Pojam radnog vremena - I dio


Srijeda, 09 Lipanj 2010

*Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik*

U novom Zakonu o radu dodan je članak koji definira pojam radnog vremena na način da propisuje kako je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako ...

se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.
Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu ureðuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

Puno i nepuno radno vrijeme
U novom se Zakonu o radu definira pojam nepunog radnog vremena, pa se tako navodi kako se nepunim radnim vremenom smatra svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.
Nadalje, novim se Zakonom o radu propisuje kako radnik ne može sklopiti ugovore o radu za nepuno radno vrijeme s više poslodavaca s ukupnim radnim vremenom dužim od punog radnog vremena, te da je prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno radno vrijeme, radnik dužan obavijestiti poslodavca o sklopljenim ugovorima o radu za nepuno radno vrijeme s drugim poslodavcem, odnosno drugim poslodavcima.
Ujedno, novim se Zakonom o radu propisuje kako je poslodavac dužan razmotriti zahtjev radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno radno vrijeme za sklapanjem ugovora za nepuno radno vrijeme, kao i radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za sklapanjem ugovora za puno radno vrijeme, ako kod njega postoje mogućnosti za takvu vrstu rada.

Skraćeno radno vrijeme
Starim je Zakonom o radu bilo propisano kako se poslovi u kojima se radi u skraćenom radnom vremenu te trajanje radnog vremena na takvim poslovima utvrðuju kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, dok je novim Zakonom o radu propisano kako se takvi poslovi i trajanje radnog vremena na istima utvrðuju posebnim propisom.

Prekovremeni rad
Starim je Zakonom o radu bilo propisano kako radnik u iznimnim slučajevima mora raditi prekovremeno, ali najviše deset sati tjedno, dok je novim Zakonom o radu navedeno trajanje prekovremenog rada limitirano do najviše osam sati tjedno, te je dodatno propisano kako prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od trideset dva sata mjesečno niti duže od sto osamdeset sati godišnje.
Odredba kojom se propisuju preduvjeti i obveza poslodavca da o prekovremenom radu obavijesti inspektora rada ostala je neizmijenjena, samo je novim Zakonom o radu dodan rok za navedeno postupanje koji iznosi osam dana od dana nastupa neke od zakonom propisanih okolnosti.
Novim je Zakonom o radu u odnosu na odredbe starog Zakona o radu izmijenjen članak koji navodi osobe koje mogu raditi prekovremeno samo ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad na način da umjesto termina „majka s djetetom do tri godine starosti“ sada stoji „roditelj s djetetom do tri godine starosti“, te je ujedno dodana još jedna kategorija radnika, a to je radnik koji radi u nepunom radnom vremenu. Meðutim, novim je Zakonom o radu propisana iznimka kada i navedene osobe mogu raditi bez prethodne pisane izjave o dobrovoljnom pristanku na takav rad, a to je u slučaju više sile.

Raspored radnog vremena
U novom je Zakonu o radu dodana odredba kojom se propisuje da kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog procesa rada organiziranog u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme ne mora biti rasporeðeno jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrðuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena, ne smije iznositi više od dvanaest sati mjesečno, te da u tom slučaju, radnik može raditi najviše četrdeset osam sati tjedno.
Ako je istekom razdoblja od četiri mjeseca prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži od punog, odnosno nepunog radnog vremena smatrat će se prekovremenim radom.
Maloljetnom radniku se raspored punog radnog vremena ne smije utvrditi duže od osam sati dnevno.

VERLAG DASHÖFER,   travanj  2010.
www.dashofer.hr