ADSense_02


MARA VITOLS HRGETIĆ, ZAGREB-CARACAS (VENEZUELA) 


Subota, 09 Prosinac 2017

Nedostaju nam rješenja administrativnih prepreka i bolje brendiranje države

*Hrvati su prestrogi prema sebi i prema Hrvatskoj. „Susjedna trava je uvijek zelenija“, kažemo u Latviji *Kada vidimo da izvan RH živi isti broj Hrvata kao u njoj, zašto ne bi bilo onda duplo više prilika da se naše gospodarstvo razvija?

Mara Vitols – Hrgetić rođena 1965. godine u Caracasu, dijete je Karipskog mora i tropskog sunca. Po struci je IT-ovac, diplomirala je kao računalni inženjer na Sveučilištu Simón Bolívar u Caracasu. Nakon mnogo godina kao analitičar sustava u obiteljskom poslu (građevinarstvo) i kao asistent latvijskog konzula u Venezueli, započela je sa svojim mužem Josipom Hrgetićem vlastiti posao u Caracasu. Supružnici Mara i Josip Hrgetić godinama dobro posluju u glavnom gradu Venezuele Caracasu, a 2012. g. u Zagrebu su otvorili kongresni centar u sklopu trgovačkog centra Green Gold.

„Moj prvi posao bio je vezan za faks, dobila sam ga dok sam branila diplomski rad. Nakon toga sam radila u obiteljskoj firmi i na kraju smo suprug i ja otišli samostalno u djelatnost organizacije poslovnih skupova“.

Vi ste Latvijka, suprug Josip je dijete Hrvata, a oboje ste rođeni i živjeli ste u Venezueli. Imate troje djece (Anna Mara, Kristian i Petar). Kako ustvari obitelj živi na dva mjesta, gdje su sada članovi obitelji? Sigurno imate i dugoročni plan za obitelj?

Naša situacija je svima dosta čudna. Suprug, porijeklom Hrvat, živi pretežno u Venezueli. Ja, latvijskog podrijetla, preselila sam u RH. Jedno dijete je u Caracasu, dvoje u Zagrebu. Nažalost, nismo se mogli dogovoriti te smo na kraju odlučili da svatko živi gdje mu je najljepše. Ali izgleda da će konačno cijela obitelj biti zajedno u RH, barem na godinu dana, jer će najstari sin postati otac, a trenutno je u Venezueli stanje toliko grozno da nije moguće dobiti ni lijekove – zato će tu doći, kako bi supruga ovdje rodila.

Kako biste opisali svoga supruga Josipa?

Čovjek pun vrlina. Vrlo komunikativan, strpljiv, objektivan, pun energije i dobrih ideja, odličan otac i suprug.

Život u Caracasu nije bio ugodan, čak je i opasan. Vratili ste se u Hrvatsku, ali niste odmah donijeli odluku što ćete pokrenuti. Imali ste ideju uložiti u proizvodnju šljiva, putničku agenciju… Što se tada dogodilo?

Tražili smo zemlju u Lici, ali u tom trenutku (prije nekih 8 godina) nismo našli jedan veliki teren koji bi imao samo jednog vlasnika. Bile su to male „krpice“ s tisuću vlasnika. Odustali smo. Onda smo došli do zaključka da je najbolje da radimo ono što znamo i u čemu imamo iskustva.

Govorite šest jezika. A hrvatski jezik, kako ste ga naučili?

Kada smo gradili našu kuću u Caracasu, živjeli smo dvije godine kod Josipovih roditelja. Imala sam bilježnicu i sve zapisivala. Često bi došli i drugi gosti – tete i sestrične iz Hrvatske – i tako sam počela. Ali kada smo se preselili, odmah sam se upisala u školu stranih jezika. Sjećam se kada je najmlađi sin – koji je tada znao samo nekoliko riječi na hrvatskom – došao prvi dan iz škole i tražio pomoć jer nije razumio zadaću. Kada sam vidjela da ništa, apsolutno ništa ne razumijem, otrčala sam u centar grada kupiti rječnik i upisati se na tečaj.

Rekli ste mi da Hrvatska može bolje. Želite uvijek pokazati ono što je dobro. To danas nije čest slučaj, nekako svi bi pokazali ono loše?

Hrvatska može bolje, ali svaka država može bolje. Svaka osoba i tvrtka može bolje. To je jedina stvar koja mi se ne sviđa, Hrvati su prestrogi prema sebi i prema Hrvatskoj. „Susjedna trava je uvijek zelenija“, kažemo u Latviji. Ali Hrvati ne vide koliko je siguran i lijep život u Hrvatskoj. Naravno da ima prostora za poboljšanje, pogovoto što se tiče administrativnih prepreka i manjka potpora poduzetnicima.

Vi ste presudili da se obitelj vrati u Hrvatsku iako ste imali bolje uvjete u Rigi. Zašto? 

Mislila sam da će se ovdje lakše prilagoditi, pogotovo zbog klime. U Latviji imamo šest mjeseci hladnu klimu i šest mjeseci zime – tako se šalimo.

Zajedno sa suprugom Josipom ste idejni začetnik konferencije Meeting G2. Mogu li se i kako mogućnosti, prilike i snovi povezati u jedno novo razdoblje hrvatskog gospodarstva?

Naravno, pokazatelji su svaki put sve bolji. Uvijek ispričam što jedan naš prijatelj kaže svojim studentima prvi dan predavanja – svaka osoba mora naći mali problem (u susjedstvu, u kvartu, u udruzi, zakladi ili sl.) koji bi mogla riješiti. Ako svaka osoba u Venezueli riješi jedan mali problem ili situaciju, onda bi Venezuela imala 30 milijuna problema manje. Tako bi i Hrvatska imala 4 milijuna riješenih problema. Kada vidimo da izvan RH živi isti broj Hrvata kao u njoj, zašto ne bi bilo onda duplo više prilika da se naše gospodarstvo razvija? Svaki dan je svijet manji, a mogućnosti su veće.

U Venezueli klijenti dolaze sami, nije potreban marketing. Godinu dana unaprijed znate kako će izgledati svaki mjesec. A u Hrvatskoj?

U RH imamo drugih izazova – prvi, naša je konkurencija obala. I to je velika i vrhunska konkurencija. Drugi izazov, broj stanovnika, odnosno tvrtki - samo Caracas ima 5 miljuna stanovnika – kao cijela RH! Treći, u RH moramo raditi 10 mjeseci kako bimo pokrili troškove 12 mjeseci. Preko ljeta rijetko tko organizira događanja, između Božića i Tri Kralja također. Četvrti, da, teško je predvidjeti kako će izgledati mjesec dana unaprijed. Ponekad je siječanj dosta slab mjesec, a ponekad ne. Teško je predvidjeti. Klijenti često traže dvorane kasno i ponekad ih više nemamo na raspolaganju.

Slažete li se da Hrvatska ima sposobnih osoba i svih drugih potencijala? Što joj onda nedostaje?

Slažem se. Nedostaje rješenje administrativnih prepreka i bolje brendiranje države. Također, smatramo da ima još puno regulacija iz bivšeg režima. Svijet se brzo mijenja i države moraju trčati istim tempom.

Priča o ulaganjima dijaspore predstavlja dvosmjernu ulicu. Što je u njoj najvažnije (proizvod, brend, marketing, inovativnost, kvaliteta,… )?

Trenutno bih rekla inovativnost. Mislim da živimo u doba inovacija.

Imate i zanimljive hobije (čitanje, svirate klavir,… ). Što vam ovi hobiji daju? Stignete li sve to uz svoj dinamični posao?

Joj, od kada sam se preselila i počela biznis ovdje više nemam ozbiljnih hobija. Obožavam čitati, ali sada samo čitam poslovne materijale. Volim plivanje, planinarenje i rafting – to često radim, pogotovo kada idem u Venezuelu, svakih 2-3 mjeseca. I svaki dan vježbam barem 15-20 minuta, u 5h ujutro.

Naš fokus su mladi ljudi koji svakodnevno odlaze iz Hrvatske. Mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj žele ostati i uspjeti. Može li im i kako u tome pomoći dijaspora?

Naravno, dijaspora može biti predstavnik hrvatskih proizvoda u svojim državama. Tko će bolje predstaviti neki proizvod i ispričati priču o Hrvatskoj, od nekog Hrvata? Također, mogu investirati u start-upove, ima ih na stotine! Bila sam na  predstavljanju pametnih klupica na pitch sesiji na sveučilištu, onda je to bila dosta jednostavna klupica – a sada imamo vrhunski proizvod koji se prodaje po cijelom svijetu!

Pokrenuli smo projekt Biti Bolji-Be Better, namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola i putem predavanja, edukacija i tribina razgovaramo s njima o temama koje ih zanimaju. Postoji li mogućnost da sa suprugom Josipom posjetite neku od škola u Slavoniji?

Bila bi nam velika čast! Hvala na prilici!

Vladimir Mihajlović

Rujan 2017.

Venezuela, Latvija i Hrvatska… po čemu se život i poslovanje razlikuje u ove tri države? Imamo li nešto slično i zajedničko?

Da, ima. Ljudi vole raditi i družiti se s pozitivnim osobama. I uvijek, svugdje, ima ljubaznih, pozitivnih, pametnih i marljivih osoba – samo moramo ih tražiti. Kada sam počela ovdje raditi, mislila sam da mi hrvatska ekipa nikada neće biti toliko dobra i draga kao ona u Venezueli – ali jest. Imamo sreću, imamo prekrasne kolege tu i tamo. Također, moji rođaci u Latviji (roditelji, sestre i brat) su našli predivne, vrijedne i pametne kolege u Rigi.

Iz vašeg iskustva, može li se i kako opstati u poslu u Hrvatskoj? Jesu li primjeri dobre prakse dovoljan motiv ili je potrebno još nešto? Mnogo toga je važno: obrazovanje, inovacije, brendiranje Hrvatske, izvoz…

Rekla bih da je sve važno – obrazovanje, dobra praksa, dobri ljudski odnosi, ali možda je najvažnija prilagodba novim svjetskim trendovima i inovacijama. I Hrvatska Vlada bi svakako trebala razviti strategiju brendiranja države kao zemlje inovacije i vrhunske radne snage. Jedan sudionik iz Australije koji je došao na prvi Meeting rekao je da ima zaposlenike iz različitih država, uključujući RH, i da uopće nema razlika. Da su Hrvati jako dobri. Znači, ljudski resursi su tu.

 

ADSense_04