Marjan Jerković - Tenja


Ponedjeljak, 18 Studeni 2013

*Ako nešto voliš i želiš, kreni u to! *Automobilizam i motociklizam me zanima, to volim i tu sam se našao *Uspjeh je dokaz rada, ali i odgoja jer mi je od malih nogu usaðeno da se u životu moram boriti

poduzetnika_pria_studeni_13_marjan_jerkovi_u_uredu_0553-web.jpg Marjana Jerkovića sam upoznao na jednoj od poslovnih večera koje organiziramo kao susrete poduzetnika koji se još uvijek drže u ovim teškim vremenima. Obično su to vedri, uporni i optimistični poduzetnici. Marjan je ipak malo više od toga. Toliko energije i zdravog osmijeha dugo nisam vidio u nekom čovjeku, a posebno poduzetniku. Bez obzira na sve što je pošao Marjan je ostao čovjek vedrog duha koji plijeni sve oko sebe. Nije nam bilo teško dogovoriti susret s njim i saslušati njegovu životnu i poduzetničku priču. Pročitajte ju, posebna je.
Marjan Jerković roðen je BiH, u selu Špionica, za koje kaže da je jedno od najljepših sela u BiH i rado bi da ga svatko doðe vidjeti. «U Osijek sam došao 1992. g., praktički sam došao iz mira u rat. U mom selu nikada se ništa nije dogodilo, a vjerojatno znate kako je u Osijeku bilo 1992. g. Za mene je to bila slika kao iz filmova strave. Imali smo valjda i sreće što su se ljudi u našem selu dugo poznavali i nisu dozvolili da ih sve to posvaða. Tako se kod nas ništa nije dogodilo, niti jedan metak nije ispaljen. U Osijeku sam završio osnovnu školu i srednju Prometnu školu., nakon toga otišao sam u vojsku, pa po povratku iz vojske u Njemačku gdje sam proveo 3,5 godine.
Zašto sam tada došao u Osijek? U to vrijeme u BiH su počeli nemiri, slika nije bila najjasnija tako da su moji roditelji odlučili da s bratom doðem ovamo. Živjeli smo u Donjem gradu, brat, njegova supruga i ja. Brat je radio i uzdržavao nas».

Vještine se stječu s 15-16 godina
 
 Je li se netko u obitelji bavi biznisom – pitam Marjana? „Ja to povezujem s globalnim stanjem u BiH, to je jednostavno stvar odgoja ljudi. Usporeðujući ljude na drugim prostorima i ljude iz cijele Bosne, vidjet ćete da je odgoj drugačiji. U Bosni nije bilo previše novca, ljudi se uglavnom bave poljoprivredom, nije bilo materijalnih bogatstava i zato su morali, doslovno, ići trbuhom za kruhom. Na taj način su stjecali različite vještine. Tamo se kreće već s 15-16 godina što ovdje nije slučaj. Ovdje se tek s 25 g. nauči šarafiti vijak. A to znači, kada čovjek doðe iz BiH ima dosta razvijenih vještina i nije mu problem krenuti u bilo što. I tako ide stepenicu po stepenicu. Primjera, u mom selu gotovo iz svake kuće netko je u Austriji, Njemačkoj. Švicarskoj… i ima neku tvrtku, nečim se bavi. Imam dva brata i sestru koja se zajedno sa suprugom bavi hotelijerstvom, a jedan brat se u Njemačkoj bavi granitom – ima privatnu tvrtku. Drugi brat živi u Osijeku, poslovoða je u Dalekovodu».

Odlazak u Njemačku – povratak u Osijek
«2001. g. odlazim u Njemačku. Mislim da je sudbina nas Bošnjaka takva, rodimo se u Bosni, živimo tamo i odemo raditi u Njemačku. U Njemačkoj imam sestru i brata s obitelji, oni imaju svoje privatne biznise. U 3,5 godine koliko sam tamo bio radio sam teške poslove, klasika bauštela, graðevinski poslovi. Zaključio sam da je pametnije završiti neki fakultet i baviti se nečim drugim, maknuti se iz graðevinske djelatnosti. Uštedio sam neke novce, vratio se u Osijek gdje sam upisao Prometni fakultet koji sam završio 2005. g. Za vrijeme studija radio sam kao instruktor vožnje, završio tečaj za instruktora i tako zaokružio cijelu priču. Inače sam radio u pet privatnih autoškola prije nego sam otvorio svoju. I to je bio splet okolnosti kod otvaranja moje autoškole, ali kada čovjek nešto silno želi sve sile idu u tom smjeru. Zakonom je zabranjeno povećanje broja autoškola ako ih ima dovoljno u odnosu na odreðeni broj stanovnika. Zbog toga nije postojala mogućnost da u Osijeku pokrenem posao. Onda je izašao podzakonski akt koji je omogućio otvaranje autoškola u mjestu gdje je nekada bila otvorena takva škola, a trenutno je zatvorena. U Tenji se autoškola zatvorila prije oko 7 g. i na taj način sam dobio priliku da samostalno krenem u taj biznis. Tako sam otvorio autoškolu u Tenji i svaki dan putovao na relaciji Osijek-Tenja. Onda sam odlučio kupiti kuću u Tenji koja je bila u derutnom stanju, sredio sam je za godinu dana i prebacio auto školu u svoj prostor. U njemu imam sve što treba za predavanja, tu se sve odvija osim ispita koji se vode u HAK-u za sve auto škole. U ovom trenutku imam 7 zaposlenih, od toga je 5 u autoškoli, a 2 u frizerskom salonu. U školi sam jedini predavač, a uz to sam i instruktor. Imamo još tri instruktora i tajnicu».

 Frizerski salon i Autoškola!!

 Marjan istovremeno vodi dva različita posla – Autoškolu i frizerski salon. «Frizerski salon sam otvorio prije deset mjeseci, prvih par mjeseci je bio minus, ali sada se već pokriva, ljudi dolaze, cijene su zaista povoljne (primjera šišanje je 25 kuna). Znam da ovdje postoji dosta onih koji rade na crno, ljudi to rade iz nužde jer nemaju izbora i zbog toga ne želim nikoga prijavljivati. U ovom poslu je važna promidžba, zato po cijelom mjestu dijelimo letke. Uvijek u ponudi imamo nešto novo, akcije i slično. A zašto salon? U Osijeku ih puno, ali u Tenji samo jedan, a mjesto ima deset tisuća stanovnika. Odluku o otvaranju frizerskog salona donio sam dok sam bio na šišanju kod druge frizerke jer je moja bila na godišnjem odmoru. U 15 minuta sjedenja donio sam tu odluku i u roku od 15 dana sam ga otvorio».


Zašto baš Autoškola?
«Očigledno je to u meni cijeli život. Još dok sam bio dijete svi su mi govorili da siðem s tog puta (ceste) jer sam tamo stalno bio, valjda me je to vodilo kroz život i bilo je potpuno logično da se time bavim. Automobilizam i motociklizam me zanima, to volim i tu sam se našao. Moram priznati da sam imao i sreće jer svakoj osobi treba vozačka dozvola, to danas nije više luksuz nego stvarna potreba. Danas se ne možete zaposliti, bez obzira na struku, ako nemate položenu B kategoriju. Kolika god bila kriza za to se uvijek naðe novca, a mi dajemo mogućnost otplate i do 12 rata. Kandidati su pretežno mlade osobe, od 18 do 25 godina. Postoje i iznimke, zna se dogoditi da imamo kandidata koji su stariji i od 50 g. Razlozi upisivanja starijih su rastava braka ili muški dio obitelji nema vremena ili mu je dosadilo stalno vozikati suprugu. Još jedan razlog se javlja, emancipacija žena koje žele samostalno ići kamo žele. Starijima više treba da bi položili ispit, mozak im više nije spužva koja upija i vrlo teško primaju informacije.
Cijelo vrijeme sam u kontaktu s mladima, a često čujem priče s negativnim kontekstom o njima. Moje mišljenje o mladim generacijama je sasvim suprotno, oni su vrlo odgovorne osobe, nevjerojatno pametne i kreativne osobe. Možda je globalizam donio i nešto dobro, iako većina stvari nije dobra. Dostupnost informacijama putem Interneta doprinijela je tome da su mladi postali jako pametne osobe».

Zašto baš Sunce?
 
 Naziv Marjanove tvrtke je Autoškola Sunce – Tenja d.o.o. Zašto baš Sunce? „U cijeloj priči to je vezano uz moju životnu priču. čovjek u životu i poslu svakodnevno doživljava stres. Ni ja nisam izuzetak. Prije 5-6 godina sam ga svakodnevno podnosio, radio sam, studirao, plaćao kredite, sve mi je u životu bilo napeto.. Razbolio sam se i dnevno pio po 12 tableta. Vidio sam da mi se stanje ne popravlja, u mjesec dana sam omršavio 17 kg. Spletom okolnosti, gledao sam emisiju „Na rubu znanosti“, tema je bila Solarna Yoga. Poslije toga detaljno sam je proučio i počeo se njome baviti. Mogu kazati da mi se život u potpunosti promijenio od kada sam se njome počeo baviti. Iz toga je proizašao i naziv tvrtke.
Na čemu se temelji Solarna Yoga? Najjednostavnija stvar na svijetu koja postoji, gleda se u Sunce, ne onda kada je vrlo jako i kada je UV zračenje visoko nego se u njega gleda kada Sunce izlazi i sat vremena kada Sunce zalazi. Zato vrijeme misli samo teku, dogodi se nekada da i stanu. Mentalno stanje čovjeka se nevjerojatno popravlja, negativne misli iz glave nestaju i više za tog čovjeka nema prepreka u životu. Kreće se s deset sekundi, a završava na 45 minuta, nakon toga se vraća na 15 minuta gledanja u Sunce i na tome se može ostati cijeli život. Ja to radim već 4 godine. Nekada znam preskočiti jer je oblačno ili loše vrijeme pa nema Sunca, ali kada imam vremena znam to raditi i ujutro i navečer svaki dan. Ne obraćajte pažnju na priče kako ćete spaliti oči jer sam ja živi dokaz da imam savršen vid.
Zvuči paradoksalno, ali mislim da sam imao sreću u životu što sam se razbolio. Tada se dogodila najveća prekretnica u mom životu. To mi je donijelo spoznaju da sam ja gospodar svoje sudbine i da me nitko ne može omesti u onome što mislim da je ispravno. Izgubio sam strah od bilo čega, nemam strah od bolesti, od ulaganja ili propadanja posla. Mislim da je strah glavna kočnica kod ljudi koja im ne dozvoljava napredak i uspjeh. Strah se može razbiti znanjem i samopouzdanjem Život je prostor za stjecanje iskustva i svako iskustvo je dragocjeno.
Da, bavio sam se i košarkom amaterski, redovno sam trenirao u KK Olimpija Osijek, ali vremena je sve manje tako da sam prestao trenirati».



Imao sam ideju i želju, kapitala ne
«Početnog kapitala nisam imao, imao sam ideju i želju da otvorim autoškolu». A kako si onda sve to financirao – pitam ga? Smijeh..))) «Imao sam životno osiguranje koje sam redovno plaćao 10 g., zanimljivo bilo je to Sunce osiguranje. U trenutku kada sam odlučio otvoriti tvrtku nisam imao novaca, odlučio sam prekinuti osiguranje. Imao sam oko 35 tisuća kuna, to mi je bilo dovoljno za početak. A kod kupnje vozila opet sam imao sreće. U jednoj autoškoli, u kojoj sam prije radio, imao sam dogovor s vlasnikom da ću raditi sa svojim vozilom i da ću sam sebi tražiti kandidate. Tako sam imao jedno vozilo koje sam odmah prebacio u svoju autoškolu i nastavio raditi ovaj posao. Ali opet kažem, sreća se veže za ono što čovjek stvarno želi. Ni u jednom trenutku nisam sumnjao u sebe i uspjeh iako su mi svi govorili da ne idem u taj projekt jer je već počela kriza. Novca je bilo sve manje, mnoge auto škole su radile na minimumu. Da sam za savjet pitao 100 ljudi, svi bi mi rekli ne. Ako čovjek nešto želi i osjeća treba u to i krenuti. Usporeðujući stanje prije tri godine i danas situacija je ista, kriza je bila onda, kriza je i danas. Razlika je samo u voðenju tvrtke i kako se netko prezentira na tržištu. U tome se pokazuju razlike odnosno prednosti u poslovanju.
Svoj posao doživljavam i kao svoj doprinos zajednici. To je plemeniti posao, velika je stvar prenositi znanja mlaðim generacijama. Još nešto je važno, kroz svoj posao upoznao sam veliki broj ljudi, nevjerojatan broj pametne djece koje vam daju nadu u budućnost i zaista uživam u tome što radim. Naravno da morate gledati da možete živjeti od onoga što radite. Ne znam čime bi se čovjek na ovim prostorima trebao baviti da bi mogao doći do nekog profita. Mogao bih kazati da poslujem s pozitivnom nulom. Nije mi žao, zadovoljan sam situacijom iako se ne radi o nekim velikim iznosima. Od kada sam osnovao tvrtku nisam platio porez na dobit što znači da mišta nisam izvlačio iz tvrtke. Kada sam nešto zaradio otvorio sam frizerski salon, dakle, opet sam novac uložio u posao i nije mi žao.»

Udruga Prsten
 
 Postao sam član Udruge Prsten tako što sam došao kod gosp. Ivice Ivankovića, koji sada stanuje pet kuća dalje od mene, s idejom da želim kupiti neku nekretninu u Tenji. On mi je preporučio ovu kuću u kojoj sada imam poslovni prostor. Inače je gosp. Ivanković porijeklom iz BiH i bio je predsjednik Udruge posavski Prsten. Udruga u Zagrebu se zove Udruga bosanskih Hrvata Prsten, ideja je bila ista i zato smo se na kraju ujedinili. Dobro smo se upoznali, preporučio mi je da se učlanim u Udrugu, naravno da sam pristao jer sam kroz nju upoznao nove ljude što je dobro za moje poslovanje. Otišao sam na par sastanaka i na kraju dobio ponudu da postanem predsjednik te Udruge za Osječko-baranjsku županiju (mi smo podružnica zagrebačke Udruge Prsten). Naravno da ponudu nisam odbio. Svake godine imamo sjednicu predsjedništva u Zagrebu na kojem razgovaramo o širim temama, često imamo i forume. Jedan takav, gospodarski forum smo u rujnu ove godine imali u Vitezu. Na forumu se okupljaju članovi, poduzetnici, gosti, razne poznate osobe, političari… Tu nitko nema izravni osobni interes, razgovaramo o pravim temama i ljudi dobiju prave informacije. U ovom trenutku, u Osijeku imamo preko 150 članova. Mislim da ćemo u roku od dvije godine imati preko 500 članova jer ovdje živi veliki broj ljudi s prostora BiH. Osim toga Udruga je vrlo jaka jer ima temelje i jasne ciljeve.

Po čemu se autoškole razlikuju?
«Branša autoškola je vrlo ureðena djelatnost, apsolutno nema prostora za rad na crno. Kod nas je sve transparentno i dokazi za sve postoje. Ako se radi na pravi način problema ne bi trebalo biti, ako si kvalitetan uvijek ćeš dobiti preporuke. U ovom trenutku sve autoškole imaju utvrðenu minimalnu cijenu koju nam je odredila država. To je iznos od 5.695 kuna ispod kojeg nijedna autoškola ne smije ići. Cijena može biti veća, ali niža ne. Problem je što se većina škola drži te cijene. Meðutim, stalno povećanje cijene goriva, povećanje doprinosa i svih drugih troškova dovodi do toga da iz godine u godinu imamo sve manje dobiti. Naravno da je sve povezano s gospodarskom situacijom u državi. Razlike meðu auto školama su minimalne. Struktura vlasnika je vrlo slična. Važan je odnos prema kandidatima. U poslu možemo upotrebljavati vozila starosti do 7 godina i upravo sada imam jedan takav problem. U pitanju je moje prvo vozilo za koje sam emotivno vezan. Moram ga mijenjati iako je automobil potpuno ispravan. Prodat ću ga, nešto nadoplatiti i kupiti drugo vozilo».

Vožnja motocikla!!!!
 
 Osim yoge i meditacije vožnja motociklom mi je posebna ljubav – hobi. To je jedna moderna igračka za bijeg od problema. Ne postoji ništa bolje što te može dovesti u prekrasno stanje, kada si na motociklu sve probleme zaboraviš. Nisam član moto kluba, ali ću se vjerojatno u jedan učlaniti. Za sada nemam tu potrebu jer imam prijatelje s kojima idem zajedno na vožnje, ovog smo ljeta bili zajedno na moru, prešli smo 2000 km. Moja preporuka svakom čovjeku je da uzme motor i da se na njemu provoza. Ne treba imati strah od prometnih nesreća, one se dogaðaju u naseljenim mjestima, uglavnom kod mladih osoba koje imaju jaku potrebu za dokazivanjem. Nakon tridesete svaka osoba je zrela za takav oblik prijevoza. Osim toga, na moto susretima možete upoznati najdivnije ljude koji se „ispucaju“ na tom motociklu, sve negativnosti čovjek izbaci iz sebe i ostane samo čovjek.


Uspjeh bez protekcije

«Evo, ja sam živi dokaz da se može uspjeti radom i bez veza. Došao sam u Osijek i doslovno nisam imao niti jedne veze. Brat je cijeli život na terenu, znači ni on mi nije mogao biti veza. Nemam niti jednog roðaka. Znači, sve sam stekao svojim radom. Uspjeh je dokaz rada, ali i odgoja jer mi je od malih nogu usaðeno da se u životu moram boriti. Zadovoljan sam onim što sam postigao. Neke svoje misli sam pretočio u djela i dokazao sam sebi da to mogu uraditi. Zadovoljan sam i time što sam ljudima omogućio da rade kod mene i osigurao im egzistenciju. Nisam se etiketirao na način da sam ja vlasnik toga i da ću uživati u nekim blagodatima. Prema svemu sam spontan. Možda jednog dana dobijem ideju da sve prodam i odem negdje dalje živjeti. Vjerujte mi, tom odlukom neću biti iznenaðen ili začuðen, moja okolina hoće.
Mislim da, općenito, u Slavoniji nema dosta poduzetnika u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Nažalost, u moju autoškolu nisu dolazili ljudi iz lokalne samouprave, ali vjerujem da znaju da postojim. Dolaze u Poduzetničku zonu, ali ja nisam dio te zone. Imam informacije da ta zona ne pokazuje očekivane rezultate i da je jako mali broj zaposlenih iz Tenja.
Živio sam jedan kratki period u Njemačkoj, tamo je sasvim drugačija situacija. Kod nas kolektivno stanje ljudskih razmišljanja nije dobro. Postoji sindrom žrtve i to je veliki problem. Svi čekaju da netko drugi nešto napravi za njih i na taj način sami sebi oduzimaju mogućnost da nešto naprave».

 Kontakt:
AUTOŠKOLA SUNCE d.o.o.
Osječka 21c
Tenja
Telefon: 031/295 209
Mobitel: 091/ 159 11 77
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.autoskolasunce.com

 

Vladimir Mihajlović, studeni 2013.