ADSense_02


Pismo jedne poduzetnice: Esej o slobodi


Nedjelja, 30 Prosinac 2018

Raditi nešto sebi ili nešto za sebe...

26 godina mi je tek, ili već. Ne bih znala koje od to dvoje odabrati. Ako gledamo sa stajališta “standardne” žene, onda je već. Nisam se još uspjela udati, dobiti djecu... tko zna, možda nikad ni neću.

S druge strane, 6 godina uspijevam preživjeti u Hrvatskoj kao samostalna poduzetnica. Krenuvši od nule (ili minusa, ako ćemo iskreno), uspjela sam ostvariti neke ciljeve koji se mogu uklopiti u društvo u kojem se nalazim.

Kad me pitaju, koliko je teško biti u svemu tome, najčešći odgovor bi bio, da je vjerojatno jednako teško kao i svakom čovjeku koji živi, kao i lagano i lijepo kao svakome tko nešto stvara i radi. 

Mislim da ne postoji gori osjećaj od nemoći. Nemoći da nešto radiš i stvaraš, pokažeš svoj potencijal, izgradiš i u konačnici podijeliš s najbližima. 

Jednom mi se to dogodilo. I znam da nije nimalo lijep osjećaj kad misliš da baš za ništa nisi. 

Bilo da se radi o emocijama, događajima ili jednostavno sitnicama koje čine život ljepšim. O hobiju, sportu, aktivnosti, poslu, željama... 

Gotovo uvijek se nalazimo u takvom okruženju da se nekome (pa i samo sebi) trebamo dokazati, pokazati. Nekad u životu dogodi se prijelaz iz djetinjstva u odrastanje. Ono kad odjednom ništa nije dovoljno dobro. Kad sve uvijek može (i mora) biti bolje. Kad više ne smiješ dugoročno biti sretan zbog onoga što si stvorio, a veseli te. 

Neki se tu pronađu u ulozi superheroja. Oni koji baš sve uvijek uspiju napraviti kako treba. Kao da sve što dotaknu pozlate i nekako sve to što rade klizi i teče glatko. 

Neki postanu borci koji uspiju sve to dovesti u red, ali nekako uvijek neki konop popusti, neki čavao odvrne i treba ponovno nešto zakrpati, prepraviti. 

Bude tu i onih koji odustanu brzo od svega što započnu. Nekako se ne uspiju snaći u svemu tome. Ponekad i pomisle da je cijeli svijet protiv njih i da nema šanse da ikad dosegnu onaj limit koji imaju u svojim vizijama, u smislu postojanja, uspjeha. 

Nađu se tu i oni koji nekako uvijek imaju nekoga kraj sebe i kao da ništa sami ne mogu. Djeluju snažni, jaki i snalažljivi. No jesu li to oni zaista?

Zvuči malo apsurdno reći da je netko uvijek isti i da pripada nekoj od ovih skupina. Teško je samog sebe svrstati u bilo koji od okvira, ako se pritom oslonimo samo na svoje misli i osjetila. Nekako uvijek u svemu tome, presudi mišljenje drugih. 

Znaju tako ljudi svašta o svakome reći. Postaviti etiketu na nečija leđa i biti uvjereni da postupaju i misle ispravno. 

Roditelji tako znaju podcijeniti, odnosno precijeniti svoju djecu. Nije on za umjetnika, već doktora, ili obrnuto... kao da je i jedno i drugo loše. Ili dobro. 

Društvo tako može stvoriti sliku o nekome, a da tu osobu ni ne poznaje. Društvo vs. Društvene mreže. Predstava živih glumaca koji glume uloge života. Dok su oni na pozornici, neki u publici imaju pravo stjecati mišljenja i stavove, koji se vrlo lako mogu mijenjati. Bez obzira na posljedice i rane koje mogu stvoriti. Bez obzira na ljudskost. Bez obzira na sve ono što se smatra normalnim. 

Dođemo tako i do onog “problema” kad se osoba u svemu tome uspije izboriti i zauzme stav. Odluči biti ono što jest i želi biti u budućnosti. Prestane tražiti uzroke vlastitih problema  u drugima i počne istraživati svoj vlastiti um i raditi na sebi. 

U svemu tome nađe se i pred zidom koji je moguće preskočiti, ali to nužno ne znači da se iza njega nalazi rješenje i konačan (željeni) cilj. Zid bi bio dio okvira u koji smo svi “ubačeni”. Okvir koji nekad sami kreiramo, dok ponekad postajemo dio nečijeg i tako ostanemo “prisutni” bez pomišljanja da negdje “vani” isto postoji postojanje. 

Tko je u pravu, pitanje je koje se postavlja od samog početka svijeta. Tko je zagrizao jabuku. Tko je koga tu mogao nagovoriti na isto, odnosno spriječiti... ipak se dogodilo. 

Znači li to da je svaka pogreška takva? I da je svako “kršenje” pravila nepopravljiva pogreška? Znači li to da smo dužni bit dio sustava i prikloniti se svakodnevici, ako je tako uopće možemo nazvati. 

Raditi nešto sebi ili za sebe. Zvuči kao preformulirani kontekst koji se može doslovno shvatiti i isto protumačiti. Također, zvuči kao savršena egoistično-egocentrična rečenica usmjerena samo prema sebi ili sebi samo. 

Znači li to da samo sebi treba činiti usluge i pritom ne mariti o onima koji su oko nas? Znači li to samo gledati svoja posla i zanemariti druge... jer ako oni budu brinuli za sebe, što im mi trebamo?

Dugo sam smatrala da je moj zadatak biti netko tko će uvijek sve napraviti za druge, ako mogu. Iz nekog vanjskog pressinga sam smatrala da je nedovoljno tražiti smisao sebe i biti svoja. Jer ako možeš nekome drugome napraviti nešto, sebi stigneš kad tad. I to je ok. 

Nije.

Dok jednom nisam stala pred zid. Zid koji je trebalo srušiti i nanovo sagraditi. Onako kako bi meni trebalo odgovarati da uvijek, uz malo truda, mogu preskočiti i izaći iz vlastitih okvira. Sama preći preko svojih zakona, sama biti odgovorna i svjesna postupaka koji me mogu oblikovati i graditi dalje. Ipak dovoljno dobar da ima čvrste temelje i stabilnost.

Jer nitko ne voli mlake.

Ponekad mislimo da su stigle one godine koje nas konačno određuju, definiraju i govore tko smo. Jer, nekad je za neke stvari prekasno. Pogotovo kad se radi o uspjehu ili nadi u bolje. 

Postati osoba koja može vjerovati u sebe i svoj uspjeh, najčešće je lijepa nepročitana bajka skrivena u škrinji na tavanu. Spremna da postane Pandorina kutija koja ipak nikad neće biti otvorena. Laički rečeno, nemoguća i neostvariva misija (vizija) koju je ipak moguće vidjeti samo na tv-u.

Postoje oni trenuci kad bi kao odrasle osobe trebale znati donijeti odluku o tome hoćemo li nešto napraviti sebi ili za sebe. Iako oboje zvuči i izgleda savršeno sebično i egocentrično, naizgled identično. Dalo bi se o tome nešto više reći.

Raditi za sebe, označavalo bi brigu o vlastitoj egzistenciji i budućnosti. Radimo da bi zaradili za odjeću, hranu, putovanja, egzistenciju... One stvari bez kojih ne možemo i ne “smijemo” ostati ni biti. 

Ponekad, u svemu tome, radeći za sebe, zaboravimo na sebe i svoj lik. Svoju unutrašnjost, koja bi ipak trebala zauzeti veći prostor u knjizi naših briga o životu. 

Raditi sebi, bila bi radnja/e koje nas ispunjavaju, a da baš ništa od njih nemamo. Osim tog trenutka (privremenog) sreće koji nas ispunjava i dokazuje da život ide dalje i onda kad se nama ne ide.

Kad bi stavili cijenu na takve trenutke, onda oni opet ne bi bili dio ove slagalice trenutaka kojima vidimo cijelu sliku tek onda kad više ne možemo ništa promijeniti. Na samrti.

Raditi sebi, briga je o sebi. Biti to što jesi i mariti da budeš bolji. 

Nešto što bi nas moglo pokrenuti u bolje jutro i natjerati da ne zaboravimo na želju za boljim sutra. Za srećom koja se čini stalno izmiče, ali se tu i tamo zaplete u prste i takne nas tek toliko da vjerujemo da nas nije napustila. 

Nešto što bi popunilo praznine iznutra i osvijestilo da smo dobri, takvi kakvi jesmo i da smo važni i s nekim razlogom takvi. 

U svijetu ponosa, slave, ubiranja i pretpostavki da sve ne ide na bolje, zapitajmo se koliko zapravo uopće mislimo na sebe i koliko uopće radimo na sebi samima. Koliko nam je to uopće jasno da bi trebalo biti normalno. 

Jer tko će se brinuti o nama, ako ne mi sami? 

Jer čovjek bez slobode, ništa je.

A raditi na sebi i sebi. Itekako je bitno. Samo tako možemo biti slobodni u svojim vlastitim okvirima.

___________________________

Pokreni se, promijeni, kreni od sebe.

Božena Ljušanin.

Prosinac 2018.

Foto: https://pixabay.com/en/

ADSense_04