VITOMIR KLASIĆ – IVANIĆ GRAD


Petak, 05 Veljača 2016

Specijalizirati se znači opstati

*Oluja nije prošla i mi stalno plovimo po uzburkanom moru *Kada sam krenuo u vlastiti posao vjerovao sam u sebe i suradnike

Za tvrtku Ivanićplast koja je proizvodila predmete iz plastičnih masa većina nas starijih odavno zna jer je i njena povijest duga. Poduzeće je to koje postoji još od 1962. g., a upravo u Ivanićplastu je započeo svoju poduzetničku karijeru g.Vitomir Klasić. Razgovor s njim samo mi je potvrdio da i kod nas postoje uspješni poduzetnici, menadžeri, direktori… za koje se, nažalost samo povremeno čuje. Podalje od očiju javnosti rade, stvaraju, izvoze, bore se sa ćudima tržišta i ne kukaju. Znaju što žele i zašto ulažu u budućnost iako ponekad pomisle jesu li oni uskraćeni na ona mala sitna zadovoljstva koja ima običan čovjek.
Kada smo dogovarali razgovor u Ivanić Gradu nije bilo lako uskladiti termine, Vitomir putuje po svijetu, dogovara nove poslove, razmišlja o budućnosti tvrtke. Odavno je Ivanićplast u EU. Čak sam u jednom trenutku pomalo bio „ljubomoran“ na ta putovanja, možete li zamisliti kako to izgleda kada je netko 200 dana u godini na putu u inozemstvu. Pomislio sam koliko toga je doživio i vidio, koliko ljudi upoznao, koliko kontakata ima u svom mobitelu, kako sve to izdrži… A onda smo se prošli mjesec „slučajno“ sreli u njegovoj tvrtki, taj isti dan posjetili smo srednju školu u Ivanić Gradu radi prezentacije projekta BB. On je toga dana bio slobodan, odvojio je vrijeme za naš razgovor, pokazao puno strpljenja i mirnoće što je danas rijetkost kada s nekim pokušate dogovoriti sastanak. Ne onaj poslovni, već ovaj novinarski. Pročitajte njegovu životnu i poduzetničku priču i bit ćete zadovoljni, siguran sam u to.
„U životu i poslu imao sam više prekretnica. Puno puta sam rekao kako neću dalje tako. Volim svoj posao, volim putovati, družiti se s ljudima i krećem se po cijelom svijetu kao po Ivanić Gradu, ali nije to jednostavno i čovjek se umori od toga. Mi smo mala tvrtka s oko 70 ljudi koja se bori na svjetskom tržištu i pitanje je do kada će to tako trajati, pitanje je do kada ćemo biti uspješni, ali se isto tako nadam da hoćemo.“


Prvi posao po „kazni“
Vitomir Klasić rođen je 1957. g. u Križu gdje je završio osnovnu i srednju školu, a tu i danas živi. „Nakon završene škole, uz rad sam završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Krenuo sam prvo na pravo, ali nisam uspio, nakon toga sam se zaposlio i uvidio da je komercijala ono što me interesira, a što s 18. g. nisam prepoznao. Moje prvo zaposlenje bilo je pomoćnik bravara u tvrtki Moslavina u Ivanić Gradu gdje me je otac zaposlio kako bi me kaznio te mi pokazao kako je pametnije završiti fakultet. Nakon nekoliko mjeseci zaposlio sam se kao referent prodaje u DIP Novoselec koja je u to vrijeme bila najveća tvrtka u okolici, bilo je to 1997. g. Nakon DIP-a radio sam u Ivasim, koja i danas ovdje posluje, a onda me je 1986. g. direktor Ivanićplasta pozvao da dođem raditi kao komercijalni direktor, sve do 1989. g.
Te godine je tadašnjem direktoru istekao mandat i mene su postavili za direktora Ivanićplasta. U to vrijeme sam imao 32 godine, a Ivanićplast je imao 470 zaposlenih. Tvrtka je osnovana 1962. g., s kapacitetima za cijeli Balkan, odnosno za 150 milijuna ljudi. Smatram da sam u to vrijeme bio premlad za funkciju koju sam obavljao, imali smo mladi kolegij u kojem sam ja tada bio najstariji i samo možete zamisliti koliko je to bila mlada ekipa. Bili smo preneiskusni, prezeleni i nismo imali nikoga tko bi nas malo stabilizirao. Za dvije godine, točnije 1991. g. dao sam ostavku jer se nisam mogao nositi s tim. Tadašnji financijski direktor je postao direktor Ivanićplasta, a ja sam postao njegov zamjenik jer je bilo dogovoreno da ostanem još neko vrijeme te da mu pomažem u toj cijeloj priči. U Ivanićplastu sam ostao do 1993. godine i tada sam odlučio osnovati svoju privatnu tvrtku.
1993. godine sam zajedno sa suprugom Mirjanom osnovao tvrtku Tival koja je skraćenica imena moje djece (Tin i Valentina). Jednom prilikom su nam rekli, ako išta bude novo nemojte se više igrati s našim imenima. Moja supruga je već prije toga,1988. godine krenula u poduzetništvo te i danas u Križu ima mini market Mlinček koji slovi kao jedan od prepoznatljivih simbola Križa.“

Tival i povratak u Ivanićplast
«Tival smo osnovali kao tvrtku za zastupanje stranih tvrtki, proizvodnju i veleprodaju i zapravo sam vrlo neizvjesno krenuo u cijelu tu priču. Vjerovao sam u sebe jer nisam imao drugog izbora. Stjecajem okolnosti dobio sam u to vrijeme dosta dobrih ponuda, postao sam zastupnik jedne austrijske tvrtke, Werba, za Hrvatsku. Werba je imala 17 principala u Europi, a ja sam bio jedini zastupnik za Hrvatsku. Werba je radila s aromama i sirovinama, radili smo s Podravkom, Ledom, tadašnjim Risom, dakle prehrambeni i neprehrambeni proizvodi, sve što je išlo za Hrvatsku išlo je preko nas. Tada sam s jednim partnerom dogovorio proizvodnju kajaka i kanua, sportskih plovila. On je imao svoju tvrtku u Austriji pa smo dogovorili da se ta proizvodnja odvija u Hrvatskoj, u Ivanićplastu. Taj posao sam dao Ivanićplastu koji je imao dvije proizvodne jedinice, duroplaste, što ima i sada i rotoljev (rotacioni ljev). Obvezao sam se da ću nadzirati proizvodnju te da ću koordinirati između njega i Ivanićplasta, što mi nije bilo teško jer sam tu bio i sve sam znao. Tival se počeo baviti veleprodajom i zastupanjem stranih tvrtki, puno je toga išlo preko nas i tvrtka se brzo razvijala.»
A zašto onda povratak u Ivanićplast? – pitam ga „To vam je vrlo jednostavno. Ivanićplast je zapao u velike probleme, u razloge zašto je do toga došlo ne bih ulazio, kao što sam rekao možda je ekipa bila malo premlada, raspad tržišta i sl. Vlasnik Ivanićplasta bio je Hrvatski fond za privatizaciju jer je Ivanićplast bio državna tvrtka. Potpredsjednik Fonda za privatizaciju, g. Weiss, me je zvao i rekao da želi razgovarati sa mnom. Nisam imao pojma tko je taj čovjek niti što želi od mene. Kada sam čuo da je riječ o Ivanićplastu rekao sam mu kako već 6 godina nisam direktno uključen i ne poznajem dobro situaciju, a on mi je rekao da me upravo zato i zove. Dodao je kako je dobio dobre reference o meni i da zna kada sam ja bio tamo da je Ivanićplast dobto poslovao. Tako sam dobio ponudu Hrvatskog fonda za privatizaciju da budem krizni menadžer Ivanićplasta te da ga pokušam spasiti. Dao mi je prijedlog da potpišemo ugovor na 6 mjeseci, ako uspijem super, a ako ne, tvrtka će svejedno propasti.“
Vi ste ponudu prihvatli bez obzira na sve rizike? „Skupština Ivanićplasta održana je 12. ožujka 1999. godine, gdje je smijenjeno kompletno dotadašnje rukovodstvo, a ja sam postavljen za kriznog menadžera s rokom od 6 mjeseci. Nisam znao kolike su dubioze i nisam znao što se dešava, ali sam htio prihvatiti taj izazov. Sretna okolnost je bila ta što sam zatekao ekipu koju bih i ja ostavio, svi drugi su se razbježali, ali najveći dio ekipe i ljudi koji su mene poznavali iz onog razdoblja i koji su mi vjerovali bili su tu, a veliki dio te ekipe je i danas tu.“


Četiri tvrtke u stečaj
„Ono što sam odmah snimio dalo mi je motiva, Ivanićplast je u to vrijeme imao priliku jer je počeo suradnju s jednim kupcem iz Njemačke, tvrtka se zvala Asem, vlasnik je bio g.Axel Semmler i u to vrijeme on je bio najveći diler wc sjedala u Europi, odnosno najveći kupac. On je preselio svoje alate, kalupe za wc sjedala te cjelokupni posao iz Južne Afrike i dao ga Ivanićplastu. Kada sam došao tu je bio potpuni dar mar, on je imao na tisuće reklamacija, odnosi između njega i tadašnjeg rukovodstva su bili totalno narušeni, i želio je prekinuti suradnju. Odmah sam shvatio sam kako je taj čovjek prilika, a ne neprilika. Četvrti dan nakon što sam postavljen zamolio sam ga za sastanak, odletio u Njemačku te mu rekao što su meni prenijeli i što sam obećao Fondu za privatizaciju. Kazao mi je kako ne vjeruje da ću uspjeti, ali dao mi je rok tri mjeseca. Nakon toga sam ovdje odmah uspostavio sustav kontrolinga i proizvodnje, a ljude sam razmjestio na mjesta za koja sam znao da mogu najviše dati. Poznavao sam te ljude od prije tako da mi to nije bilo teško. Počeli smo mu isporučivati proizvode dobre kvalitete, s njim smo imali osigurano tržište što je u tom trenutku bilo najvažnije. Budući da sam imao osigurano tržište, mogao sam se apsolutno baviti restrukturiranjem tvrtke iznutra. Proces je trajao dvije godine, toliko mi je bilo potrebno da sve postavim na noge. Angažirao sam revizora i krenuo sa sređivanjem stanja. Ovdje sam zatekao pet tvrtki, svih pet su bile u blokadi, a već nakon petnaestak dana sam jednu tvrtku odblokirao, koja i danas radi, a to je Ivanićplast d.o.o. Za druge četiri, koje su ionako bile bez zaposlenih i potpuno nevažne za redovno obavljanje poslovnih funkcija, Fondu za privatizaciju sam predložio njihovu likvidaciju. Nakon što sam sve dogovorio s najvećim kupcem krenuo sam u obilazak dobavljača, koje sam uvjeravao da radeći za Asem imamo velike šanse da uspijemo, čak je i vlasnik te tvrtke zvao dobavljače i rekao neka nam daju sirovinu, a on će garantirati da će im biti plaćeno. Dobavljači sirovina su nam uglavnom počeli isporučivati sirovine, ali najveći je problem bio što smo dugovali bankama, HEP- u smo bili dužni preko milijun kuna, Ivakopu za plin stotine tisuća itd, itd.… „
Tada ste još uvijek bili krizni menadžer? „Tako je, potpisao sam ugovor na šest mjeseci, pa opet na šest itd. 2002. godine proces je bio završen, otvorio sam stečajni postupak, predložio sam Hrvatskom fondu za privatizaciju stečaj četiri pravna, potpuno nevažna, subjekta i valjda po prvi puta u povijesti Hrvatskog fonda za privatizaciju, dali su mi mogućnost da sam pronađem stečajnog upravitelja. Znamo iz prakse, kada dođe stečajni upravitelj to je uglavnom smrt tvrtke, on pokapa jer je on pogrebnik, a bilo je šteta da dođe netko i sve to uništi. Razmišljao sam koga da uzmem, tko će razumjeti situaciju, poduprijeti moj program  i pomoći mi da opravimo tvrtku a ne da ju zatvorimo i sjetio sam se gosp. Šketa s kojim sam jednom prilikom igrao tenis, razmišljao sam kako ću doći do njega. Tada sam bio u Zagrebu, a kako često ne stignem jesti otišao sam u McDonald's na Krugama i ondje zateknem baš Šketa. Kada je čuo moju priču, zamolio me je da bude stečajni upravitelj jer je bio uvjeren kako mi to možemo izgurati.
Darko Šket je vodio stečajni postupak, Asem je kupovao robu, a ja sam sređivao odnose u tvrtci. Nakon završetka stečajnog postupka, tvrtka je 2002. g. išla na javni natječaj. Trgovački sud je organizirao licitaciju i prodaju, moja se tvrtka Tival javila na natječaj, imali smo još dva konkurenta kojima sam, nakon dva sata nadmetanja i međusobnog dizanja cijene, rekao kako ću se, ako bude potrebno, do ponoći s njima nadmetati, i oni su se nakon međusobne konzultacije povukli.“

Otvoren je izvozni kanal
Od te 2002. g. ste vjerojatno puno investirali i uložili? „Naravno, u vrijeme stečaja i svih prevrtanja nije se ništa moglo ulagati u tvrtku i ona je postepeno tehnološki zaostajala. Kada smo 2002. g. kupili tvrtku Ivanićplast bilo je tu još puno repova koje je trebalo platiti, HEP kao ni Ivakop nisu oprostili zaduženje za električnu energiju i plin, radnici su tražili svoja potraživanja, stoga sam odlučio kompletnu tehnološku jedinicu  Rotoljev prodati Slovencima te dobivenim sredstvima od prodaje podmirio sva prethodno nagomilana dugovanja Ivanićplasta. Od tada pa do danas, Ivanićplast posluje bez ijedne kune kredita, ono što zaradimo investiramo i trošimo. Od tada smo se gotovo potpuno preorijentirali na proizvodnju wc sjedala koja danas čine 90% naše proizvodnje. Danas ta sjedala izvozimo u veliki broj država EU (najviše u Njemačku, Italiju, Francusku), u državama bivše YU smo najveći brand u ovom segmentu sanitarija, izvozimo i u Rusiju, Izrael, Maleziju itd. Inače, prošle smo godine naše proizvode izvezli u 22 države.
Pitali ste me u što sam počeo ulagati, nedugo nakon uspješnog završetka stečaja sam kupio tri nove preše, zapravo sam proizvodnju konsolidirao s novcima koji su mi ostali od prodaje Rotoljeva, ali nije tu bilo iskoraka za nekakve velike investicije. Godine 2005. Asem je nažalost bankrotirao pa smo od njega preuzeli kompletne kalupe. Na sreću smo  preuzeli i dio njegovih inozemnih kupaca, odnosno počeli smo raditi za njih direktno i počeli smo se sami baviti tržištem.
Zapravo, te 2005. godine počeli smo stvarati vlastito tržište. Prvo smo krenuli na tržište s njegovim modelima, nakon toga smo uložili u dvadesetak vlastitih modela wc sjedala slijedeći  inovacije i svjetske trendove. Naime, od Asema smo na ime duga preuzeli njegove kalupe koji su koštali oko 300 do 400 tisuća eura, uzeli smo još neke druge trgovačke proizvode iz njegovog skladišta (tuš kabine, kade itd) koje smo kasnije rasprodali te sva dobivena sredstva uložili u nove kalupe za nove modele, zapravo smo najviše uložili u osvajanje tržišta. U međuvremenu smo pomladili i ekipu, investirali smo i u mlade stručne ljude.
Troškovi proizvodnje su izuzetno visoki, parafiskalni nameti su ogromni. Država od nas traži da budemo najbolji, najljepši, najčišći i sve naj…, a država to nije, na žalost. Nama je izuzetno teško biti konkurentan. Da ne bi sve izgledalo tako lijepo, moram napomenuti da ljudi u Ivanićplastu nemaju prevelike plaće, nemaju plaće onako dobre kao što bi trebali i morali imati jer ih ne možemo isplaćivati, na žalost. Troškovi poslovanja su nam izuzetno visoki. Ipak, u svemu tome i s obzirom na današnju situaciju,moram reći da su plaće radnika redovite, niti jednog dana plaće svih ovih godina nisu kasnile, svi porezi i doprinosi se redovito isplaćuju.“

Najvažnije je postići konkurentnost
„Konkurentnost postižemo na način da ulažemo u robotizaciju i automatizaiju te uvijek pronalazimo i koristimo neke unutarnje rezerve. Naša sreća je što nemamo kredite na koje bi plaćali anuitete. Ponekad ni sam ne znam kako to postižemo, s jedne strane nas muče veliki troškovi, a s druge strane nas muči tržište gdje se borimo s velikim svjetskim igračima.
Nažalost, Ivanićplast je također osjetio posljedice recesije, racionalizirali smo svoje poslovanje smanjivanjem broja zaposlenih. Radi lakšeg izvoza u zemlje CEFT-e, ali ponajviše radi izvoza u Rusiju jer nam je to veliko izvozno tržište na koje smo prošle godine izvezli robe u vrijednosti 360.000 eura, a ove ćemo godine nadamo se i više, prije dvije godine smo otvorili tvrtku u Srbiji s idejom da dio proizvodnje tamo premjestimo.
Iznajmili smo halu i preselili smo dio opreme u Šid s namjerom da se kompletna proizvodnja za Rusiju i zemlje CEFTA-e odvija tamo, ali nismo u tome uspjeli. Tvrtka u Šidu i dalje postoji, ali tamo se radi dio pakiranja samo za srpsko tržište.“
Zašto niste uspjeli? „Prvo sam htio kupiti halu, ali nisam našao adekvatnu pa sam je unajmio od dva vlasnika koji su se ubrzo posvađali i razišli. U međuvremenu su Rusi rekli kako ipak bolje zvuči da je roba proizvedena u EU nego u Srbiji. Naknadno smo iznajmili puno manji prostor a obzirom da smo dobili Certificate of Origin i dalje šaljemo dio robe tamo, pakira se za srpsko tržište za interventna snabdijevanja. Sutra se možemo preseliti ako bude potrebno iz bilo kojeg razloga, ali opet moramo pronaći adekvatne ljude i adekvatan prostor.“

Sve je obiteljski biznis
Zanimalo me je kako Vitomir usklađuje posao s obitelji? „Kao što vidite sve funkcionira odlično, moja supruga često puta putuje sa mnom jer sve je to obiteljski biznis. Mlinček je uhodan posao, imamo jednu djelatnicu koja tamo radi od prvoga dana i vjerojatno će tamo i mirovinu dočekati. Tival je imao fantastičan posao od 2003. do 2011. g., kada smo radili tepihe za autoindustriju. Ovaj posao je vodila direktno moja supruga, a ja sam samo nadzirao. Kada je strani principal za kojeg smo radili prodao tvrtku zbog krize koja je nastala u automobilskoj industriji, mi smo nakon osam godina dobili otkaz ugovora.
Možda bi sad nakon ovoliko godina, bezbrojnih putovanja i sastanaka, bilo bolje da više nisam menadžer nego samo vlasnik, a da imam nekoga tko će to voditi, ali je problem što ne možete pronaći adekvatne ljude. Ima kvalitetnih ljudi, ali jedan je problem Ivanić Grada blizina Zagreba jer puno ljudi gravitira prema Zagrebu, a uglavnom većina ljudi iz Zagreba neće doći raditi u Ivanić Grad. Prema mojim saznanjima čak oko 80% ljudi koji žive u Zagrebu nisu nikada bili u Ivanić Gradu iako je udaljenost svega 20-tak minuta.
Drugi je problem što se radi o proizvodnji, a većina današnjih mladih ljudi bi radije radila u agencijama, bankama, stranim predstavništvima, ministarstvima… „
Pitam ga kakav odnos ima prema mladima i bi li se uključio u naš projekt BB? „Sa srednjom školom imamo izvanredne odnose. Redovno primamo delegacije djece iz škole, pokazujemo im proizvodnju. Većina ljudi koji rade kod nas su odavde, ali ono što je nekada bila srednja škola, danas je to fakultet, danas je bez fakulteta teško naći bilo kakav posao. Voljan sam uključiti se u vaš projekt. Načelno pristajem na sve što može pomoći mladima jer ako nas mladi ljudi neće spasiti, neće nitko. Možemo to ostaviti za jesen, ali moramo se čuti.“
I za kraj, je li plastika budućnost? „Naravno. Plastike ima raznih vrsta, a ovo što mi radimo je duroplast, to je plastika koja se nereciklira i to je uvjetno rečeno problem. Kada napravimo škartno wc sjedalo taj škart izvozimo u Englesku gdje se melje te se koristi se onda koristi za čišćenje avionskih motora i turbina.

Nisam pesimist
Nisam pesimist, uvijek sam optimist, ali sam realan. Ne može se raditi sve i svašta, a na kraju ništa. Tokom godina postali smo vodeći proizvođač u jugoistočnom dijelu Europe za proizvodnju wc sjedala. Uspješno konkuriramo na domaćem i stranom tržištu, godišnje proizvedemo oko 400.000 wc sjedala od čega se oko 70% izvozi na strana tržišta. Iako moram naglasiti da je sve teže biti konkurentan jer je naša cijena rada visoka. Kako bi osigurali neprestani rast i razvoj Ivanićplasta neprestano ulažemo u modernizaciju i razvoj proizvodnje. Tako je Ivanićplast 2008. g., kao jedna od malobrojnih proizvodnih malih tvrtki, uspješno aplicirao na natječaju za dodjelu sredstava iz fondova EU iz programa PHARE 2006. pod nazivom The SME Pilot Grant Scheme – Support for Increasing the Competitiveness and Exports of Croatian SMEs (Podrška i jačanje konkurentnosti i izvoza hrvatskog sektora malih i srednjih poduzetnika). Aplicirali smo na sredstva nekoliko EU fondova i od sredstava koje smo dobili kupili smo kompletnu robotiziranu jedinicu za obradu, uložili smo i vlastita sredstva te prije dvije godine kupili robotiziranu liniju, ove godine smo ponovo modernizirali i robotizirali dvije preše.


Dovoljan je samo dodir!
Jedan od vječnih problema u muško-ženskim odnosima je spuštanje wc sjedala koji naročito dolazi do izražaja kad malo duže živite s nekim pa na vidjelo počinju izlaziti i vaše mane, a ne samo vrline. Svaki od predstavnika svog spola navesti će bezbroj razloga za i protiv na temu treba li wc sjedalo biti spušteno ili dignuto. Kako bi olakšali tu odluku i spriječili svađe u kući, Ivanićplast u svom proizvodnom asortimanu pod vlastitim brandom Bello ima tzv. SMARTclose wc sjedala koja omogućavaju lagano i nečujno spuštanje wc sjedala i poklopca gotovo jednim dodirom.
Zašto je wc sjedalo bitno? Iako se wc sjedalo čini pomalo nebitnim predmetom u kupaonici izgleda da to baš i nije slučaj. Njegovu itekakvu bitnost istakao je jedan profesor sa mikrobiološkog odjela koji je naveo nepoklopljenu zahodsku školjku kao jedan od uzroka širenja zimskih oboljenja i želučanih viroza. Naime, iako većina ljudi spuštanje wc sjedala na zahodskoj školjci uopće ne doživljava te ju redovito ostavlja podignutom vjerojatno će nakon ovoga dvaput razmisliti. Stvar je u tome da svaki put kad ostavite dignuto wc sjedalo puštate da oblak bakterija eksplodira u zraku koje se zatim talože na obližnjim površinama, četkici za zube, brijačem aparatu, vatici za skidanje šminke… nimalo ugodan prizor, zar ne?

Jesu li wc sjedala glavni proizvod?
Tako je. Znali su me pitati tko je to bio tako pametan pa se sjetio da bi wc sjedala bila zanimljiv proizvod. Nisam ja bio nikakav mudrac niti prorok, naprosto se desilo, stjecajem okolnosti tvrtka Asem za koju smo mi radili je 2005. g. bankrotirala i mi smo opet došli u situaciju koja nas je mogla srušiti. Asem nam je u to vrijeme dugovao malo manje od pola milijuna eura. Vlasnik tvrtke Asem je prema nama bio korektan i kompenzirali smo preuzimanjem  kalupa te ostalim proizvodima koje smo pokupili iz njegovog skladišta, a koji su bili u njegovom vlasništvu.

Dvadeset puta u Kini!
Jednom ste, gledajući situaciju na tržištu, rekli: "Čekamo dok ne prođe oluja". Je li ta oluja prošla i je li danas umjetnost doći do pravog kupca? „Oluja nije prošla i mi stalno plovimo po uzburkanom moru. Borimo se iz godine u godinu. Prošle godine nam je ponovo jedan od najvećih kupaca u Italiji propao, a to se odrazilo na naš prošlogodišnji rezultat. Onda nađemo dva nova kupca pa nam se desi da neki kupac ode u Kinu  i tamo kupuje jeftinije jer od Kineza nitko ne traži da imaju ISO i ostale razne certifikate, a nas svaki novi kupac pita koje su nam reference.
Do sada sam dvadesetak puta bio u Kini. Mi smo Kinu pretvorili u našu prednost. Znate da je zapravo cijeli svijet preselio svoju proizvodnju u Kinu i tako pomogao Kinezima da ovladaju tehnologijom. Dok je cijeli svijet padao i usporavao, Kinezi su rasli. Jednostavan primjer, mi smo nekada kalupe za wc sjedala radili u Europi i koštali su nas 40 tisuća eura, a sada ih radimo u Kini gdje koštaju manje od 20 tisuća eura. U Kini imamo izradu kalupa, radimo tamo neke sastavne dijelove, npr. šarnire, damper i sl. Sada su popularna sporo spuštajuća wc sjedala i mi ih imamo, nekada smo dijelove za njih uvozili iz Japana gdje smo jedan damper plaćali dva do tri puta više, a sada ih naručujemo iz Kine. Tako smo uspjeli sniziti troškove.
U Kini imamo i dvoje ljudi, Kineza, koji rade za nas, obilaze tržište i kontroliraju kvalitetu repromaterijala i proizvoda jer mi iz Kine uvozimo i nešto gotovih proizvoda za naše kupce , prozirna i šarena wc sjedala.

Obitelj Klasić
Oženjen sam, supruga je Mirjana, imamo kćerku Valentinu koja ima 29 godina, ona je magistar produkcije i sina koji se zove Tin, ima 28 godina i magistar je ekonomije, a zapravo je IT stručnjak.
Malo sam pokušao uključiti djecu u obiteljski posao. Moja djeca su izabrala svoj put, a ja ih ne želim forsirati. Tin je za vrijeme studiranja paralelno radio s nama u Ivanićplastu i bio je izgledan nasljednik naše priče. Razmišljali smo da nakon završenog studija nastavi raditi zajedno sa mnom u tvrtci, međutim on je otišao drugim putem i sad radi za austrijsku Stiriu. On voli kompjutere kao i većina mladih ljudi i jako je zadovoljan s poslom koji radi. Kćerka je završila političke nauke, smjer televizija pa je u Birmingenu magistrirala TV produkciju i sada radi za stranu produkcijsku kuću koja prodaje emisije našim televizijama.
Možda mi je ponekad malo i žao, ali cijenim njegov izbor i 100% podupirem svoju djecu u njihovom izboru. Još su mladi i možda se jednoga dana predomisle.

Vladimir Mihajlović
Srpanj 2014.