Donosimo vam poduzetničku priču obitelji Čočić, jedinstveni Gift shop u Osijeku


Petak, 06 Veljača 2015

NADA ČOČIĆ – OSIJEK

Svakoj osobi vrijedi pokloniti jedinstveni poklon

*Osim vina, žestice, likera i slastica imamo svijeće, staklo, keramiku koju dekoriramo i sami oslikavamo *U našu ponudu utkana je tradicija, znanje, porijeklo i ljubav

 

Za Gift shop u osječkoj Gundulićevoj ulici znaju svi Osječani, mislim da ne postoji stanovnik ovog grada koji ne zna ovu trgovinu. I ja godinama prolazim kraj ove trgovine, iskreno samo sam nekoliko puta u nju ušao. Ovoga puta sam u njoj proveo duže vrijeme jer sam želio saslušati priču Nade Čočić, priču koju je započela davne 1988. g. kada je u skromnom prostoru počela s proizvodnjom i prodajom svijeća. Ovoga puta pažljivo sam gledao svaki dio ove trgovine i kušaone vina, bila je subota i nigdje nisam žurio. Nada je bila stalno u pokretu jer su se dvije unuke oko nje igrale i jedva su čekale da im baka bude slobodna. A ja sam za njom hodao, svaki detalj zagledao i ispitivao je. Nemojte ni vi proći kraj ove trgovine, otkrit ćete kako se u njoj nalazi mnogo toga što je zanimljivo i rađeno s ljubavlju. Iza obitelji Čočić je 28 godina upornog rada, možda se on i nije na pravi način materijalno potvrdio, ali sam siguran da je Nada zadovoljna s onim što radi. O ćudljivom tržištu Hrvatske ovoga puta nećemo govoriti. 

 

Dobitna kombinacija

Za Nadu i njenog supruga Đuru kažu da su idealna kombinacija, drugim riječima dobitna kombinacija. Nada je umirovljena profesorica matematike, radila je u O. Š. Ivan Filipović i otišla je u prijevremenu mirovinu. Suprug Đuro je diplomirani ekonomist koji je dugo godina bio na čelu jedne velike tvrtke. Nada je odrasla u tradiciji najboljeg kulinarstva, a suprug Đuro je odrastao u Kutjevu i cijeli svoj život je vezan uz vinograde i domaće vino. Nada mi kaže: „Prije 28 godina smo krenuli na ovaj potpuno neizvjestan put koji je, kako se čini, to i danas, ljubav prema onome što smo radili nikada nije prestala, pa ni u vrijeme kad smo radili svoje poslove za koje smo se školovali. Ovo što vidite je moja očevina, dok sam radila u školi radila sam paralelno i ovaj posao, a nakon odlaska u mirovinu nastavila sam ovaj posao. Počeli smo s proizvodnjom svijeća, to i dalje radimo po narudžbi. Suprug je prodao svoje imanje i vinograde u Kutjevu i nastavio s istom proizvodnjom u Baranji (Zmajevac). Danas mogu kazati kako oboje radimo besplatno, ali ne želimo ni kao „penzići“ prekinuti kontinuitet posla koji smo nekada počeli iz hobija. Sada je sve prešlo u naviku, volimo biti na zraku, volimo biti u Baranji, družiti se s gostima… Znam kazati da to radimo iz ljubavi, a ne zbog zarade. Jednom prilikom mi je jedan gospodin iz Varaždina rekao: „Jelte gospođo Nado da se vi ovdje više igrate neg kaj zaradite!?“ – i bio je u pravu. Nije lako danas opstati. I još sve to radimo u našem prostoru koji ne plaćamo, ali režijski troškovi su zaista visoki. Jednostavno, i uz puno rada i odricanja nemoguće je zaraditi za cijelu godinu u naša tri udarna mjeseca.“

 

Obitelj Čočić - Gift Shop, Osijek

Domaća radinost je na cijeni

Kako ste došli na ideju za proizvodnju svijeća – pitam Nadu? „Uvijek sam imala poduzetničkog duha, a prvi stroj smo kupili i radili kako bi nam kćer mogla ići na fakultet u Zagreb. Nismo imali dovoljno novca te smo na taj način malo ojačali naš kućni budžet. Domaća radinost je danas na cijeni, nas ljudi prepoznaju i cijene, ali sve je to premalo da bi imali ekonomsku računicu. Teško je danas spojiti ekonomsku računicu i osobno zadovoljstvo jer ekonomske prilike ponekad izazivaju i razočarenje. Radim sve, od čistačice do vozačice. Imamo jednu zaposlenu radnicu u Osijeku i jednog radnika u Baranji te jedva s dvoje radnika pokrivam troškove i izlazima na kraj, a nekada sam ih imala sedam. Nemamo dovoljan broj kupaca koji bi donio  dovoljan prihod, marketing nam je pomalo „šepav“, a cijeli život Slavonije i Baranje se odvija u trgovačkim centrima. Uz tradicijske proizvode koje proizvodimo, maloprodaju i veleprodaju darova i suvenira željeli smo oživjeti i duh starih kušaonica i obogatiti našu ponudu. Željeli smo da Osječani i svi gosti grada imaju mjesto gdje mogu doći, povesti svoje prijatelje te kušati ili kupiti vino. Nemamo mi neke velike količine vina, godišnje proizvedemo oko 10.000 litara i sve to prodamo. S tim dijelom smo zadovoljni, ali sve ovo drugo stoji. A htjeli bismo da posao bude kontinuiran i da uvijek ima posla. Za sada gostima u podrumu ne nudimo smještaj već organiziramo degustacije za manje ili veće grupe koji dođu kod nas, probaju šest vrsta vina i to ima svoju cijenu.“

 

Tri udarna mjeseca u godini!

Vrlo brzo sam shvatio da je obitelj Čočić svoje iskustvo pretočila u Baranju, u plodne vinograde, voćnjake, domaće proizvode… sve što nude nije samo „proizvod“, u cjelokupnu ponudu utkana je tradicija, znanje, porijeklo i što je najvažnije – ljubav. Zato vam jedino mogu kazati – dođite, probajte i uživajte – nećete požaliti.

Nada mi priča: „Nisam ni ljuta, kako mislite, svi smo u istoj situaciji, novca nema, ljudi ne troše. Mogu reći da je ovo jedan luksuzni shop u koji ljudi rjeđe dolaze jer nemamo robu po 5-6 kuna i toga se držimo. Imamo malo skuplju robu i držimo se klijentele koja zna prepoznati ovu robu. Nisam ni razočarana jer vidim da je sve manje kupaca koji imaju novca. Nema više ni tvrtki koje mogu uzeti veći broj poklona, kao što su HEP, Vodovod i slične. Zračna luka Osijek je uzela naše proizvode u svoj shop, ali jedino se šljivovica prodaje. I tu jako pazim na dizajn boce jer znam da to prodaje proizvod. Obični građani si još ponešto priušte, ali jednom godišnje kada su blagdani. Pojavila su se tri razdoblja kada se malo više kupuju prigodni pokloni: ljeti je to kraj školske i akademske godine kada su maturanti i studenti na završnim ispitima, zimi su to Božić i Nova Godina, ali sve je to premalo. Mi se cijele godine pripremamo za ta tri udarna mjeseca u godini kada se ubiru plodovi našeg rada.“

A izvoz – pitam Nadu? „Ne možemo mi te izvozne zakone i klauzule pratiti, procedure su ogromne, ne možemo to ni financirati, a nemamo ni količine. Premali smo za takve pothvate. Želimo da ovaj naš posao ostane u obimu jedne male obiteljske manufakture i ne želimo izvoziti jer i to ima svoju cijenu.

Rado bih ugostila goste koji žele doživjeti seoski turizam, mogla bi se udružiti s ostalima koji imaju sličnu turističku ponudu. Molila sam ljude iz jedne turističke agencije da dovedu goste kod mene jer oni odlaze po goste koji kruzerima dolaze u Vukovar pa onda u Osijek. Nisu ih željeli dovesti uz opravdanje kako nema mjesta gdje bi autobus mogao stati. Kontaktirala sam više ljudi vezano uz to, ali nije bilo efekta. Nama trebaju gosti, posebno iz inozemstva, koji bi dolazili organizirano i kontinuirano. Problem je što se teško možemo prilagoditi našem tržištu, moramo Boga moliti da se neka institucija sjeti i naruči poklone. To bi nam dalo nadu i volju da dalje radimo.“

 

Čočić podrumi d.o.o.

Danas se posao odvija u sklopu trgovačkog društva, a u početku je sve bilo pod obrtom. U sklopu njega je salon poklona, vinarija i podrum koji rade u turističkom segmentu u Baranji. Proizvodimo sve vrste vina, sve vrste rakija, sve vrste džemova, imamo program slastica koji sada proširujemo na medenjake i razne vrste keksa. Ukratko, naš asortiman ponude obuhvaća: nekoliko vrsta vina, što bijelih, što crnih. Neke vrste vina se arhiviraju, ostaju kao predikatna vina. Imamo žestice, to su šljivovica, kajsijevača, medica, loza, breskovača, travarica, specijalna rakija od oskoruše, orahovac, višnjevac. Onda imamo razne likere; liker od čokolade, liker od jaja, liker od dunje. Imamo program slastica: sve vrste džemova, suhe šljive bez koštica u čokoladi i to je fantastična delicija. Imamo slastice na bazi meda; suho voće u medu, dvije vrste medenjaka s prženim lješnjacima i sa začinima. Probno smo krenuli s mješavinom domaćih keksa u kojima se nalaze medenjaci, krancle i minjoni te slične stare vrste keksa. Osim hrane imamo svijeće, staklo, keramiku koju dekoriramo i sami oslikavamo. Trenutno idu mali poklon paketi, a svakodnevno ide vino u rinfuzi jer je jeftino i to nas na neki način spašava. Željela bih brendirati čokoladni liker i liker od jaja, a za to brendiranje treba novac za dizajn, etiketu… tih sredstava još nemamo.

 

Posebna obitelj Čočić!

Pročitao sam negdje da ste kao obitelj po nečemu posebni, je li to bila samo priča za novine ili ste stvarno po nečemu izuzetni? „Po ničemu nismo posebni, ja sam rođena Osječanka, završila sam gimnaziju i paralelno sam išla u glazbenu školu, govorim dva jezika, završila sam matematiku i fiziku, ali smatram da to sve nije ništa posebno. Imam kućni odgoj i jedan poseban odnos prema ljudima, a sav ovaj posao koji radim sam naučila još od svoje bake i mame, tradicionalno je to ostalo u našoj obitelji.“ Što ste svirali? „Klavir, sviram ga još uvijek. Kada imamo goste u podrumu, imam sintesajzer i sviram ga sama tako da ne moram zvati neki bend.“

 

Vladimir Mihajlović, rujan 2014.