MIRA ČAKLEC - IVANEC


Subota, 16 Travanj 2016

Sve što zamislite mi možemo napraviti!

*Jako volim svoj posao, to je nešto o čemu sam sanjala u danima kada sam još radila u tvornici u sve tri smjene i na normi *Nisam pohlepna za novcem, bitno mi je da radim ono što volim

"MIRA" šiva maturalne odore, odjeću za krštenje i pričesti, žensku odjeću za sve prigode ( haljine, bluze, suknje ), a posebno smo ponosni na liniju dječje odjeće koju promoviramo pod nazivom - Dječja odjeća by M. Također izrađujemo modne detalje kao što su torbe, šalovi, trakice jer rukotvorine su naša velika strast.
Popravci i prepravci brzo i povoljno ! Sve što zamislite mi možemo napraviti!
Kada sam slučajno na Internetu pročitao ovaj tekst, zanimalo me je tko je ova žena koja se danas bori kao i mnogi od nas, posebno mali i srednji poduzetnici te obrtnici. Znao sam da joj nije lako i zato sam odlučio da s njom stupim u kontakt i napišem jednu zanimljivu priču. Mira Čaklec je bila skromna i kazala mi je da njena priča nije zanimljiva. „Na Internetu sam pročitala neke vaše tekstove i mnogi su od njih za mene motivirajući, mada o meni nemate baš nešto zanimljivog pisati. I mali obrti mogu poslovati, ali koliko uspješno, to je priča za sebe. Najčešće izrađujem stvarčice po narudžbi, a posebno sam se orijentirala na izradu dječje odjeće i odjeće za krštenja, radim i popravke i prepravke odjeće, a izrada dječje odjeće mi je ostala preokupacija još od djetinjstva i mojih lutkica. Radim i torbe od recikliranog materijala. Vi odlučite bi li bilo vrijedno o tome pisati.“ Rekao sam joj da svatko od nas ima zanimljivu priču, nisam odustao i ona je na kraju pristala da ova njena priča izađe u časopisu.


Moja mala radionica snova
„Rođena sam u Varaždinu 23.05.1968. godine, živim u Ivancu sa suprugom Darkom u svojoj roditeljskoj kući u sklopu koje je i moja mala radionica snova. Jako volim svoj posao, to je nešto o čemu sam sanjala u danima kada sam još radila u tvornici u sve tri smjene i na normi. Još tada sam se nadala da ću jednog dana imati svoj posao gdje ću biti sama svoj šef, jer mi nikada nije bilo teško raditi iako sam imala malu plaću. Ionako nisam pohlepna za novcem, bitno mi je da radim ono što volim.
Eto, kako da započnem svoju priču… Igle, konci i krpice uvijek su bili moj svijet, svijet u kojem sam bila od malena.Već u vrtiću, prije polaska u školu šivala sam haljinice za svoje lutkice, čak sam dobila pod bor malu plastičnu šivaću mašinu i to je možda već onda odredilo moj životni put. U osnovnoj školi sam ušla u meni prekrasan svijet ručnih radova od vezenja, heklanja i štrikanja. To sam jako voljela dok nisam prije ulaska u srednju školu otkrila svijet mode i krojeva. Sama sam si šivala odjeću iz krojeva, iz Burde, i svaki vikend sam imala novi model za izlazak, a čak sam i prijateljicama napravila poneki model.
Nakon završene srednje škole upisala sam Tekstilno tehnološki fakultet u Varaždinu i nakon godinu dana mi se pružila prilika za zaposlenje u tekstilnoj tvornici, a kako sam živjela sama s mamom odlučila sam napustiti fakultet i zaposliti se. Udala sam se za predivnog čovjeka koji mi je i dan danas podrška u svemu što radim.
Tvornica u kojoj sam radila je otišla u stečaj, ostala sam bez posla i odlučila sam kod kuće pomalo šivati i krpati za nekog kome je to trebalo. Tako smo preživljavali, suprug Darko je radio, mama je imala malu mirovinu, a onda se moja majka razboljela i brinula sam za nju. Nakon njezine smrti ostali smo sami, imali smo dovoljno za normalan život dok se nije dogodila danas svakodnevna situacija-suprug Darko je ostao bez posla i njegova firma je otišla u stečaj, a on na burzi.“

Nismo se predali
„To nas je jako pogodilo, ali nismo se predali i nekako smo to prihvatili, suprug nikako nije mogao naći posao i zajedno smo radili kad bi nam se pružila kakva prilika za neki posao, ali to nije bilo dovoljno za život. Odlučila sam riskirati i otvoriti obrt. Otvorila sam obrt za popravak i izradu odjeće bez ikakvih poticaja za samozapošljavanje, praktički s par kuna jer sam razmišljala da bi poticaje pokušala tražiti kasnije kad se obrt uhoda za neke svoje planove u budućnosti. I tada se ponovo probudila ona ljubav prema krpicama i lutkicama. Pošto nemamo djece, ja djecu gledam nekako sa sjetom, zato sam odlučila raditi dječju odjeću-haljinice, suknjice, odjeću za krštenje. Radim i popravke, prepravke, odjeću za odrasle, to je unosnije, ali mi nije baš zabavno.
Uz šivanje, ručni radovi su mi uvijek bili preokupacija, to su bile sve vrste ručnih radova. Jedno vrijeme sam izrađivala heklane stvarčice za djecu, ali sam od toga odustala, jer ljudi jednostavno ne cijene ručni rad,a nisam htjela svojih ruku djelo prodavati ispod cijene. Od svih ručnih radova velika mi je želja bila naučiti raditi Lepoglavsku čipku. Prije nego sam otvorila obrt uspjela sam završiti školu za izradu Lepoglavske čipke. To je jedna prekrasna, nazvala bih ju umjetnosti. Drago mi je da se radi na tome da Lepoglavska čipka opstane, ali to je jedna posebna priča. Nakon škole čipke tu sam stala, naučila sam ju i to je to, jednostavno sam htjela naučiti to raditi. Vratila sam se svojim snovima o otvaranju obrta.


U poslu sam posložila sam ono najbolje
Radila sam puno stvari dok se nisam snašla i posložila ono što mi je najbolje za moj posao. Tu postoji puno prepreka, primjera nabava materijala i kvalitetnih tkanina. Veleprodaja je meni nedostižna jer su za moje proizvode potrebne tkanine različitih boja i to u malim količinama, a ponekad moram uzeti cijelu balu i to još preko posrednika, a to mi onda u konačnici poskupljuje proizvod. Zato uvijek pokušavam složiti što nižu cijenu da si to svatko može priuštiti. Početkom proljeća počinje izrada kostima za maturante. To mi je jako zabavno raditi, svake se godine u vrijeme kad su dani maturanata, maturanti oblače u svakojake tematske kostime. Bilo je tu indijanaca, štrumpfova, Škota, opatica i fratara, Miki Mausa, svakakvih vilenjaka, Vikinga, cirkusa, pa čak i Engleske garde.
Imam još jednu paletu proizvoda ukrašenih raznim aplikacijama: razne ukrasne jastučiće s imenima za posebne personalizirane poklone, zatim dječje pregače i pregače za odrasle, platnene torbe za kupovinu… ukratko-šareno, šareno i zabavno. Jako sam zadovoljna time što radim ono što volim i nadam se da će se u budućnosti kupovna moć ljudi popraviti pa da svatko može imati barem djelić onoga što sa srcem i izrađujem.

Dječja odjeća by M
Napravila sam svoju službenu stranicu na FB.pod imenom DJEČJA ODJEĆA BY M.-HRVATSKI PROIZVOD pa tako preko nje reklamiram i plasiram svoje suknjice za male balerine tako da već sada mojih suknjica ima po cijeloj Hrvatskoj. Za vrijeme utrošeno za izradu jedne male haljinice mogla bih napraviti dvije za odraslu osobu, ali male haljinice su ono što stvarno volim raditi.
Problemi u poslu su uvijek prisutni. Danas se uz poplavu kineske robe i ebay-a treba dobrano pomučiti da bi se izreklamirao hrvatski proizvod koji je sto puta kvalitetniji i bolji, ali koji cijenom nikako ne može konkurirati. Kvaliteta je naša prednost, nažalost teško je danas naći ljude koji to cijene, a svako reklamiranje putem medija košta jako puno. Veliki problem je naći kvalitetne tkanine koje nisu kineske, jer se pokušavam držati što dalje od njih. A kada pronađem nešto i to preko posrednika, jer zasad ne mogu drugačije, onda je to skupo. Ne može se kupiti na malo, a da dobijem povoljnu cijenu i onda opet ide sve u krug. Bez obzira na borbu s vjetrenjačama ja opet radim ono što volim i najbolje se osjećam kada mi se javi zadovoljna mušterija sa slikom svoje sretne i nasmiješene princeze u mojoj suknjici.


Prepušteni ste sami sebi
Danas je obrt jako jednostavno otvoriti, samo kad ga otvorite prepušteni ste sami sebi. Još se ni ne okrenete poslu već stignu računi za plaćanje doprinosa. Bilo bi sjajno da obrtnik početnik barem u prvim mjesecima rada bude oslobođen plaćanja doprinosa, bar dok se ne snađe. U ovom svijetu ionako je puno onih koji rade na crno pa nikome ništa. A tro je za nas obrtnike koji rade po zakonu veliki problem.

Unikat izrađen mojim rukama
Na kraju mog radnog dana, na večer, uzimam u ruke svoju heklicu s početka priče i izrađujem majice i to samo za sebe, jer si neću prigovoriti za ništa. Znam sigurno da imam unikat koji je meni jako vrijedan, izrađen mojim rukama.
Najčešće izrađujem stvarčice po narudžbi, a posebno sam se orijentirala na izradu dječje odjeće i odjeće za krštenja, radim i popravke i prepravke odjeće, a izrada dječje odjeće mi je ostala preokupacija još od djetinjstva i mojih lutkica. Radim i torbe od recikliranog materijala.


Vladimir Mihajlović
Veljača 2016.