DRAŽEN HORVAT – BUZET: KADA PUNO RADIŠ, PUNO GRIJEŠIŠ, ALI DOĐU I RJEŠENJA, ČESTO VRLO KREATIVNA


Subota, 26 Svibanj 2018

*Kada sam dovoljno poludio da pokrenem proizvodnju, bilo je samo pitanje da li čokolada ili keks *Više nego ranije vrijedi moto: „moraš brzo trčati da bi ostao na mjestu“

Dražen Horvat rođeni je Istrijan i to u Puli pred 55 godina. Odrastao u rudarskom gradu Labinu, ali je imao veliku želju živjeti u Zagrebu gdje je otišao odmah poslije osnovne škole i završio Vojnu gimnaziju na Črnomercu. Samo su ta gimnazija i policijska škola u Šimunskoj bile besplatne. „Ideja da postanem oficir JNA mi se uopće nije sviđala pa sam prije obaveznog šišanja na akademiji u Beogradu uzeo dokumente i otišao u Pulu na studij ekonomije. Kasnije sam u Rijeci  završio Ekonomski fakultet. U potrazi za poslom pomogla mi je mama koja je redovito čitala „Glas Istre“ i pronašla oglas tadašnje RO „Jadran“ Buzet. Buzet?? Gdje je to? Ok, završiti ću faks pa dalje u Zagreb ili barem Rijeku. Takav je bio plan 1984. No, i dalje sam u Buzetu i sada sam Buzećan jer mi je supruga Buzećanka. A to su postali i sinovi Vlatko i Marin. Osim u „Jadranu“, gdje sam bio šef financija i računovodstva, radio sam u „Istarskoj pivovari“, a u 90-ima u više privatnih tvrtki. O vođenju tvrtke sam puno naučio od vlasnika/direktora tvrtki „Trio“ i „La-vor trade“. Godine 1997., nakon tragične smrti jedinog brata, valjda sam malo poludio i krenuo u poduzetničke vode. Sklon sam maštanju i nisam baš pričljiva osoba, ali tada se nešto preokrenulo, odnekud se stvorio adrenalin i strast za nečim novim pa je dosta ljudi bilo iznenađeno da jedna introvertna osoba pokreće vlastiti posao. Nekako je obrazac „privatnika“ bio drugačiji i ja se nisam baš uklapao.“

Obilježili ste 20 godina rada u poduzetništvu i to u proizvodnji hrane koja nije baš standardna. Čestitamo! Što osjećate u sebi nakon toliko godina rada u vlastitoj tvrtki?

Istina je da ponekad pomislim „Što mi je to trebalo“. Ukupno gledajući sam više ponosan nego zadovoljan. Ponosan jer smo stvorili brand koji će trajati duže od osnivača. A nisam zadovoljan jer je još toliko planova za napredak da mi se čini da ih nećemo stići realizirati. Imam puno ideja za cijele linije proizvoda i za tehnička poboljšanja u proizvodnji pa ako bude zdravlja i novaca otići ću u penziju iz respektabilne tvrtke.

Stekli ste dosta iskustva i informacija o sastojcima hrane i provjerili njihov utjecaj u praksi. Teško je cijeli film vratiti nazad, ali po čemu najviše pamtite taj svoj obiteljski put u biznis?

Ha,ha,ha, kada sam prijateljima rekao da ću proizvoditi kekse rekli su da sam lud. Pokojni tast me podržao, ali i supruga Dorijana. Bez toga ne bi išlo. Pamtim smiješan elaborat na temelju kojega smo dobili dva kredita. Elaborat je pisao licencirani profesionalac. Čak sam i ja vjerovao da ćemo proizvoditi 17 tona keksa mjesečno. Nikada nismo proizveli više od 8. Svejedno smo dobili kredite i krenuli grlom u jagode.

Kada ste 1997. g. osnivali tvrtku ideja je bila proizvesti vrhunski keks bez bijelog šećera. Zašto baš keks? O proizvodnji i prodaji niste ništa znali, supruga Dorijana je bila učiteljica razredne nastave… 

U kući smo obožavali slatkiše, osobito kekse i čokoladu. Kako smo bili skloni debljanju (a to smo još uvijek) te smo htjeli djeci dati zdraviju alternativu običnim slatkišima tražili smo proizvode s vlaknima, bez šećera, od integralnog brašna i slično. Nažalost, takve smo kupovali u Italiji jer ih u našim dućanima nije bilo. Kada sam dovoljno poludio da pokrenem proizvodnju, bilo je samo pitanje da li čokolada ili keks. Za čokoladu je trebao puno veći prostor od prizemlja kuće pa je izbor pao na kekse.

Uredili ste prizemlje kuće Dorijaninih roditelja, uspjeli ste pronaći kapital, nabavili vrlo kvalitetnu opremu za proizvodnju. A onda, niste znali kako napraviti proizvod. Kakvi su bili prvi pokušaji?

To je bila prava smijurija. Tijesto je bilo fenomenalno, jeli smo ga sirovog, ali nije htjelo izaći iz stroja. Tijesto smo motali u oblik kobasice da bi ga stroj obradio. Kasnije smo angažirali tehnologe iz Italije, Slovenije i Zagreba pa smo naučili.

S proslave 20-og rođendana, u prvom planu Tomica i Adrijana koji su navršili 10 godina rada u Delicia, iza njih Dorijana i Dražen Horvat.

Prvi degustatori bili su susjedi, prijatelji, nepoznate osobe, danas ste na istom mjestu, ali ste danas postali znalac za kekse i želja Vam se ispunila. Vaši keksi bez šećera u Hrvatskoj su najprodavaniji. Ponos, zadovoljstvo,… sjećate li se tih početaka s proizvodnjom?

Kako da ne ! Keksi su se topili u ustima, a odmah smo napravili integralni keks sa smeđim šećerom i medom. Umjesto 35-40% integralnog brašna koliko su sadržavali talijanski proizvodi mi smo koristili 77%. Cijene za prva tri proizvoda smo postavili prenisko i pretežno ih prodavali u rinfuzi jer je veliki problem bio ambalaža. Htjeli smo da bude od papira, ali je to bilo praktički nemoguće. Jednom prilikom smo kupili 500-600 kg papira u roli u Garešnici, ali ga tiskara u Nedelišću nije mogla koristiti jer nije bio pripremljen za tisak. Skoro smo bankrotirali zbog toga, ali smo nekako kupili plastičnu ambalažu u Pazinu i krenuli s keksima bez šećera.

Još nešto je zanimljivo. Htjeli ste otvoriti obrt, ali niste imali kvalifikacije za slastičara. Možda je tako i bolje s obzirom na status obrta u Hrvatskoj?

Ne znam kakav je status obrta, ali je iz puno razloga ispalo bolje imati d.o.o. nego obrt. Sirovine za kekse bez šećera smo uvozili što tada obrt nije mogao. Uskoro smo počeli izvoziti što obrt također nije mogao nego bi sve moralo ići preko neke vanjskotrgovinske tvrtke. Slažem se, ispalo je bolje to što nitko u obitelji nije bio kvalificiran za slastičara ili konditora.

Predstavite ukratko tvrtku, tko su Vaši kupci i kako plasirate proizvode?

Na početku je broj zaposlenih bio 1. Nabavljao sam materijal, pekao kekse, vozio ih kupcima, pisao ponude, vodio računovodstvo. pravi „one-man-band“. U jednom trenutku, 2008./2009., bilo nas je 10, ali broj od 8, koliko nas je sada, je optimalan. Od obitelji u poslu je sada samo Dorijana, ali su sinovi bili od velike pomoći. Vikendom i preko ljeta su pakirali kekse i tako si zarađivali džeparac. Mlađi sin je čak 18 ljeta bio više ili manje angažiran dok je stariji, osim na pakiranju, radio i u komercijali, osmišljavao promidžbu. Glavni kupci su nacionalni trgovački lanci (Konzum, DM, Spar, Kaufland, Plodine..) te manji trgovci, ali i veliki broj ugostitelja i duty-free shopovi u zračnim lukama. Više nemamo samo jednu liniju proizvoda nego tri pa se struktura kupaca malo promijenila, iako je prodaja keksa bez šećera dominantna. Što se tiče trgovačkih lanaca treba znati da se svim sredstvima bore za kupce pa i njihovi zahtjevi ponekad izgledaju nemogući. Upravo je to i bio jedan od razloga da diversificiramo asortiman kako ne bismo samo o njima ovisili. Srećom, naši su proizvodi originalni i nutritivno daleko iznad prosjeka što prepoznaju i potrošači i trgovački lanci pa uvijek nekako nađemo zajednički jezik. Promet s glavnim trgovcima sudjeluje s oko 60% u ukupnom prihodu, ugostiteljstvo oko 20%, izvoz oko 5% a ostatak su manji trgovci, suvenirnice, duty free shopovi i ostali kupci.

Uspješni tim iz Delicie… 

Cilj Vam je bio proizvesti keks bez šećera, on je danas Vaš brend. Uspjeli ste! Originalni proizvodi u posebnoj ambalaži. Počinje rast tvrtke, kako ste sve to savladali?

Kada je zbog originalnosti i iznadprosječne kvalitete promet počeo rasti, prvi cilj je bio da ne padnemo u kvaliteti i zdravstvenoj ispravnosti. Stoga smo još 2003. godine počeli procese standardizacije po normama ISO 9001 i HACCP a, lani smo se probno certificirali i po normi FSSC22000. Standardi su toliko dobro zaživjeli da neke od certifikata više ne produžujemo iako i dalje po njima radimo. Drugi cilj je bio proširiti poslovni prostor i uvesti strojno pakiranje što smo završili 2008. Sada imamo nove ciljeve: modernizirati se tehnički i zamijeniti tri bitna stroja kako bismo mogli povećati produktivnost i razviti još jednu liniju proizvoda. Još se ne naziru financije za to, ali vjerujem da ćemo uskoro i to riješiti.

Kažete da radite u branši koja je rudarski posao, gdje se stvara nešto novo, ne možete se preko noći obogatiti u ovom poslu, ali ipak je iza Vas uspjeh. Vaše inovacije i kreativnost? Rekli ste da je uspjeh ravnoteža, to nije lako postići.

Ne uspijevam ni ja baš uvijek. Ponekad vas posao tako zaokupi da neke važne male stvari propustite. Tek kasnije shvatite da nisu bile male. Srećom, imam „korektiv“, moju suprugu Dorijanu, koja ima više osjećaja za obitelj i prijatelje i često je ona ta koja organizira druženja kod nas ili posjet rodbini i prijateljima. Ne složim se uvijek jer „imam pametnija posla“, ali kada god sam se složio bilo mi je drago.

Ne treba biti „lud“ u poslu, ali potreban je nalet elana, energije, „ludih“ ideja, korak naprijed,… bez padobrana ili…?

Uh, mislim da je dobro imati „padobran“, varijantu „B“ ako posao ne ide. Možeš biti ležerniji. Mi nismo imali varijantu „B“, sve smo uložili u posao, tast je kuću stavio u hipoteku da bismo dobili kredit i nismo imali izbora: morali smo razmišljati i raditi. Dešavalo se da elana baš i nema, ali obaveze te tjeraju da tražiš rješenja i radiš, radiš. A kad puno radiš, puno griješiš, ali dođu i rješenja, često vrlo kreativna. Okruženje to prepozna pa dođu i rezultati.

Na našim susretima s učenicima često puta nam kažu: lako je Vama, imate kapital, a kako ćemo mi pokrenuti posao (iako nije točno da imamo kapital)? Kako bi Vi objasnili da je najvažnije ideju sprovesti u djelo?

Ideja mora biti originalna i za nju mora postojati tržište. Nešto potpuno novo je teško izmisliti, ali se puno proizvoda može poboljšati ili naći način da potrošaču budu lakše dostupni. Onda ide „potpora“: netko vas na neki način mora podržati, bilo promocijom, bilo financijski, bilo informacijama. Ako točno znate što hoćete, dolazi do efekta „svijet-pravi-mjesta-onome-tko-zna-kamo-ide“. Drugačije pričate, govor tijela je drugačiji, zračite energijom i pojave se ljudi koji žele pomoći. Danas je lakše doći i do novaca: postoje i krediti i bespovratne potpore za nove poduzetnike. Ne kažem da je lako, ali je itekako moguće.

Topli keksi na Subotini po starinski (najposjećeniji sajam u Istri, Buzet)

Znamo iz iskustva da svoje ideje o časopisu koji će čitati svaki mali poduzetnik/obrtnik, jer nismo žuta štampa, nismo do kraja uspjeli razviti, prije svega u svojoj okolini. A vidimo da se tuđi (strani) proizvod i usluge traže! Čudno ili… ?

Meni nije čudno. Imam dojam da kod naših ljudi nije dovoljno razvijena svijest o vlastitoj važnosti. Možda je to povijesno uvjetovano jer je vrlo mali dio hrvatske povijesti ostvaren u vlastitoj državi. Većinom smo bili dio neke druge države kojom su „gospodarili“ ljudi iz nekog grada na slovo „B“ (Beč, Budimpešta, Berlin, Beograd) i kao da proizvode iz takve zemlje nismo doživljavali kao najvažnije već smo radije kupovali neke druge. Npr. u doba Jugoslavije uvijek su bili „bolji“ talijanski proizvodi nego oni napravljeni „po JUS-u“. Iako je HGK kroz akcije „Kupujmo hrvatsko“ barem dijelom uspjela osvijestiti naše građane da je važno kupovati svoje proizvode, bojim se da je slovo „B“ (ovog puta Bruxelles) još uvijek prisutno u podsvijesti pa nismo ni blizu takvi lokal-patrioti kao npr. Austrijanci.

Rekli ste još nešto što mnoge male poduzetnike pogađa: Izgubio sam dosta svojih hobija?

Ma nije to tako strašno. Ako ste „opsjednuti“ idejama i to vas pokreće, ne možete razmišljati o nečemu drugome i hobije zapostavite skoro bezbolno. Istina je da sam ponekad poželio otići na izlet s planinarima, ali je za ponedjeljak trebalo pripremiti nešto važno i izlet je otpao bez puno razmišljanja.

Jedna od Vaših poruka mladima je: Kad pokrećete nešto, razmišljajte o nečemu što može duže trajati, to Vas više motivira, a Vi puno više učite. Ja bih ipak dodala, sve se danas tako brzo mijenja.

Ne samo to, promjene su sve brže. Asortimane treba prilagođavati svake godine, a ne jednom u 4-5 godina, marketing mora biti sve precizniji inače bacate novac kroz prozor. Male niše se stalno pojavljuju, ali ih treba vidjeti. Više nego ranije vrijedi moto: „moraš brzo trčati da bi ostao na mjestu“.

Uveli smo rubriku „Moj zaposlenik“ u kojoj želimo predstaviti zaposlenike koji su posebno doprinijeli razvoju tvrtke/obrta. Predložite nam svoga zaposlenika da s njim napravimo razgovor. Kako procjenjujete nečije kvalitete bez obzira u kakvom ste odnosu?

Svakako bih predložio našeg voditelja proizvodnje, gospodina Elvisa Dobrovića koji je od 2001. s nama i prošao je i lijepoga i manje lijepoga zajedno sa mnom i Dorijanom. Nečije kvalitete ne procjenjujem nego se vidi njegov doprinos kao radnika i kao timskog igrača. Imali smo u tvrtki izuzetnih radnika, ali nisu bili timski igrači i više nisu s nama. Najčešće su otišli sami jer su shvatili da se ne uklapaju.

Pokrenuli smo projekt „Biti Bolji-Be Better“, namijenjen učenicima, obišli smo oko 35 osnovnih i srednjih škola; održali preko 85 aktivnosti, poslušalo nas je oko 11.000 učenika u Hrvatskoj. Postoji li mogućnost da budete gost neke od škola u Slavoniji? Možemo li u sklopu ovog projekta dovesti učenike u posjetu pogonu?

Na oba pitanja odgovor je DA !

A obitelj? Supruga Dorijana, sinovi Vlatko i Marin, gdje je njihovo mjesto? Imate li nasljednike u poslu ili su na pomolu neki potezi s kojima bi možda prodali posao?

Ovo je nezgodno pitanje jer će se u roku od cca 10 godina dogoditi jedna od tri stvari:

- Tvrtku će nastaviti voditi sadašnji zaposlenici, a Dorijana i ja ćemo ostati vlasnici. Na ovoj varijanti radimo jer smo lani zaposlili mladu i sposobnu osobu koju educiramo u prodaji i organizaciji dok smo vođenje proizvodnje već prepustili radniku koji je kod nas 16,5 godina;

- Marin ne pokazuje sklonost vođenju tvrtke. Vlatko tih sklonosti ima, ali je pitanje njegovog izbora što će učiniti. Sada radi sve odgovornije poslove u multinacionalnoj kompaniji, zadovoljan je i može napredovati. Ako se odluči za poduzetništvo, vrata će mu biti otvorena;

- Prodaja tvrtke je treća opcija na kojoj ćemo poraditi za 5-6 godina ako se prve dvije pokažu nemogućima. Priznajem da bih i sada volio imati aktivnog partnera i odreći se dijela vlasništva jer bi nam to olakšalo i ubrzalo razvoj. No, mi nismo dioničko društvo i nismo na burzi pa je teško procijeniti koliko vrijedi npr.15-20% tvrtke i koje bi ovlasti partner imao.

Buzet je grad oktana, a Vi ste stvorili manju trkaću ekipu za sudjelovanje u Trci s Vozićima koja se godinama održava. Pojasnite nam?

Ajme, to je bilo zabavno ! Kao mala tvrtka nismo mogli financirati prave trkaće aute pa smo „osnovali“ Racing Team za Trku s vozićima koja se održavala na dan Grada Buzeta, popularnoj „Subotini“. U naš „Racing Team“ se uključio i tadašnji gradonačelnik, a danas župan Istarske županije. U trci sudjeluju tzv „vozići“, u Primorju ih zovu „karet“ a u Dalmaciji „karići“: na jednu veliku dasku se pričvrsti fiksna stražnja osovina na koju se pričvrste 2 kuglična ležaja („balinjere“) i pomična prednja osovina s većom „balinjerom“ koja je ujedno i upravljač. U drugoj verziji se umjesto „balinjera“ stavljaju kotačići s rola. Zato su bile i 2 kategorije „vozića“: na „balinjere“ i na role. Start je bio na brdašcu kod ambulante, a cilj na glavnom gradskom trgu, Fontani. Pobjednik svake kategorije je dobio pehar, ali najvažnija je bila zabava. Nažalost, zadnjih par godina trka se više ne održava.

Kažu mnogi nije sve u novcu, a Vi imate odgovor: Novac je kao krv u tijelu. Bilo je vjerojatno i kriza na Vašem putu?

Kako da ne ! Bili smo tri puta pred bankrotom. Prvi puta, 1998. izvukli smo se uz pomoć poslovnog partnera. Proizvodnja još nije ni startala kako treba, a kredite je već trebalo vraćati. Drugi puta 2003. kada su skoro nestali mali trgovci, naši najvažniji kupci, a mi nismo imali ugovore s velikim igračima koji su se formirali od 2000.-2003. Pomogla nam je naša banka, IKB Umag. Treći puta 2013. jer nekoliko godina nismo razvijali nove proizvode ni ambalažu, a s ugostiteljstvom smo radili vrlo malo. Uspavali smo se i tržište nas je kaznilo. Tada sam prodao naslijeđeni stan pa smo se opet izvukli.

Mirjana Glavaš

Izvor: Časopis Poduzetnik, Siječanj 2018.

Svibanj 2018.