ADSense_02


ZIJAH ASIMA SOKOLOVIĆ - GLUMAC; Gluma ima svoje zakone, pravila, svoju prirodu, svoju misao i svoja osjećanja


Nedjelja, 10 Prosinac 2017

*U slobodi Slobodnog umjetnika SAM tražiš po svijetu i njegovoj okolini, što bih želio igrati *Glumac vlada u prolaznom *Kada se predstava završi, ona se takva ne može ponoviti, jer će se igrati u drugom Vremenu, kada ćemo biti stariji

Zijah Asima Sokolović, legendarni Glumac, bio je naš gost u rujnu, a i ovaj mjesec ga očekujemo s posebnim emocijama. Mogli bismo reći kako je to svojevrsna turneja po Slavoniji s kazališnom predstavom „Ko bajagi donijela me roda" i obilazak učenika srednjih škola, u sklopu projekta „Biti Bolji-Be Better“, s kojima je razgovarao o svom putu u glumačke vode, statusu slobodnog umjetnika i o svemu što ih je zanimalo. Za učenike, profesore, gledatelje i sve nas iz Udruge „Biti Bolji“ i redakcije časopisa Poduzetnik bili su to nezaboravni trenuci koji će se sigurno opet ponoviti i ovaj mjesec.

„Glumac. Rođen sam u Sarajevu kada su Rusima rekli „Ne“ i kada je Trst pripao Talijanima. Upisao sam Prvu gimnaziju u Sarajevu, u koju je išao i Ivo Andrić. Na drugoj godini gimnazije upisao sam trogodišnji Dramski studio pri Festivalu Malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu i kao prva generacija školovanih glumaca u BiH, po završetku, dobio angažman profesionalnog glumca u Malom pozorištu, sadašnji Kamerni teatar 55. Bilo je to rujan 1968. Diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti 1976. s „Ex Pontom“ Ive Andrića. Pisac. 1978. piše, nastaje kultna monodrama „Glumac...je glumac...je glumac“, kao pokušaj da sam sebi objasnim zašto sam Glumac, što je Glumac u realnosti, koji je moj smisao i funkcija. Režiser. Veljače 1980. nastaje prvi bulevar socijalističke Jugoslavenske zajednice po motivima knjige Antonija Amurrija „Kako ubiti suprugu i zašto“. 1982. tekst predstave „Glumac...je glumac...je glumac“ se prevodi na njemački jezik i igra u Beču pod naslovom „Hamlet und so“ u igri Justusa Neumanna i počinje svjetska turneja. 1983. odlazim iz profesionalnog angažmana i postajem Slobodan umjetnik, koji želi, mora da se sam brine o svojoj budućnosti i o svojim Glumačkim snovima.

1991. odlazim u Beč, jer je moja sloboda Slobodnog umjetnika protjerana osvajačkim ratovima. Novi jezik, nova kultura, nova civilizacija, novi život. Nova umjetnost. Igram na njemačkom u bečkim predstava. Režiram po bečkim kazalištima. 1993. nastaje kabare nad kabareima „CABAres,CABArei“, kao analiza krize srednjih godina i kulture starenja. U Salzburgu osnivam Th/ea/rt/o projekt, „Riječi Prave Predstave“, koji pomoću Glume i Glumaca u formama kazališnih etida i kratkih predstava, analizira sa psiholozima dječje karaktere i navike ili ih educira i upoznaje s društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. 1993. nastaje predstava kao šala za jednu Riječ – „Rođenje“ ili kasnije po naslovu „Ko bajagi donijela me roda“. 1997. u okviru Europskog mjeseca kulture na tekst Antona Pavloviča Čehova „Medvjed“, nastaje šala za džez kvartet Lolita i jednog glumca u deset slika, predstava koja traje, evo, dvadeset godina i koja je na svjetskim festivalima dobila dvadeset Grand Prixa i Grand Prix za režiju u Moskvi. Profesor Glume. 1998. na Bruckner univerzitetu u Linzu. 1997. postaje Gostujući profesor na doktorskim studijama Akademije Umjetnosti u Beogradu, s temom „Industrija javnih uloga“. Ambasador. 2001. igram i na slovenskom jeziku u predstavi Juliana Barrya „Leny“. Režiram u slovenskim gledališčima. Dobiva titulu Ambasadora dobre volje UNDP za toleranciju i protiv nasilja. U Zagrebu, po ugledu na Austriju, osniva Thearto projekat i pravi edukativno informativne predstave o „Drogi“, „Nasilju“, „Demokraciji“, „Ravnopravnosti“...Ali čitavo vrijeme Glumim. Igram se Glumca.

Znam kakav je život nas „običnih“ ljudi. Kakav je život glumca? 

Pokušaj, da živ čovjek kao Glumac, živom čovjeku kao gledaocu, pokaže svijet u kojem se živi. Svijet kakav jeste, svijet kakav bi mogao da bude. Svijet koji ne vidimo iako gledamo u njega. Svijet kao san. Svijet kao smijeh na sve što mu se događa. Svijet kao tragična kugla koja se okreće. Svijet apsurda. Svijet logike koja nas tjera na suze smijeha i plača. Svijet govana. Svijet cvijeća. I sve to počinje, kada se Glumac pojavi u „praznom prostoru“. Glumac to tragično pokazuje svojim tijelom, svojim osjećanjima i svojim mislima. To je život Glumca. Da putuje kroz svijet, kozmos, vodu, blato, tragediju i komediju i tako polako, polako stari. Život kao bruto ili neto!!

Da niste Glumac, čime biste se bavili?

Možda bih, tada, zaželio da budem slikar.

U jednom trenutku, kažete, da ste napustili radni odnos u kazalištu i uzeli ste status Slobodnog umjetnika. Znači li to da radni odnos Glumca ili svaki radni odnos, kojem teži čovječanstvo, nije sloboda?

Glumac u profesionalnom odnosu u kazalištu čeka da bude angažiran u nekoj predstavi, po nekom tekstu, u režiji nekog redatelja u nekoj ulozi. „Čekajući Godoa“. U slobodi Slobodnog umjetnika SAM tražiš po svijetu i njegovoj okolini, što bih želio igrati. I u  slobodi mogu sanjati da igram i onu ulogu koju mi nikada ni jedan režiser, ni jedan direktor ne bi ponudio, ali taj san mogu sam pretvoriti u javu! Evo, igrati kabare. Igrati Čehova s džez kvartetom. Igrati „CABAres, CABArei“ 1334 x. „Putovati i kretati se, to je u mojim snovima najveća sreća“, Ex Ponto, Ivo Andrić.

Je li Gluma zanat kao i neki drugi zanat?

Da! Zato ideš u škole da se školuješ, ideš na fakultete, na akademije, pohađaš stalno seminare Glume, gledaš sve kazališne predstave tvog Prostora i Vremena. Gluma ima svoje zakone, pravila, svoju prirodu, svoju misao i svoja osjećanja. Ali, to moraš svakodnevno i trenirati, da bi tijelo i tvoja duša bili u kondiciji. Učeći i od života, učiš o Glumi. Znači, i život je Gluma. To mu dođe, sada, da je i život, neka vrsta zanata.

Kazalište je radnja, prostor, vrijeme, po Aristotelu.

Da, ali i naš život je sastavljen od Vremena, Prostora i Radnje! Znači, i naš život je veliko prolazno kazalište. I u njemu imamo tisuće malih uloga, Jer, nema malih i velikih uloga.

Čovjek i Glumac?

Hmmm. Kada počne kazališna predstava, ja kao Glumac čovjek, znam svoju budućnost za ta dva sata, koju sam naučio na probama i sa njom se igram. Čovjek glumac, možda zna svoju budućnost, ali često ne odlučuje o njoj.

Je li, onda, i naš život niz uloga i dramskih radnji koje nam netko drugi određuje?

Gledano iz ugla kazališta, da! Najčešće igramo uloge, koje nismo sami birali, a koje su posljedica Vremena i Prostora u kojem živimo. „Industrija javnih uloga“. I ako te, morajuće uloge, još odigravamo emotivno, gubimo vrijeme za naše lične, privatne, sanjajuće uloge.

Rekli ste da glumački život ima svoj početak i kraj, ali da u to ne vjerujete.?

Glumac vlada u prolaznom. Kada se predstava završi, ona se takva ne može ponoviti, jer će se igrati u drugom Vremenu, kada ćemo biti stariji. Ostaje sjećanje gledalaca i Glumaca, koje, opet, Vremenom blijedi. Drugo je film i televizija. Sada govorimo samo o kazalištu. I to je tragičnost Glume i Glumaca i gledalaca i njihovih života. Ali, recimo, šalimo se, ako prolaznost jedne predstave, kao što je „Glumac...je glumac...je glumac“, evo, sada igram 40 godina, 30.03.1978 – 30.03.2018, onda prolaznost, ipak, traje! Moja ironija do starenja.

Imam osjećaj da ljudi, gledatelji, na neki način stare u nekoj vrsti kome, igraju neke uloge, a ne znaju zašto tako igraju svoju stvarnost ili do kada će morati tako igrati svoj život?

Gledano iz Prostora i Vremena povijesti, kada nastupi nacionalizam i kada se živi od prošlosti, „Biti ili ne biti“, reče Hamlet Shakespearov, onda nastaju uloge koje siluju i Glumce i obične ljude, gledaoce.

Kažete muškarci su podložniji padanju u komu, zašto?

Hmmm, pa zato što su ratovali i ništa nisu postigli. I zato opet žele da ratuju.

Ako nemate znanja o nečemu, ne možete ni igrati nove uloge ni graditi nešto u svom životu.

Možemo učiti od povijesti. „Plodna je i prostrana oblast povijesti, u njenom krugu leži cijeli normalni svijet. Ali, jednu sudbinu dijelite svi na isti način među sobom, onu koju ste sobom donijeli na ovaj svijet, da se kao ljudi obrazujete, a upravo nam plodna povijest u tome pomaže“, Fridrih Šiler.

Što je rješenje ako nam drugi usklađuju ljudske živote i naše „znanje“ ne pomaže?

Umjetnost. Možda umjetnost. Treba probati. Ili vjera u demokraciju. Znanje o demokraciji da bi je mogli izgrađivati. Ili svaki oblik umjetnosti, kao protuteža dokapitalizaciji našeg Vremena i Prostora.

Kao gost u mnogim školama Hrvatske, učenicima ste, kao umjetnik, govorili da sami istražuju svoje Vrijeme i Prostor.

Da. Dok su mladi da istražuju i traže uvijek ono „novo“ i da će kroz traženje, možda, upoznati sebe, takvog, kakvog ne poznaju. Ne smiju se nikada umoriti.

Mislite, moraju se uvijek pitati „Zašto“ i tražiti odgovor „Zato“?

Naravno. Kada smo bili mali, da bi koliko toliko upoznali svijet u kome ćemo živjeti, nama su čitali knjige „Tisuću zašto, tisuću zato“. I tada smo svijet gledali drugim pogledom, jer smo nešto saznali o njemu, što nismo znali!

Je li to baš tako jednostavno u vremenima kada se sve na neki način razumije globalno?

Nije jednostavno, ako se čovjek ne pita Zašto i ne traži Zato!? Ali, kad se postavi pitanje, Zašto?, sve postaje jednostavnije.

Gdje je njihova znatiželja?

U vrtlogu globalnih uloga i u skromnim željama da upoznaju prednosti kapitalizma!

Što nam se to dogodilo?

Neznanje! Nismo, vjerojatno, postavili pitanje „Zašto?“

Globalno razmišljamo kolektivno, a gdje je pojedinac? 

U redu ispred banke, ako nije u stranci.

„Nedjeljni zabavnik“, koji je nama tih 80-tih bio sve, danas, vjerojatno ne bi bio zanimljiv.

„Nedjelji zabavnik“ je bio prozor u svijet. Televizija je tada otvarala, kroz tu TV seriju, knjigu „Zašto“ i davala odgovore „Zato“. Iz povijesti, iz kemije, geografije, fizike. Danas su to ipod, iphone. Globalne informacije koje nam uzimaju naše lično Vrijeme.

Nalazimo se usred globalnog smetišta. Mora su puna smeća, naše glave su pune civilizacijskog otpada.

Moramo se čistiti! To nam je civilizacijska uloga. Kao što se tuširamo, peremo auto, čistimo uši, peremo pod, čistimo i frižider, tako treba čistiti i svijet u kojem živimo. Trebamo čistiti i naše glave. Trebamo čovjekov karakter staviti u stanje kontrole. Kultura starenja! To je tema kabarea „CABAres, CABArei“ i tema „Medjuigri 0-24“.

Možda je ovo bolna i neprikladna tema, ali ću vas pitati, jer sam pročitao da ste rekli: Nacionalizam je bolest.

Rekao sam, jer sam pročitao u knjigama. Igrao u predstavama koje govore o  nacionalizmu kao o bolesti.

A što je onda lijek?

Ne igrati nametnutu ulogu nacionaliste!

Mnoge svakodnevne društvene situacije i probleme ste, uz pomoć Thearto projekta,  pretvorili u predstave: „Demokracija“, „Droga“, „Ravnopravnost spolova“, „Nasilje u obitelji“.

EU misli, vjeruje, i to dokazuje, da i kazalište može biti od velikog značaja u informiranju mladih ljudi, a i građana, o vitalnim društvenim problemima. Evaluacije o našim predstavama, odigranim u školama pokazuju da 95% učenika želi opet vidjeti tu temu koju su gledali, a i druge, na koje imaju pitanje „Zašto“, ali nemaju odgovor. Thearto im daje odgovor Zato. S hrvatskom policijom, za predstavu „Nasilje – za nasilje nema opravdanja“ dobili smo Zlatni vijenac kao najbolja predstava EU zajednice! Koja na najbolji i najjednostavniji način informira. Umjetnost nema granica!

Kažu da ste predstavom o „Ravnopravnost muškarca i žene“, napravili revoluciju u školama Zagreba. Zašto?

Zato, jer smo kroz kazališnu predstavu objasnili porijeklo neravnopravnosti spolova. Glumci su im odigrali desetine i desetine primjera neravnopravnosti, koji su ih šokirali. Nisu znali, do tada, da je to neravnopravnost!

Što je bio cilj stvaranja ovakvih predstava?

Informiranje. Da kroz svijet koračaju znanjem i da im te informacije, kroz formu kazališne predstave, pomažu da se otrgnu globalizmu i da razmišljaju svojom glavom.

Većina od nas zna kakve su žene plavuše?

Zašto misle tako? Zato što su globalni i primitivni.

Pisali te tekst, režirali i igrate u predstavi „Demokracija“. Evo objasnite nam pojam demokracije, na svoj način.

Demokracija je sistem vlasti, u kojem konačna politička moć ili suverenitet, pripada narodu putem izabranih predstavnika. Teško je odrediti u kojoj mjeri je neko društvo demokratično, ali postoji nekoliko ključnih elemenata: Vladavina većine i prava manjine. Vladavina prava. Poštovanje ljudskih prava. Politički pluralizam. Slobodni i pošteni izbori. Podjela vlasti. Možemo reći, zadatak demokracije je da zaustavi gomilanje materijalne ili bilo koje druge moći u rukama pojedinaca ili nekoliko njih. Dakle, da ne vlada jedan čovjek, nego grupa ljudi!

Možda i na primjeru bračnog odnosa koji je njena ćelija.

Za jedan trening demokracije, možemo uzeti i bračni odnos. Ili kućni savjet. Ili šire, familiju.

Legendarna je predstava „Glumac...je glumac…je glumac“, 40 godina života, 1605 predstava, do sada. Predstava je postala kozmička, kako je Vi doživljavate?

Kao glumac, neiscrpni hedonizam, izvor serotonina, lagani san u kojem se ne budim zbog prostate, 134 dana neprekidnog igranja i igranja, tisuće i tisuće kilometara, nekoliko kontejnera usamljenosti. Kao čovjek ovog vremena, kao kapitalista. Tekst preveden na njemački, francuski, poljski, engleski, talijanski jezik. Igralo ju je 18 glumaca premijerno u Beču, Varšavi, Parizu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sidneyu, Rimu. Obišao novi svijet. Upoznao nove ljude. Pronašao sebe, kao novog.

A nagrade, jesu li one zaista hrana za slobodu?

Hej, imam 74 nagrade za svoju umjetničku slobodu. To je materijalni dokaz da je tamo negdje u svijetu, bila predstava, da je neki glumac tamo nekad negdje igrao i igrao...“trošio snagu svoga tijela i duha da steče tvrdu koru kruha i da tako nahrani svoje nove snove“.

Hvala vam što ste pristali doći u škole u Slavoniji.

Hvala vama što ste se sjetili da me pozovete.

Hvala na intervju.

Hvala na Prostoru i Vremenu da moj intervju bude Radnja. Vrijeme, Prostor, Radnja i život i kazalište.

Vladimir Mihajlović

Listopad 2017.

Moja ironija do starenja

Glumac vlada u prolaznom. Kada se predstava završi, ona se takva ne može ponoviti, jer će se igrati u drugom Vremenu, kada ćemo biti stariji. Ostaje sjećanje gledalaca i Glumaca, koje, opet, Vremenom blijedi. Drugo je film i televizija. Sada govorimo samo o kazalištu. I to je tragičnost Glume i Glumaca i gledalaca i njihovih života. Ali, recimo, šalimo se, ako prolaznost jedne predstave, kao što je „Glumac...je glumac...je glumac“, evo, sada igram 40 godina, 30.03.1978 – 30.03.2018, onda prolaznost, ipak, traje! Moja ironija do

starenja.

Umjetnost nema granica

EU misli, vjeruje, i to dokazuje, da i kazalište može biti od velikog značaja u informiranju mladih ljudi, a i građana, o vitalnim društvenim problemima. Evaluacije o našim predstavama, odigranim u školama pokazuju kako 95% učenika želi opet vidjeti i tu temu koju su gledali, a i druge, na koje imaju pitanje „Zašto“, ali nemaju odgovor. Thearto im daje odgovor Zato. S hrvatskom policijom, za predstavu „Nasilje – za nasilje nema opravdanja“ dobili smo Zlatni vijenac kao najbolja predstava EU zajednice! Koja na najbolji i najjednostavniji način informira. Umjetnost nema granica!

Život kao bruto ili neto!

Pokušaj, da živ čovjek kao Glumac, živom čovjeku kao gledaocu, pokaže svijet u kojem se živi. Svijet kakav jeste, svijet kakav bi mogao da bude. Svijet koji ne vidimo iako gledamo u njega. Svijet kao san. Svijet kao smijeh na sve što mu se događa. Svijet kao tragična kugla koja se okreće. Svijet apsurda. Svijet logike koja nas tjera na suze smijeha i plača. Svijet govana. Svijet cvijeća. I sve to počinje, kada se Glumac pojavi u „praznom prostoru“. Glumac to tragično pokazuje svojim tijelom, svojim osjećanjima i svojim mislima. To je život Glumca. Da putuje kroz svijet, kozmos, vodu, blato, tragediju i komediju i tako polako, polako stari. Život kao bruto ili neto!!

Mora su puna smeća, naše glave su pune civilizacijskog otpada

Moramo se čistiti! To nam je civilizacijska uloga. Kao što se tuširamo, peremo auto, čistimo uši, peremo pod, čistimo i frižider, tako treba čistiti i svijet u kojem živimo. Trebamo čistiti i naše glave. Trebamo čovjekov karakter staviti u stanje kontrole. Kultura starenja! To je tema kabarea „CABAres, CABArei“ i tema „Medjuigri 0-24“.

 

ADSense_04