JELKA KUJUNDŽIĆ - OSIJEK Vjerovala sam u uspjeh i borila se kao lavica


Subota, 25 Ožujak 2017

*Stavila sam sve na kocku i cijeli svoj život spakirala u kartonske kutije *Užasavala me pomisao na veliki broj praznih poslovnih prostora i odlučila sam nešto pokrenuti

"Potekla sam iz obitelji radnika stvaratelja, to su ljudi koji moraju raditi i moraju stvarati, dok s druge strane postoje ljudi koji cijeli svoj život životare i žive od danas do sutra. Ne znam kome je bolje, njima ili nama" - kaže naša sugovornica Jelka Kujundžić iz Osijeka.

Jelka je rođena 1951. u Osijeku i ispričala nam je kako su njezini roditelji doselili iz siromašnijih krajeva, ali svojim radom su uspjeli nešto stvoriti. Završila je Tehničku građevinsku školu te je dvije godine išla na Ekonomski fakultet, nakon toga se udala i život joj je krenuo nekim drugim tokovima. Nakon godinu dana je postala majka, razvela se i zaposlila u Saponiji gdje je radila punih trideset godina. Imala je dvadeset i jednu godinu kada je bila podstanarka s malim djetetom, ali čim se zaposlila u Saponiji, s dvadeset i dvije godine, kupila je stan i ponosno tvrdi kako je već tada imala hrabrosti uletjeti u kredit i stvarati svoju budućnost. Za nju je to tada bilo normalno, ali nije joj bilo lako jer u to vrijeme samohrana majka s malim djetetom nije bila baš najbolje prihvaćena u društvu.

Jelka nam dalje priča svoju životnu priču: "Moja kćerka se zove Sandra, ima četrdeset i šest godina, živi u Grazu, po zanimanju je hotelijersko-turistički djelatnik i nutricionist, a trenutno radi kao osobni trener. U vrijeme kada sam ja bila mlada, nije se moglo imati svoj privatni biznis, ali ja sam stalno nešto radila u vlastitom aranžmanu, trgovala sam, podizala plastenike, prodavala na tržnici to što sam proizvela. USaponiji sam se zaposlila kao radnica u pogonu jer nisam imala od čega živjeti, ali kako sam školovanjem napredovala kasnije sam radila u administraciji. Kada je počeo rat, u Saponiji nas je bilo previše, 2700 djelatnika, a kako se tržište smanjilo raspadom bivše države tako se i proizvodnja kod nas smanjivala te su me poslali u mirovinu s trideset godina staža i četrdeset i devet godina starosti."

Nema odustajanja

"Kada su granate fijukale Osijekom, kćerka mi je otišla u Austriju, ali ubrzo se željela vratiti i ja sam po moru tražila posao. 2002. godine sam u Osijeku rasprodala svu svoju životnu imovinu, spakovala svoj život u kartonske kutije, unajmila podstanarski stan i na moru kupila odmaralište Zagrebačke banke koje je tada koštalo 300 tisuća DM. Doslovno sam kupila ruševinu u kojoj su bili prognanici, a ja sam otišla u podstanare. Stavila sam na kocku cijeli svoj život. I kada sam na televiziji vidjela kako Ministarstvo turizma daje poticaje za pokretanje turizma i daju povoljne kredite, omah sutradan sam nazvala u Zagreb, predstavila se i rekla kako sma kupila tu derutnu zgradu te da mi je potrebna pomoć. Gospodin s druge strane žice mi je ljubazno rekao kako sam dovoljno sama napravila te kako je sada na njima red, neka obiđem banke po Osijeku na preporuku Ministarstva turizma i tražim kredit kako bih mogla urediti taj objekat.

U svim osječkim bankama su me blijedo gledali, rekavši kako nema šanse da dobijem bilo kakav povoljni kredit. Opet sam nazvala gospodina u Zagreb koji mi je rako neka ništa ne brinem i da će mi on to riješiti u Zagrebu. Mislila sam da od tog obećanja neće biti ništa, ali za sedam dana me je nazvao i pozvao me u Zagreb. U međuvremenu sam morala registrirati firmu i pozvana sam u Hypo banku u Zagreb na potpisivanje ugovora o kreditu. Nikada u životu nisam mislila da se nešto može tako brzo i jednostavno riješiti. Pročitala sam pripremljeni ugovor, otišla kod javnog bilježnika kojeg je Hypo banka angažirala, potpisala sve potrebne dokumente i u roku od osam dana sam dobila novac. To je bio iznos od 103.000 € s kojim sam uredila objekt koji je imao dvadeset soba, dvadeset kupaonica i šest bungalova. Nazvala sam to pansionom, ne hotelom i već slijedeće godine ga stavila u funkciju."

Igrom slučaja postala sam ugostitelj

"Nikada do tada nisam se bavila ugostiteljstvom već sam to napravila za svoju kćerku kako bi se mogla vratiti iz Austrije i nešto raditi. Ona se u međuvremenu udala za Austrijanca tako da je sve ovo ostalo na meni i ja sam igrom slučaja postala ugostitelj. Počela sam komunicirati s turističkim zajednicama i agencijama te sam deset godina provela na moru, a sve to vrijeme otplaćivala sam kredit koji sam digla. Pansion je radio dvanaest mjeseci u godini. Borila sam se kao lavica kako bih mogla otplaćivati rate kredita koje su, ovisno o trenutnom tečaju, bile oko 32 do 34 tisuće kuna i sve sam uredno uspjela vratiti. Međutim, dogodila se obiteljska tragedija u kojoj mi je umro brat i morala sam se vratiti u Osijek kako mama ne bi bila sama, a ovo na moru sam iznajmila. I opet sam nešto morala raditi, tako da sam pravila ogrlice, krečila... Jednostavno, nisam mogla ne raditi.

Nakon svega toga donijela sam odluku otvoriti nešto u Osijeku jer me je užasavala pomisao na veliki broj praznih poslovnih prostora. Cijeli svoj život sam iz hobija pravila kolače, a kao mlada djevojka stanovala sam blizu nadaleko poznate "Ambruševe" slastičarne te me je čika Ambruš, kako sam ga tada zvala, u svom podrumu naučio praviti krempitu koju sam po njegovoj recepturi pravila punih četrdeset godina. Povratkom u Osijek shvatila sam da nema domaćih kolača, sve je umjetno i tada sam uočila poslovni prostor u Sunčanoj ulici koji je bio u derutnom stanju, uredila ga i otvorila slastičarnu koju sam nazvala "Sunčana". Nisam slastičar po struci, niti su moje djelatnice slastičarke, ali same stvaramo svoje recepte koji su zasnovani na iskustvu i isprobavanju."

Iskustvo starijih je neprocjenjivo

"Cijeli svoj život sam radila, stvorila neku ušteđevinu na temelju koje sam dobila lombardni kredit s kojim sam ovaj prostor uredila i kupila sve potrebne aparate. Da nisam imala ušteđevinu, vjerojatno nikada ne bih dobila kredit. Kada čovjek četrdeset godina radi, stekne neka znanja koja mu opet pomažu u životu. Mladim ljudima je teže početi, ali imaju iza sebe roditelje.

Svi su digli ruke od umirovljenika, ali najveći problem je što su umirovljenici digli ruke sami od sebe, netko od umora, netko jer nije za ništa, ali postoji velik broj umirovljenika s velikim intelektualnim bogatstvom. Jako me čudi što se nitko u ovoj našoj državi nije sjetio pozvati te ljude, koji iza sebe imaju veliko iskustvo, da budu mentori mladima i da ih usmjeravaju i podržavaju da ne ulijeću u poslovanje o kojem ništa ne znaju. Po mom mišljenju to je velika stvar za mlade, ali i za stare koji mogu podijeliti svoje iskustvo."

Ulica u srcu grada

"Slastičarna Sunčana je otvorena 2014. godine kada sam ja imala 64 godine i znam kako je to zapravo rijetkost da netko u tim godinama započne neki posao" - kaže nam Jelka. Poznato je da je vlasnik McDonalds-a imao 65 godina kada je krenuo u posao pa smo odmah i mi napravili poveznicu između njega i Jelke. Sunčana ulica je mala uličica u samom centru Osijeka i zapravo velika većina Osječana rijetko zalazi u tu uličicu. Jelki je bila interesantna jer je mirna, nalazi se u pješačkoj zoni i svatko može prošetati do nje, u blizini je tržnica i autobusni kolodvor, mnoge škole su tu i sve to pokazuje kako je ta uličica u srcu grada.

Jelka nam dalje priča: "Puno lokala je bilo prazno pa najam tog lokala nije bio prevelik, ali je bio derutan i morala sam ga urediti i prilagoditi svojim potrebama. Danas imam šest zaposlenih djelatnika i proizvodimo kolače isključivo od prirodne sirovine. Mlijeko, slatko vrhnje i maslac nabavljamo iz valpovačke Male mljekare koja nam garantira da su namirnice potpuno svježe. Koristimo svježa jaja, ništa nije iz zamrzivača, bez aditiva je i konzervansa. Na daleko nema slastičarne koja, kao mi, proizvodi kolače na način kako su to proizvodile naše mame i bake.

Krempita je naš brend, ali pravimo i druge kolače za koje smo usavršili domaće recepte. Uspjela sam u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH registrirati „Osječku krempitu Jelke Kujundžić“. Uskoro bi ova krempita mogla biti brend grada Osijeka.

Dnevno proizvedemo od 200 do 500 krempita, a prvih četrnaest dana smo doslovce dijelili sve vrste kolača po školama, bankama, prolaznicima i to nam je bio oblik marketinga koji se proširio od usta do usta."

Slastičarna Sunčana dobro radi, ali Sunčana ulica u Osijeku nije baš živa, što bi se tu trebalo napraviti da se situacija promijeni, pitamo Jelku: "Greška je bila kada su ulicu napravili pješačkom zonom. Ima toliko ruševnih kuća, a vlasnike se ne može natjerati da urede fasade. Grad bi ovu ulicu trebao ukrasiti cvijećem, preseliti cvjećarnice jer to bi privuklo ljude da doću vidjeti ljepotu toga cvijeća koje bi oplemenilo ovaj prostor. Na taj način, preseljenjem cvjećarnica, uz najmanja ulaganja ulica bi postala živa jer bi svi ljudi koji žele kupiti cvijeće za bilo koju prigodu došli u ovu ulicu."

Važno je zadržati kvalitetu

Jelka je bila sigurna u sebe i vjerovala je u uspjeh. Kaže nam kako joj je osam od deset ljudi govorilo da će propasti. "Od kredita koji sam digla, ostavila sam dovoljno sredstava za šest mjeseci poslovanja u slučaju ako mi za nešto manjka da mogu platiti. Mi smo od početka dobro poslovali, ali to je neusporedivo s ovim danas.

Znala sam i da ću dijeljenjem svojih kolača privuči ljude jer imamo kvalitetu. Istu tu krempitu sam četrdeset godina pravila različitim ljudima koji su je kušali i hvalili, a Osječani su znali govoriti kako to Osijeku treba i da nema više krempite kao "Ambruševe".

Naši kupci su ljudi svih generacija, ali najviše su to oni koji vode računa o svojoj prehrani jer znaju što jedu. Mnogi su me molili da ne pokvarimo kvalitetu, a ako je potrebno neka podignemo cijenu kako bi se ova kvaliteta zadržala. 

Da imam manje godina otvorila bih slastičarnu i u Zagrebu, i u Splitu, i u Beču, i u bilo kojem drugom gradu jer se ne bojim konkurencije. Trenutno najveći problem mi je pronaći kvalitetnu djelatnicu, a u prvih godinu dana ovdje je prodefiliralo 14-ak osoba. Vrlo je rizično naučiti neku osobu ove recepte, ali u ugovoru o radu stoji da ih ne mogu tri godine dalje koristiti. Razmišljala sam o franšizi i u tome vidim budućnost, zato sam i krenula u postupak zaštite imena."

Inspekcije trebaju biti savjetodavne

"Inspekcije redovito posjećuju moju slastičarnu i jednom prilikom mi je to donijelo problem zbog prekoračenja radnog vremena, ali to smo riješili. Kod inspekcija je velik problem što oni kao šerifi ulaze u objekat, kao da se sunce zbog njih rađa. Inspekcija je potrebna, ali prvih godinu dana trebaju biti savjetodavni. Kod nas se zakoni mijenjaju munjevitom brzinom, čak ga ni inspekcije ne znaju jer nemaju odgovore kada ih nešto pitamo.

Ljudima koji imaju više od 65 godina i koji se žele baviti biznisom trebaju smanjiti PDV. Hrvatska ima puno umirovljenika i to je veliki potencijal. Kada bi im PDV bio 10%, oni bi zaposlili mlade ljude koje će obučiti, prenijet će im znanje koje oni ne mogu od nikoga dobiti. Svaki umirovljenik ima određeni iznos novca jer među njima je najveći postotak štediša i tu bi se trebala uključiti država te im sufinancirati poslovanje kroz koje bi bili zbrinuti i umirovljenici, ali i mladi ljudi, njihova djeca i unuci, koje bi oni zaposlili."

Pohvale gode svima

"Iako imam puno godina, ne osjećam ih. Mogla sam živjeti od svoje mirovine, ali imam puno energije u sebi. Na ovaj način sam si ispunila život i zadovoljna sam, kreativno stvaram, dobivam pohvale. Jednom prilikom je tu ušao čovjek koji je rekao kako je proputovao cijelu Njemačku, ali ni Angela Merkel nema takve kolače te da mi skida kapu. To su stvari zbog kojih dobijete još više elana."

Za kraj, Jelka je obećala da će svoje poduzetničko i životno iskustvo rado podijeliti s učenicima i uključiti se u naš projekt "Biti bolji-Be better", a svakog novog pretplatnika časopisa Poduezetnik će nagraditi jednom svojom krempitom. Dragi čitatelji, javite nam se u vezi pretplate kako biste upravo Vi imali priliku kušati ovu osječku poslasticu.

Mirjana Glavaš

Prosinac 2016./Siječanj 2017.

Osječka krempita… 

Na daleko nema slastičarne koja, kao mi, proizvodi kolače na način kako su to proizvodile naše mame i bake. Krempita je naš brend, ali pravimo i druge kolače za koje smo usavršili domaće recepte. Uspjela sam u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH registrirati „Osječku krempitu Jelke Kujundžić“. Uskoro bi ova krempita mogla biti brend grada Osijeka.

Ljudi znaju što jedu

Osječani su znali govoriti kako to Osijeku treba i da nema više krempite kao "Ambruševe". Naši kupci su ljudi svih generacija, ali najviše su to oni koji vode računa o svojoj prehrani jer znaju što jedu. Mnogi su me molili da ne pokvarimo kvalitetu, a ako je potrebno neka podignemo cijenu kako bi se ova kvaliteta zadržala.

Kolači će živjeti i poslije mene

Slastičarnu ću ostaviti u nasljedstvo svojim djelatnicama, onima koje su uz mene od prvoga dana, a to su tri osobe koje su zajedno sa mnom prošle sve muke i probleme. Moje djelatnice to znaju i to ih motivira u daljnjem radu. Njagora moguća opcija bi bila zaključati vrata slastičarne kada više ne budem mogla raditi. Recepti po kojima radimo ostaju u nasljedstvo tako da će "Ambruševa" ili "Osječka krempita" živjeti i dalje.

Poklon bon za Osječku Krempitu

Danas kada mladi odlaze iz Hrvatske i Slavonije, oni stariji pokreću poslove. Među njima je i Osječanka Jelka Kujundžić koja, nakon što je otišla u mirovinu, svoj život nije mogla zamisliti ne radeći ništa pa je tako sa 64 godine pokrenula vlastiti posao.

Časopis Poduzetnik je želio, uz pomoć Jelke Kujundžić, da okusite Osječku krempitu, najukusniju krempitu, brend slastičarnice „Sunčana“, Sunčana 5, Osijek, pripravljenu po originalnoj nadaleko čuvenoj Ambruševoj recepturi koju mnogi pamte iz djetinjstva.

Postanite pretplatnik časopisa Poduzetnik i uz našu potvrdu koju ćemo Vam dostaviti na adresu ili mail okusite besplatno Osječku krempitu. Nije važno jeste li iz Osijeka, Slavonije, Hrvatske, Europe,… svatko od Vas će na poklon dobiti Osječku krempitu. Okusite osječki brend.

Javite nam se za godišnju pretplatu i Osječku krempitu na: 091/767 5 999, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kontakt: 

Malibu d.o.o.

Alojzija Stepinca 12

Osijek

T: 031/328 098

M: 091/250 3970

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.