ADSense_02


DR. SC. DAMIR ŠKARO, ZAGREB: MORAMO BITI SVJESNI SAMI SEBE I SVOJIH VRIJEDNOSTI


Srijeda, 23 Svibanj 2018

*Naučio sam, kako u sportu, tako i u drugim branšama života, da bez odricanja, upornosti, pa i fanatizma nema velikih uspjeha i vrhunskih rezultata *Mislim kako je potrebno da zavirimo u sebe i potražimo odgovore iznutra.

Damir Škaro je zaista izuzetna osoba, poznat je po svojoj uspješnoj boksačkoj karijeri – osvajač olimpijske medalje, političar, a nakon uspješne sportske karijere bio je poduzetnik. Doktor je ekonomskih znanosti i trenutno vodi Autoklub Siget, najveći autoklub u Hrvatskoj. Bilo nam je zadovoljstvo razgovarati s osobom koja je na svim područjima života i rada ostavila duboki trag.

„Rođen sam 2. studenog 1959. g. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio sam u Zagrebu. Višu ekonomsku školu završio sam 1990. godine u Puli, gdje sam živio i nastupao za njihov boksački klub. Diplomirao sam 1994. god. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 1997. g. obranio sam magistarski rad na temu: “Primjena marketing koncepcije u politici”. Na Ekonomskom fakultetu u Rijeci 2002. g. prijavljujem doktorsku disertaciju na temu “Upravljanje sustavom financiranja Olimpijskih igara”, koju branim 2009. i postajem - doktor ekonomskih znanosti.

Početkom demokratskih promjena aktivno sam se uključio u društveno-politički život. Od 1991. do 1996. g. bio sam predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza i član Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora (1991.–1998. g.). Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odlikovan sam Spomenicom Domovinskog rata. Od 1995. do 2000. g. bio sam zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora. Kao vrhunski sportaš nastupio sam na trima Olimpijskim igrama, osvojio sam mnoga europska i svjetska odličja te olimpijsku medalju u Seoulu 1988. g. Do sada sam napisao i objavio četiri znanstvene knjige, dok je i moja peta knjiga pred završetkom. Već četrnaest godina obnašam dužnost predsjednika Autokluba Siget, najvećeg autokluba u Hrvatskoj s preko 35.000 članova. Glavni tajnik Hrvatskog kluba olimpijaca sam od 2000. g., u čak četiri mandata.“

dr.sc. Damir Škaro na početku sportske karijere

Za Vas možemo kazati da ste zaista posebni, jedan ste od najuspješnijih boksača; nakon završetka sportske karijere uključili ste se u politiku; a i u poduzetničke vode. Što vam je bilo najdraže u tim karijerama?

Kao vrhunskom sportašu, normalno da mi je tada bila najvažnija olimpijska medalja, ali znao sam da nakon te sportske karijere, dolaze novi izazovi i nova dokazivanja, jer svi znamo da sportska karijera ne može trajati vječno, a živjeti moramo i nakon završetka te karijere. Isto tako sam bio ponosan kad sam uspio dokazati da vrhunski sportaši nakon završetka svojih sportskih karijera s onom količinom energije koju ulože u nadljudske treninge, mogu polučiti vrhunske rezultate i u drugim branšama života, kao što su: znanost, politika, publicistika i gospodarstvo. Tako sam i ja, nedugo nakon triju olimpijskih igara (Moskva, Los Angeles i Seoul) s osvajanjem olimpijske boksačke medalje završio svoju sportsku karijeru, na vrhuncu slave, što je rijetkost kod vrhunskih sportaša. Treba naglasiti da je olimpijsku medalju u boksu, prije mene od Hrvata, osvojio samo Mate Parlov. 

Raspadom bivše Federacije i nastankom samostalne Hrvatske, izabrali su me za predsjednika Hrvatskog boksačkog saveza 1991. g., kojeg sam tada uveo u sve europske i svjetske boksačke asocijacije. U međuvremenu je došlo i do one ružne agresije na moju domovinu Hrvatsku, pa sam se uključio u i političku i sportsku marketinšku borbu za neovisnost. Kao vođa puta predvodio sam prvu sportsku reprezentaciju Hrvatske, koja je pozvana na neko svjetsko prvenstvo. Tako je bio i odlazak u SAD, država Maryland, gdje je karate reprezentacija Hrvatske u polu-kontaktu, osvojila pregršt medalja, a bili smo i gosti naših iseljenika u New Yorku zadnja tri dana. Tamo sam preko hrvatskog radija za iseljenike pozvao sve njih da nam se pridruže u prosvjedu pred zgradom UN-a, gdje su isti dijelili propagandni materijal za priznanje Hrvatske. U večernjim satima, toj našoj reprezentaciji, pridružili su se i moji prijatelji olimpijci, legendarni i pokojni Dražen Petrović (igrao za New Jersey Nets-e) i Stojko Vranković (igrao za Bostonu Celtics-e), a pridružilo nam se još i oko pet tisuća ljudi.

Kako su pred samom zgradom bila zabranjena masovna politička okupljanja, odmah je stigla američka interventna policija na konjima, te su tražili organizatora. Tada sam se našao u „neobranom grožđu“ jer su svi uprli prstom u mene. Spasilo me prisustvo televizijskih kamera i novinara te nazočnost dva naša i njihova ugledna vrhunska sportaša - Dražena i Stojka, koje je policija prepoznala i koji su stali u moju obranu i rekli kako nismo znali američke zakone o zabrani okupljanja na tom mjestu, tako da smo se u istom trenu mirno razišli. Imali smo sreću što je taj naš prosvjed bio medijski popraćen, ali moram priznati, da je to medijski popraćeno bilo isključivo radi ove dvojice uglednih NBA košarkaša. Naš cilj da skrenemo pažnju Amerikancima na ratnu agresiju u njima nepoznatoj državi, tako je bio ostvaren.

Po povratku u domovinu organizirao sam i Sportsku satniju, kao vrlo bitnu medijsku podršku braniteljima, a pridružile su nam se tada dvije velike estradne zvijezde, Dino Dvornik i Jura Stublić. Ta naša marketinška, vojna satnija je obišla veći dio ratišta i pomagala je braniteljima na prvim linijama, a imala je veliku medijsku podršku, čime je pokazala mnogim mladim ljudima koja je strana u pravu, jer je JNA držala sve medije i jedino smo na taj način mogli slati političke poruke u borbi za neovisnost. Jedan oficir bivše JNA mi je rekao, kad pobijede da će nas povješati na tadašnjem Trgu Republike. Kako se u Hrvatskoj tada rješavalo sve preko politike, mene su sportaši peticijom predložili Predsjedniku Republike, dr. Franji Tuđmanu kao predstavnika hrvatskih sportaša u parlamentu, kako bih pokušao popraviti status sporta u Hrvatskoj.

Doktor ste ekonomskih znanosti i trenutno vodite Autoklub Siget, najveći autoklub u Hrvatskoj. Dokaz ste da se upornošću i vizijom sve može postići. Jeste li se morali puno toga odreći u životu kako biste sve to postigli?

Naučio sam, kako u sportu, tako i u drugim branšama života, da bez odricanja, upornosti, pa i fanatizma nema velikih uspjeha i vrhunskih rezultata. Ali te navike „fanatizma“ i upornosti, nemaju svi sportaši, od kojih mnogi nakon sportske karijere ne uspiju se snaći i padaju u depresije i probleme. U sportu im je svu logistiku i organizaciju netko drugi rješavao. A završetkom sportske karijere osjete okrutnost društva, kada svi oni koji su trčali za tobom na vrhuncu slave i divili ti se, preko noći okrenu se novim zvijezdama, a tebe jednostavno zaborave i zanemare, kao da nikad nisi postojao. Moj uspjeh nakon sportske karijere nastavio je ići uzlaznom putanjom, a to mogu zahvaliti svojim navikama koje sam stekao kroz svoju sportsku karijeru, a to su odricanje i upornost, nadalje mojem urođenom „fanatizmu“, ali i nastavku mojeg obrazovanja.

Pozvan sam na Izbornu Skupštinu Autokluba Siget 2004. g., na kojoj sam velikom većinom izabran za Predsjednika te sam izabrao svoj Upravni odbor od eminentnih prometnih i ekonomskih stručnjaka i znanstvenika. Revizijom smo konstatirali manjak od 12 milijuna kuna, pa smo vidjeli da je tu potpuno rasulo i kriminal. Reorganizacijom i smanjivanjem troškova u poslovanju, sve dugove smo vratili, a klub smo doveli na zavidnu razinu, koja je sada u velikom plusu. Kupili smo 7 kamiona za pomoć na cesti i 10 osobnih automobila za potrebe Kluba, i još jedan autokamp u Senju, te katamaran i jedrilicu za nautički charter. Sve smo kredite za tu namjenu do sada isplatili.

Davne 1982. krenuli ste u poduzetničke vode (obrt s tegljačem u Sloveniji, ugostiteljstvo, graditeljstvo). Je li danas teže biti poduzetnik nego u ona vremena kada ste zapošljavali značajan broj radnika?

Ja sam ispočetka otvarao zanate s tim djelatnostima u koje me život odveo. To je sve bilo podloga da bih sada uspješno vodio Autoklub, koji nije na nikakvom gradskom niti državnom sufinanciranju, sa 130 zaposlenih. A kao samostalna udruga građana, za sve obveze prema državi i djelatnicima, moramo se sami pobrinuti i na tržištu priskrbiti.

Legendarni Mate Parlov kao trener i Damir Škaro na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, 1984. g.

U sportu je potreban uporan i fanatičan rad. A u biznisu?

Nigdje nikad nešto, nije nastalo iz ničega. Svi veliki uspjesi u bilo kojoj branši, rezultat su kombinacije pametne strategije, te upornog i fanatičnog rada i odricanja.

Na čelo Autokluba Siget dolazite 2004. g. Iako je klub posrnuo već nakon prve godine vaš plan i program je donio značajan porast prihoda. Što ste to kao menadžer promijenili u filozofiji poslovanja?

U Autoklub Siget došao sam 2004., kad su me izabrali za Predsjednika najvećeg auto kluba u Hrvatskoj. Zatekao sam ga u velikim problemima i dugovima od 12 milijuna kuna. Dugovi su uspješno sanirani, a sad poslujemo pozitivno i uspješno.

Moram naglasiti da imamo preko 130 zaposlenih djelatnika, kojima plaća, unatoč teškoćama, nije izostala kroz cijelo proteklo razdoblje.

Predstavite ukratko Autoklub Siget.

Autoklub Siget najveći je autoklub u Hrvatskoj s preko 35.500 članova, a imamo preko 100.000 zadovoljnih korisnika naših usluga. Naša Autoškola Siget je s 25 instruktora i 1.000 polaznika godišnje također najveća u Hrvatskoj, kao i naša Služba pomoći na cesti sa 7 kamiona, dvije prikolice, dva kombija i 10 osobnih automobila s autoradionicama za popravak vozila na cesti. Naša Agencija za prodaju osiguranja automobila i imovine, koja nudi 10 najboljih osiguravajućih kuća, po prometu je na liderskoj poziciji u Hrvatskoj. Ujedno naša najveća snaga je Stanica za tehnički pregled osobnih automobila s preko 40.000 tehničkih pregleda godišnje, također je po statistici Centra za vozila Hrvatske na prvom mjestu u Republici Hrvatskoj. Autoklub Siget nudi još i servis, autolimariju, homologaciju i procjenu šteta vozila.

Kažu, knjiga je vrjednija od svakih spomenika jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga tko je čita. Knjige su još jedna strana vaših uspjeha. Napisali ste 4 knjige, o čemu ste u njima pisali. Što je bio motiv za pisanje?

Kad sam nakon završetka karijere otvorio ugostiteljski lokal i riješio egzistenciju, dobio sam inspiraciju i potrebu završiti višu ekonomsku školu, koju sam započeo u Vukovaru, paralelno s boksačkom karijerom u BK „Borovo“. Želio sam dokazati da sportaši mogu uspjeti i u drugim područjima života, kad ulože toliko truda i energije, koliko su ulagali u treninge, utakmice i mečeve. Diplomirajući na ekonomskom fakultetu, ušao sam u Sabor Republike Hrvatske i pri razmjeni posjetnica, uočio sam čuđenje pojedinaca na moj obrazovni status. Sve me to inspiriralo da upišem magisterij, koji sam položio s odličnim, na temu „Politički marketing“, koji nitko prije mene nije znanstveno obrađivao. Kako su svi sumnjali u znanstveni rad i političara i sportaša, ja sam tada već izdao dvije knjige koje su imale zavidne recenzije sveučilišnih profesora. Prva je bila „Marketing u politici 21. stoljeća“, a u drugoj „Velikani hrvatskog sporta“ obradio sam kompletan hrvatski sportski život, kroz hrvatsku povijest od Kraljevine, preko Banovine, pa NDH i SFRJ, do svih velikih uspjeha u novijoj povijesti (Janica Kostelić, „Vatreni“, G. Ivanišević…).

Morate znati da vas profesori s fakulteta podržavaju do magisterija, ali kada poželite doći na njihov rang, počinju opstrukcije. Iz tog razloga,  trebalo mi je deset godina za obranu doktorske disertacije „Sustav financiranja Olimpijskih igara, i ekonomski impakti na mikro i makro razini“.

Moja treća knjiga naziva „Management Olimpijskih igara“, predstavljena je 2012. g., a moju četvrtu knjigu objavljenu 2017. g. naziva „Sport u vremenu globalizacije“ imao sam čast pisati s cijenjenim Akademikom i mojim velikim prijateljem Vladimirom Stipetićem, koji je, na žalost, lani preminuo.

Angažirani ste i u humanitarnim akcijama koje su postale sastavni dio vašeg života. Puno ste akcija pokrenuli i dali drugima. Što vas je na to ponukalo?

Na žalost, u društvu je puno potrebitih, i bolesnih i siromašnih, kojima je neophodna pomoć društva i humanih pojedinaca. Puno je lakše davati i poklanjati drugima, nego moliti nekoga za pomoć sebi.

Majka Tereza je rekla: „Što čovjek može darovati ako nema novca? Znači li to da nema ništa? Ima sebe!“ Pružanje ruke drugima u trenucima kada je najteže ukazuje na veličinu čovjeka. A vi to radite.

Rado sudjelujem u pomoći svim osobama kojima treba pomoć, u sklopu svojih ekonomskih i organizatorskih sposobnosti, a često i sam pokrećem takve akcije kada vidim da je ljudima, a naročito djeci potrebna neophodna pomoć.

Osvajanje olimpijske medalje u Seoulu 1988.

Rekli ste da su sportaši ugroženi jer se za 10 godina karijere vrhunskog sportaša „potroše“ za tri godina karijere „normalna“ života. Od trenutka kada ste prestali s aktivnim sportom borite se za valorizaciju sportaša u promociji države. Kako to postići i što učiniti?

Vrhunski sportaši kroz svoju karijeru imaju sve organizirano i osigurano od svojih klubova i nacionalnih saveza. Kada završe karijeru, a 80% sportaša ne osigura svoju egzistenciju, mnogi se nađu u teškim situacijama, jer nisu nikada morali brinuti o logistici svojih priprema, putovanja i ostalih svakodnevnih obveza poslovnih ljudi.

Iz tih razloga mi u Hrvatskom klubu olimpijaca, gdje sam glavni tajnik već četiri mandata, moramo brinuti o vrhunskim sportašima, koji završe sportsku karijeru, a ne završe paralelno svoje obrazovanje. Tada se nađu u poziciji da su s 35 godina „pripravnici“ u poslovnom svijetu, dok su oni koji su „trčali za njima“ i divili im se, postali uspješni poslovni ljudi. Stoga se mi u vodstvu Hrvatskog kluba olimpijaca borimo za status sportaša nakon sportskih karijera i valorizaciju njihovih sportskih uspjeha.

I pored značajnih sportskih uspjeha do sada su ulaganja u sport, u hrvatskim okvirima, skromna. Usporedili ste poljoprivredu koja u svjetskom BDP-u sudjeluje s oko 1,5%, a sport i sportska industrija s 3,5%.

Moj mentor, Akademik Vladimir Stipetić, koji je imao najduži staž u HAZU jer je postao Akademik u 33. godini života, došao je do tih podataka preko analitike Ujedinjenih naroda. Time smo dokazali i ekonomsku snagu sporta u društvu i doprinos sporta BDP-u.

Kažete da je život borba, u ringu ili izvan njega. Nekada se više cijenio čovjek i njegova plemenitost, a danas?

Porastom standarda u društvu, promijenili su se i odnosi među ljudima. Ljudi su sve više orijentirani na materijalne, a manje na duhovne i socijalne vrijednosti. Nekad su ljudi imali manje materijalnog bogatstva, ali više su bili u društvu s obitelji i prijateljima, a time i puno opušteniji i sretniji. Kapitalizam i borba za materijalno doveli su do toga da susjedi na istom katu u zgradi ne poznaju jedan drugoga. Često mi se događalo da nakon sportske borbe i nadmetanja u ringu, s protivnikom odem na kolegijalni ručak. Srećom, još uvijek ima plemenitih i pozitivnih ljudi s kojima se nastojim družiti, a s obzirom na to kakva su vremena, vjerujem i nadam se da će ih biti sve više, jer jedni bez pomoći drugih ne možemo daleko stići.

Kako nadići bolesne taštine i vratiti se ljudskim vrijednostima? Danas kao da se manje radujemo tuđim uspjesima.

Mislim da je potrebno da zavirimo u sebe i potražimo odgovore iznutra. Moramo biti svjesni sami sebe i svojih vrijednosti i odlučiti koji su nam prioriteti u životu.

Ljudske vrijednosti razvijamo cijeli život, krećući od odgoja - vrijednosti koje nam usade roditelji i obitelj, učitelji, društvo u kojem odrastamo, ali velik utjecaj na formiranje naših vrijednosti dakako imaju i mediji i okolina. Danas je sve više ljudi koji ne znaju što im je u životu bitno. Bitno nam je zdravlje i obitelj, a opet se iscrpljujemo jurnjavom za novcem i ostajemo na poslu po cijeli dan ne provodeći dovoljno vremena sa svojom obitelji. I tek dok nam se ne dogodi da obolimo ili mi ili nama bližnji, tek tada stanemo na loptu i zapitamo se jesu li nam prioritetu u skladu s onim čemu težimo i da li ih njegujemo.

Miroslav Ćiro Blažević i dr.sc. Damir Škaro

Pokrenuli smo projekt „Biti Bolji-Be Better“, namijenjen učenicima i studentima, poslušalo nas je više od 11.000 učenika i studenata u Hrvatskoj. Postoji li mogućnost da budete gost neke od škola u Slavoniji (Hrvatskoj)?

Naravno, uvijek rado sudjelujem u ovakvim projektima s djecom, jer na njima ostaje budućnost. Roditelji odrade najveći dio posla kod formiranja djece u odrasle osobe, koje se moraju snaći u ovom surovom svijetu. No, veliki utjecaj u odrastanju djece i formiranju u njihovih ličnosti imaju svakako njihovi učitelji i profesori, kao i društvo i ovakvi hvale vrijedni projekti, kao što je Vaš projekt „Biti Bolji – Be Better“. Zato će mi biti iznimna čast biti sudionik i gost u provedbi Vašeg projekta.

Svatko od nas definira uspjeh na drugačiji način. Kako je vi definirate? Postići životni i poslovni balans nije lako.

Uspjeh je cilj svakog zdravog i ambicioznog čovjeka u svim segmentima života. Sreća je optimalni omjer duhovnog i materijalnog. Jedno bez drugog, nije održivo.

Moja peta knjiga

Trenutno je pri završetku i moja peta knjiga, koju pak imam čast pisati s velikim čovjekom i također mojim velikim prijateljem Miroslavom Ćirom Blaževićem. Naziv knjige je „Svjetske sportske legende i vjera u 21. stoljeću“.

1991. g. sudjelovali ste u osnivanju Hrvatskog olimpijskog odbora. Jeste li i danas s olimpijcima?

Naravno, kao što sam već i spomenuo u uvodu, obnašam dužnost Glavnog tajnika Hrvatskog kluba olimpijaca te se zajedno s Predsjednikom HKO-a, zlatnim košarkaškim olimpijcem Željkom Jerkovom i ostalim članovima Upravnog, Nadzornog odbora i Skupštine, koji su svi redom osvajači olimpijskih odličja, borim se za status sportaša u Republici Hrvatskoj za vrijeme njihovih vrhunskih sportskih karijera, kao i za implementaciju bivših vrhunskih sportaša i olimpijaca u civilno društvo. Ta borba je dugotrajna, ali postižemo dobre rezultate i nastavljamo se boriti i dalje za korektnu evaluaciju uspjeha naših vrhunskih sportaša.

Većinu svojih ambicija ste ostvarili. Jeste li ostvarili sve svoje snove ili imate još neke koje želite ostvariti?

Činjenično, postigao sam velike uspjehe u sportu (olimpijska medalja), politici (saborski zastupnik), znanosti (doktor ekonomskih znanosti), publicistici (četiri znanstvene knjige) i gospodarstvu. A želja mi je da Hrvatska, gospodarski i politički, bude u rangu naprednijih europskih zemalja, a ne na dnu, jer imamo velike prirodne predispozicije da budemo u samom europskom, gospodarskom vrhu.

Gledao sam emisiju Studio 4 u kojoj ste bili gost. Hoće li se uvođenjem liberalizacije tržišta otvoriti „pandorina kutija“ u kojoj će se oštetiti polaznici? Posebna „opasnost“ su mladi vozači. Što se željelo postići novim pravilima i kaznama?

Nakon te izjave, cijene autoškola nigdje nisu spuštane. Činjenica je da su autoškole niskoprofitne, i da nakon plaćenih davanja državi i instruktorima, vlasnicima autoškola ostaje od 5-7%. Tako da je nerealno, šarlatanski najavljivano smanjenje cijena autoškola. Država i instruktori sigurno se neće odreći svog djela, a nijedan vlasnik autoškole neće raditi s gubitkom.

Vladimir Mihajlović

Izvor: časopis Poduzetnik, veljača 2018.

Svibanj 2018.

 

ADSense_04