JASMINA KRKIĆ POZNIĆ – OSIJEK


Ponedjeljak, 04 Siječanj 2016

Naši gosti se osjećaju kao kod svoje kuće

*Gost hoće vidjeti nas, žele vidjeti kako mi živimo, jesti gdje mi jedemo i ne trebamo za njih izmišljati priče *Kada vidim gosta s "Lonely Planet", poznatim turisitičkim vodičem, znam da on ide kod mene jer tamo piše da je ovo najbolji smještaj u Osijeku

Osječka Tvrđa je priča za sebe, turističko i kulturno najatraktivniji dio grada, barokni grad unutar grada koji je posljednjih godina polako obnavljan i pokazuje se u punom sjaju. Iako je Osijek na neki način bio „slijepo crijevo“ svakim danom postaje sve življi i postalo je normalno na ulici čuti razgovor na stranom jeziku. Tvrđa u tome prednjači. Upravo u njoj sam svakodnevno prolazio kraj privatnog smještaja Maksimilian koji se nalazi u klasičnoj austrougarskoj zgradi iz 18. stoljeća. Tako sam i upoznao Jasminu Krkić Poznić, vlasnicu Maksimiliana. U prošlosti, prvi poznati vlasnik kuće bio je austrougarski časnik Maksimilian Riegl te je po njemu ovaj objekt dobio ime. Štih austrougarskog smještaja iz doba secesije, individualan pristup upotpunjen sadržajima neophodnim suvremenom čovjeku po pristupačnim cijenama, čine ovaj smještaj idealnim. „Nije bilo lako – priča mi Jasmina, dugo smo ovu kuću obnavljali poštujući izvornost i tradiciju samog objekta. Naravno da nije još sve završeno, ali znam da joj želimo vratiti stari sjaj. Maksimilian je opuštajuće, romantično i inspirirajuće mjesto za boravak, miljama udaljeno od hotela s puno zvjezdica.“

„Korak po korak“
Znao sam da istok Hrvatske svake godine posjeti sve više turista, posebno Osjećko-baranjsku županiju. Dok sam s Jasminom snimao naš razgovor nekoliko stranih gostiju je ušlo i zatražilo smještaj Shvatio sam koliko je truda i ljubavi uloženo u ovaj posao i zato sam siguran da to na kraju mora dati rezultat, nagradu za višegodišnja ulaganja i rad.
Jasmina mi priča: „U posao sam krenula 2008. g. i nisam odmah znala što zapravo želim. Nismo odmah kupili cijelu zgradu već samo prvu etažu, to je tada bio stan od 250 m2 koje je bio za prodaju. Generalno sam imala u glavi ideju o poslu, ali to je bilo ono zlatno doba kada su banke dijelile kredite. U to vrijeme sam imala odlično plaćen posao, radila sam za Nansen dijalog centar, nevladinu udrugu koja se financira iz europskih fondova i tu sam bila deset godina. Suprug je inženjer, radio je u nekoliko kompanija pa je shvatio kako je bolje da radi za svoju ženu nego za druge, s osmjehom priča Jasmina i kaže kako njen suprug zna reći: "Žena mi je bila poduzetna, a ja sam bio solventan!" On je imao dobru plaću, kao i ja, a stjecajem okolnosti imamo obiteljsku kuću i na taj način riješeno stambeno pitanje. Zato smo smo odlučili da novac koji zarađujemo uložimo negdje.
Moja prvotna ideja je bila pronaći neki derutan prostor koji bismo renovirali i možda iznajmljivali studentima. Tada nisam razmišljala da ću raditi ovo što sada radim, čak nije bilo ni naznake tome. Tražeći takve derutne prostore po Osijeku, mene su jedva dotjerali do Tvrđe kako bih došla vidjeti ovaj stan koji je bio na prodaju. Nisam ja odlučila što ću raditi već je ovaj prostor odlučio što će on biti. Znači, popela sam se ovdje i u meni se stvorio samo "klik". Bilo je to 2007. Godine kada je kupljen ovaj prostor, a 2008. g. je otvoren. U početku nitko nije bio zaposlen u obrtu i ja sam paralelno radila dva posla, da bih 2010. g. dala otkaz na poslu koji sam do tada radila. Za mene je ovakav početak i način rada bio odličan recept, ali ne mogu govoriti bi li to bilo dobro i za druge koji kreću u vlastiti posao jer to možda ovisi i o tome čime se netko bavi. Paralelno sam radila dva posla uz dvoje male djece do trenutka kada sam vidjela da se ovaj posao ovdje više ne može razvijati ako mu se ja ne predam do kraja. Nikada nisam požalila što sam dala otkaz.
Prve godine smo napravili četiri sobe i odlučili osluhnuti kako ljudi dišu. Krenuli smo s te četiri sobe pa smo slijedeće godine napravili još dvije sobe, pa treće godine još jednu, pa četvrte godine još tri sobe u potkrovlju. Znači, šest godina smo se razvijali u fazama. Ovo prizemlje koje ste vidjeli je bilo u vlasništvu Grada Osijeka, oni nisu znali da je to njihovo vlasništvo tako da smo prvo išli upisati Grad Osijek na napuštene stanove i onda kupili stan od njih putem natječaja i tako smo prije godinu dana napravili još četiri sobe i vrt.“


Prepoznali smo potrebu gostiju
„Maksimilian je registriran kao sobe za iznajmljivanje i kategoriziran je s tri zvjezdice. Ja sam mu dala osobnost i napravila mali obiteljski pansion. Mi u Hrvatskoj nemamo adekvatan izraz za to, a Englezi to zovu Guest House, to su hotelske sobe sa svim sadržajima koje takva soba nudi uz zajednički prostor u kojem se svi gosti mogu, ali i ne moraju, zajednički družiti. Uz to, gosti si mogu sami kada god to požele napraviti kavu, čaj i sl. Uz takakv način poslovanja je stvorena posebna atmosfera koja se nekima sviđa, a nekima se ne sviđa. Mi ovdje nemamo recepciju jer mislim kako ona razdvaja ljude. Otvoreni smo od 0 do 24, a recepciju imamo u smislu da će netko primiti gosta, ali nema fizičke podjele s namještajem, pultom, koji odvaja mene od gosta. Ovdje uvijek nekoga ima tko će primiti gosta bez obzira kada on dolazi.“
Koliko sama lokacija Tvrđe donosi pozitivnoga u dolasku i privlačenju gostiju? „Djelomično donosi, ali sama lokacija u Osijeku bez drugih stvari ne bi bila dovoljna i ja sigurno od toga ne bih mogla živjeti. Prijavila sam obrt koji se oko 90% odnosi na smještaj, a onda se pojavila i potreba da ljudi unajme bicikl. Za biciklistički projekt dobila sam novac od Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice i u sklopu objekta smo napravili garažu za ciklo-turiste, praonicu i sušionicu veša, kuhinju, sanitarni čvor, servis bicikla i alatnicu. Sve su to usluge koje će takvi gosti moći dobiti i to im je uračunato u cijenu smještaja s tim da će sve to moći koristiti i oni koji nisu naši gosti uz određenu naknadu, mislim da je to veliki benefit za cijeli grad.
Struktura naših gostiju ovisi i o godišnjem dobu. Od devetog do četvrtog mjeseca, preko tjedna većinom su to poslovni ljudi, dok su vikendom to većinom domaći turisti koji dolaze iz Zagreba ili iz Dalmacije. Uglavnom su to rijetko studenti, ali po dobnoj skupini su to gosti od dvadesetpet pa do devedeset godina.
Gosti do nas dolaze najčešće putem Interneta, naše web stranice ili FB te putem Booking.com vodećeg Internet sajta koji je vodeći za "bukiranje" i tu je jako bitno kakve recenzije imate, ali i putem preporuke "od usta do usta" naših stranih gostiju.
U drugom dijelu godine od četvrtog do devetog mjeseca gosti su većinom stranci, turisti, pogotovo tijekom sedmog i osmog mjeseca. Imamo potpisan ugovor s jednom australskom agencijom i od četvrtog do kraja desetog mjeseca imamo svaki tjedan po dva dana male grupe, deset do petnaest ljudi, koje vodim od Baranje do Đakova.“

Drugačiji smo od ostalih
Pročitao sam da ste najviše naučili od gostiju? „Najviše sam naučila od gostiju. Samo treba osluškivati goste, slušati što vam ljudi govore, gledati kako se ponašaju, slušati njihove želje i onda se u tom pravcu treba i razvijati. Da sam odmah u početku imala novaca i uredila cijeli prostor, ovo sada tako ne bi izgledalo jer ne bih znala što treba napraviti. Često znam pričati priču koju sam čula, kada Japanci prave naselja ne naprave odmah staze nego puste ljude godinu dana da sami naprave staze, odnosno da ih utabaju, a tek onda ih popločavaju. Na takav način sam ja uređivala sobe, napravila sam prvo četiri sobe i pustila ljude da gledaju i hodaju, osluškivala sam što žele, što pričaju i ostatak uređivala prema potrebama tih ljudi, odnosno mojih gositju. Na trenutke posao zna biti užasno težak pogotovo kada se sjetim onih 1% gostiju koji su nam pili krv na slamku, ali mene strašno veseli ovo što sam napravila i jako sam zadovoljna kada vidim da se to nekome sviđa. Ovo je posao koji volim raditi, ali ne znam je li teži ili lakši od ostalih poslova. Još je nešto važno u poslu, nema kraja ulaganjima, kod nas se stalno nešto mijenja, gore je još cijeli tavan koji nije uređen, zatim postoji dolje jedan prostor koji smo namijenili za kušaonicu vina i domaćih proizvoda jer nam se događa sa strancima da bi probali vino jer ga ne mogu nositi u npr. Australiju, ali zato će moći ovdje sjeti na terasu i u miru kušati sve što požele.
Na godišnjoj razini popunjenost naših kapaciteta je oko 75%, što smatram da je fantastično. Kada bih gledala na godišnjoj razini, 60% mojih gostiju su stranci i velika većina njih su visokoobrazovani ljudi, više platežne moći, koji puno putuju bez obzira je li to poslovno ili turistički, oni žele autentične smještaje. Svaka čast modernim, novim hotelima, znaju biti krasni, ali su slični po cijelom svijetu, ljudi koji često putuju to ne žele nego žele smještaj u kojem će se koliko god je to moguće osjećati kao kod svoje kuće, to su gosti koji žele upoznati lokalno stanovništvo, žele sjesti i razgovarati sa mnom jer žele znati kako mi tu živimo. Takvi gosti ne žele platiti skupi smještaj, ali istovremeno im nije nikakav problem otići na večeru uz vino koju će platiti npr. 100 eura. Njima to nije problem platiti jer žele osjetiti taj autentičan doživljaj.“


I Vladimir se uključio u posao
Za vrijeme razgovora s Jasminom ušao je suprug Vladimir. Naravno da me je zanimalo zašto je dao otkaz i ušao u ovaj posao? „Jednim dijelom me ovaj posao rasterećuje, a jednim dijelom ne. Kada ste na poziciji u velikoj kompaniji nosite breme svih ljudi koji se nalaze ispod vas, njih je ponekad sto, dvijesto ili tristo i vrlo je teško upravljati takvim sustavima, a ujedno i sudbinama tih ljudi. Iako je današnja ekonomija osmišljena tako da sve ukalupi u neku statistiku i brojeve opet su to samo ljudi.
Ovo što mi sada radimo ne možete voditi kao neku veliku kompaniju zato što tada ne bi bilo bliskosti i topline prema gostima. Ovdje se poslovanje odvija na puno intenzivnijoj komunikaciji i puno većoj otvorenosti jer se ugostiteljstvo ne može raditi drugačije. Mnogi kažu da su velike firme veliki izazovi, možda nekoga fascinira veliki broj nula u projektima, ali mislim da se u manjoj sredini i firmi kao što je naša može puno brže i lakše plasirati ideje i puno je brži povrat od toga što radite. Tu možda svi moraju raditi sve, ali kod velikih tvrtki uvijek postoje više razina odlučivanja i odgovornosti, ali isto tako sporu reakciju. Ta pozitivna energija kada možete brzo donositi odluke i kada sami osjetimo "feedback", to nas puni, a rezultate najbolje osjetite kroz gosta, odnosno kroz ljudski dodir. U velikim tvrtkama se uđe u kolotečinu funkcije i socijalnog nivoa kojim svakodnevno komunicirate što vam daje lažnu sigurnost. Trebate imati veliki klik hrabrosti i jako dobrog životnog partnera da se odlučite i kažete kako je sada s tim dosta. Ja sam ga na svu sreću imao!
Počeli ste raditi kada je kriza započela i od tada konstantno ulažete i širite se, znači li to da ste pronašli neki recept ili ste nešto rezali?
Jasmina mi odgovara: „Mi ne znamo kako je raditi kada nije kriza jer smo počeli raditi kada je kriza započela i samo mogu zamišljati kako je to bilo prije raditi. Ovo je stanje u kojem radimo šest godina i nemamo iskustvo rada prije krize. Mislim da smo mi pronašli neku svoju nišu.“ A Vladimir dodaje: „Da smo možda počeli ranije raditi, prepoznali neki dobar trend i preinvestirali se, možda bi nas to pokopalo. Kada je došla kriza dostupnost novca više nije postojala u toj količini. Jednostavno, male obiteljske tvrtke trpe jedan nivo rasta da bi kvalitetno pokrivali sve te segmente i ovoliko koliko smo mi rasli je optimalno, možemo održati i kvalitetu i odnos s ljudima, a uz to imati neki svoj život.“

Jasmina i Vladimir
Jasmina Krkić Poznić: Rođena sam 1971. g. u Prijedoru. Imala sam dva mjeseca kada smo napustili Prijedor, odrasla sam u Sremskoj Mitrovici. Prvi puta sam došla u Osijek 1990. g.na fakultet, pa ponovo 1992. g. kao izbjeglica. U deset godina sam promijenila 16 gradova i oko 24 stana. Vjerujem da me to iskustvo osnažilo jer možete ili potonuti ili postati jači.“
Vladimir Poznić: Rođen 1975. g. u Osijeku, gdje sam i odrastao, školovao se i studirao. Desetak godina sam imao neku drugu karijeru, radio sam u velikim poljoprivrednim kompanijama, a zadnjih godinu dana zajedno sa suprugom vodim pansion. Pansion vodi moja supruga, a ja sam tu kako bih pomogao. Ovdje mora biti jedna osoba koja ima sve u svojoj glavi jer jedna osoba slaže prioritete, to ne mogu raditi dvije osobe zato što bi tada došlo do konfuzije i pravile bi se greške. Ona odredi prioritete i po listi prioriteta podijelimo posao. Često me šalje na stručne skupove, jednim dijelom radim i PR, neke tehničke stvari oko hotela, zapravo ne možete ni zamisliti koliko sitnih detalja ima na ovakom jednom pansionu.
U postavljanju strategije radimo zajedno, naravno da razmišljamo što će biti u idućih dvije ili pet godina. Kada završimo neku dnevnu operativu, moramo imati viziju gdje idemo i kamo želimo. Ponekad je teško definirati kroz riječi što bi mi htjeli, ali zapravo je to obiteljski posao gdje možemo ugostiti ljude koji će se osjećati kao kod kuće.“

Nemojmo glumatati
Na samom početku rada dogodila mi se jedna divna stvar, možda sam radila mjesec ili dva i „upale“ su mi dvije cure, Irkinje, oko 25-26 godina s ruksacima na leđima. Pitale su me imam li slobodan smještaj, bile su jako uzbuđene kako je Osijek predivan. Otkrila sam da su mjesec dana putovale duž obale od Istre do Dubrovnika, a tada su krenule vlakom prema Budimpešti i odlučile da će stati negdje na pola puta i slučajno je to bio izbor neki Osijek za koji nikada nisu čule. I kada su izašle iz vlaka ostale su fascinirane, doslovno su mi rekle da sve što su do sada na obali vidjele bio je performans za turiste. Bile su oduševljene jer su napokon vidjele „pravu Hrvatsku“. Mi stalno nešto izmišljamo što bi se to gostima moglo svidjeti, glumimo, pravimo priče, a oni zapravo hoće vidjeti nas, žele vidjeti kako mi živimo, jesti gdje mi jedemo i ne trebamo mi za njih izmišljati priče.


"Lonely Planet"
Kada vidim gosta s "Lonely Planet" koji je turistički vodič top 1 u svijetu, znam da on ide kod mene jer tamo piše da je ovo najbolji smještaj u Osijeku, a strani gosti se toga drže. Gosti žele da im se iskreno kaže što mogu dobiti i od kada do kada to vrijedi. Zato bolje budite iskreni, nemojte mu lagati, recite mu svoje uvjete i toga se trebate držati.“
Na koji način ste ušli u taj vodič? „Ne možete se sami tamo prijaviti, ne možete ih zvati već morate imati sreće da vam se oni sami pojave. Oni to kontroliraju svake dvije godine. Tako su se i kod nas slučajno pojavili, nismo ni znali da su to oni, do trenutka kada mi je to čovjek rekao. Taj čovjek uopće nije bio moj gost, došao je i tražio je sobu. Ja nisam imala slobodnu sobu, ali sve ljude koji dođu gledam jednako iako nisu ovoga trenutka moji gosti. Radim u ugostiteljstvu i u meni se odmah javlja potreba da ja toga čovjeka ugostim. Kako nisam imala slobodnu sobu, a on nije imao gdje spavati, pozvala sam ga da sjednemo, ponudila ga kavom, čajem i telefonirala sam uokolo tražeći čovjeku smještaj koji sam na kraju i pronašla. Nakon toga je došao moj kolega koji je isto tako nastavio pričati s njim, a da mu ja mu ni u jednom trenutku to nisam rekla tako da je čovjek vidio da mi zapravo radimo na takav način. Onda je došao drugi dan pa opet nije bilo mjesta, došao je i treći dan i mjesto je bilo slobodno. Tada nam je rekao kako je on iz "Lonely Planeta" i uredno platio svoj smještaj. U međuvremenu sam dobila i nagradu Trip Advisora za Top 1% smještaja u Hrvatskoj po ocjenama gostiju.“

Podjela posla dvoje supružnika
Suprug je radio u Žitu pa u Agrokoru, onda je otišao na godinu dana raditi u Čakovec i na kraju se vratio ženi jer je shvatio da sam najbolji mogući poslodavac, smije se Jasminka. To je bila njegova odluka jer postoji još prostora gdje se posao može razvijati, ali ja to fizički sama ne stignem. Između nas postoji neka gruba podjela posla, on puno bolje odrađuje sastanke vezane uz turizam, tolerantniji je od mene i zna ljudima prezentirat lošu stvar na način da oni to prihvate bez narušavanja osobnog integriteta, ja znam biti direktnija što nije uvijek dobra osobina. On se bavi poslovima proučavanja tržišta, marketingom, a ja vodim operativni dio uz još tri djevojke bez kojih ne bih mogla.

Vladimir Mihajlović
Ožujak 2015.