali su monetarnu politiku Hrvatske narodne banke. Veći broj pozvanih i samozvanih 'uglednika' koji su si dopustili 'savjetovati' ekonomiste, nije ekonomske struke. Neki od njih o makroekonomiji i financijama svoju 'stručnost' stekli su samo putem šopinga i novčanika (odnosno tekućeg računa 'u minusu'). Oni su i bili najglasniji. To je i logično u predizbornome razdoblju, jer političke strukture koje bi htjele preuzeti vlast te poneki instant-poduzetnici, željeli bi ubrati početne, ali kratkotrajne, učinke dinamiziranja gospodarskih aktivnosti od povećanog monetarnog volumena. Umjesto da se usredotoče na osvajanje tržišta, snage iscrpljuju u osvajanju utjecaja na emisionu banku. Želja je razumljiva, ali nepoštena. U uvjetima kontinuiranog gospodarskog rasta, umjerena inflacija je logična popratna pojava, većinom kao bezazlena pa i korisna bakterija gospodarskog organizma. Meðutim, teško ju je držati pod kontrolom. Problemi nastaju čim prijeðe referentne veličine. Što se tada dogaða pokušat ćemo prikazati u ovom napisu.

                                                 Rumenilo koje dovodi do propasti
„Svatko zna da inflacija u početku proizvodi oživljavajuće djelovanje; ali to nije rumenilo od zdravlja već od groznice koja se u gospodarstvu sve više širi, da bi ga na kraju dovela do propasti.“ (W. Taucher, austrijski ekonomist, u djelu Politika zapošljavanja)

Pojam inflacije
Inflacija je ekonomska pojava koja je prepoznatljiva po stalnom rastu opće razine cijena i time obezvrjeðivanju novca. Rast cijena može biti različitoga intenziteta, od umjerenoga bujanja do jakog nadimanja. Upravo prema latinskoj riječi za nadimanje (inflatio)  ta je pojava opisana u ekonomskoj literaturi . Pojava inflacije nije značajka suvremene robno novčane razmjene. Odmah nakon što je čovječanstvo izumilo kovani novac  kako bi se olakšala robna razmjena i da bi poslužio kao zajedničko sredstvo plaćanja i bio prihvaćen od svih sudionika razmjene, pojavili su se špekulanti koji su ga obezvrjeðivali smanjivanjem njegove metalne težine uz zadržavanje nominalne vrijednosti (struganjem metala  ili prekivanjem na manju težinu). Poznato je da su mnogi vladari koji su sebe ovlastili da jedini imaju pravo kovanja novca, svoje ratne pohode obilato financirali prekivanjem novca. Od iste količine plemenitog metala kovano je više manjih kovanica stare nominalne vrijednosti. Višak novca značio je veću potražnju roba, što je završavalo porastom cijena. Pri prekivanju često su se plemeniti metali miješali s metalima manje vrijednosti, uglavnom bakra, pa je tako smanjivanjem finoće kovanog novca povećavana čak i količina novčanog metala. Nesporno je da su takvi oblici obezvrjeðivanja novca imali obilježja našeg današnjeg poimanja inflacije. Ipak obezvrjeðivanje kovanog novca objektivno nije moglo imati veće razmjere, jer su izvori plemenitih metala tek postupno dostupni i u manjim količinama, a veličina kovanice i metalna smjesa imaju svoje fizikalne granice.

                                                          Tiskanje nezamjenjivih banknota
Riječ inflacija prvi put je upotrijebljena u knjizi Aleksandra Delmera 'Velika papirna obmana ili približavanje financijske eksplozije', New York, 1864. Bilo je to u doba američkog graðanskog rata od 1861-1865. kada je vlada tiskala nezamjenjive banknote (tzv. greenbecks) čija je vrijednost na kraju rata bila dvostruko manja od vrijednosti metalnog novca. Tada je govoreno: 'Nekada smo odlazili u trgovinu s novcem u džepu, a vraćali se s punom košarom namirnica. Sada odlazimo s košarom novca, a vraćamo se s namirnicama koje mogu stati u džep.' (prema članku Inflacija iz knjige Miloša Vučkovića 'Suvremeni problemi monetarne teorije i prakse', Naučna knjiga, Beograd, 1960. gdje je primijećeno: „Današnja je literatura o inflaciji zaista postala 'nesavladiva' za kapacitet jednog čovjeka!“).

Upotreba papirnog novca
Meðutim, do velikog obezvrjeðivanja novca dolazi tek upotrebom papirnoga novca. Neslavni primat u tome imao inflacija_2_ozujak_11.jpgje Škot John Law (1671 – 1729). On je svoju ideju da metalni novac zamjeni papirnim (pod nadzorom države i s manjim pokrićem u metalnom novcu i pretežitom u nekretninama - zemlji i obveznicama) u drugome pokušaju ostvario u Francuskoj. Prvi put je ponudu dao kralju Luju XIV, ali ga je ovaj odbio i kao pustolova i političkog protivnika (pristašu francuskih kalvinista – hugenota) prognao iz Francuske. Meðutim, zbog velikih državnih dugova koji su dosezali i do 1000% godišnjeg državnog proračuna, a bili su posljedica ratova koje je vodio Luj XIV., nakon njegove smrti kraljevski namjesnik vojvoda Filip Orleanski iskoristio je svoje poznanstvo iz kockarskih krugova s hedonistom Johnom Lawom pa ga je, oduševljen njegovom idejom o izdavanju banknota, imenovao za glavnog nadzornika francuskih financija. Radi povijesne istine treba reći da je ideju o izdavanju banknota Law preuzeo od svoga zemljaka, trgovca i poduzetnika Williama Patersona. Law je odmah, 1716. godine, u Parizu osnovao dioničku banku – Banque générale u kojoj je država bila 75%-tni dioničar sa svojim obveznicama (bilets d'état). Banka je od regenta Filipa istodobno dobila i dozvolu za izdavanje papirnog novac, banknota. Odmah potom banka je preuzela La compagnie de la Louisiane, državnu tvrtku koja je imala monopol na cjelokupnu trgovinu Francuske i njezinih sjevernoameričkih teritorija te postala vlasnikom francusko-istočnoindijskog društva. Usto, Law je kupio i nekoliko brodarskih kompanija te dobio monopol na trgovinu duhanom. Zahvaljujući početnom uspješnom poslovanju i navedenim proširenjem djelatnosti, 1718. godine banka je postala državnom ustanovom - Banque Royale, pod čijim je nadzorom i uz direktorovanje Johna Lawa bio cjelokupan monetarni sustav zemlje.

                                                                         Prvi kovani novac
Prema Herodovim spisima prvi kovani novac (izraðen od elektruma – prirodne slitine zlata i srebra) bio je za vladavine kralja Gigesa u Maloazijskoj državici Lidiji 687. godine prije Krista. Sličnu ulogu u razmjeni još ranije, već od  III. tisućljeća prije Krista, imale su zlatne, srebrne i bakrene poluge u Indiji, Asiriji i Kini.

Potpuni bankrot francuskog monetarnog sustava
Uvjeravajući javnost da će sve kompanije biti visoko profitabilne nastala je velika potražnja za dionicama banke. Dioničarima je obećavao čak 40%-tnu dividendu! Špekulacije s bančinim dionicama dovele su do porasta njihove kotacije s 500 livri u 1719. godini na čak 18.000 livri po dionici u prvoj polovini 1720. godine. Kada je potom trebalo isplatiti dospjele velike državne dugove banka je izdala goleme količine papirnoga novca, što nije imalo realnog metalnog pokrića niti pokrića u nekretninama i naplativim državnim obveznicama (izdano je 2.700 milijuna livri u novčanicama uz metalno pokriće od svega 48 milijuna livri). Odmah od ljeta 1720. godine, zbog izostanka obećanih dividendi, nemogućnosti monetiziranja obveznica i prodaje dionica, bančine dionice izgubile su čak 97% nominalne vrijednosti. Došlo je do dotad nezapamćene inflacije koja je prijetila potpunim bankrotom francuskog monetarnog sustava pa je John Law krajem 1720. godine spasio glavu bijegom iz Francuske. Tadašnji karikaturist ga je slikovito prikazao kako pomoću mijeha nadimlje zlatno tele!

                                                            Tradicija nazubljenih kovanica
Da bi se prepoznalo kojoj je kovanici struganjem smanjena težina, netko se dosjetio pa je obod kovanice nazubljen. Tradicija se, bez praktične svrhe, zadržala do današnjih dana.

Na kraju treba napomenuti da je za razliku od Lawa, Paterson izričito insistirao da banknote ne smiju biti bez realnog pokrića i bez mogućnosti zamjene za kovani novac i da pritom ne smije doći do obezvrjeðivanja kovanog novca. Eto, tako počinju priče o suvremenim inflacijama. Vidjet ćemo, a većina nas je i sama, pa i u više navrata, iskusila njihovu pogubnost.
No, u svakome zlu ima i ponešto dobroga. Poslije francuskoga eksperimenta i unatoč njegovom potpunom promašaju, svjetske državne financije i bankarski sektor prihvatili su, ali s mnogo više opreznosti, Lawovu ideju o papirnom novcu bez zlatnoga pokrića i postupno ga ustoličili kao temeljno zakonsko sredstvo plaćanja. Današnju robnu razmjenu kovani novac od plemenitih metala, ma kakve niske finoće bio, ne bi mogao zadovoljiti, a za kovanice od ostalih metala ne bi se mogla ostvariti zamjenjivost za zlato i srebro. U mnogim zemljama papirni je novac još dugo imao potpuno ili češće djelomično zlatno pokriće.

J. Martinović,   ožujak 2011.