ADSense_02


ZDRAVKO IVANČIĆ, NUMIKON D.O.O. – ZAGREB: UVIJEK SAM TEŽIO KONSTANTNIM PROMJENAMA I TRAŽENJU NEČEG NOVOG


Subota, 27 Listopad 2018

*Odluka za otići iz sigurnosti velikog kolektiva u nesigurne poduzetničke vode nije bila laka *Danas ukoliko ne razmišljate brzo ćete postati nekonkurentni, ali i teško zapošljivi.

Zdravko Ivančić, poduzetnik iz Zagreba rođen je 1972. godine u Rečici Kriškoj pokraj Ivanić Grada. Srednju školu je završio u Ivanić Gradu, a diplomirao je 1998. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, na Procesno-energetskom smjeru. „Nakon fakulteta najprije sam radio u tvrtki Trgoterm iz Zagreba, a u razdoblju 2000.-2004. godine u tvrtki Alstom u Karlovcu, kao inženjer za proračun naprezanja i elastičnosti cjevovoda. U razdoblju 2002.-2004. godine radio sam u tvrtki Alstom u Švicarskoj, također na mjestu inženjera za proračun naprezanja i elastičnosti cjevovoda. Nakon povratka iz Švicarske najprije sam radio u tvrtki Končar - Generatori i motori, u Odjelu mehaničkih proračuna, pri čemu sam bio odgovoran za proračune hlađenja hidrogeneratora te radio na proračunima naprezanja i stabilnosti dijelova hidrogeneratora i turbogeneratora, a 2006. godine postao sam voditelj Odjela. Početkom 2008. godine osnovao sam tvrtku Numikon d.o.o. za projektiranje, savjetovanje i zastupstvo i od tada radim u njoj. Pohađao sam niz seminara i tečajeva te aktivno koristim brojne računalne aplikacije. Član sam brojnih međunarodnih stručnih udruga i autor nekoliko stručnih radova. Oženjen sam i otac sam jednog djeteta.

Kako biste opisali sebe kao poduzetnika?

Kao poduzetnika bih se opisao kao osobu kojoj je struka bitnija od sveg ostalog. Pod ostalo mislim na sve ono što poduzetnik mora znati, a to je marketing, prodaja, financije i ostalo. Sve ono bez čega na žalost firma ne može funkcionirati. Sve ono što oduzima previše vremena, ali ako se zanemari tvrtka može imati jako puno problema.

Po završetku fakulteta radili ste u maloj obiteljskoj firmi, a onda,… Vidjeli ste kako funkcioniraju mali, a kasnije i velike organizacije?

Da, odmah nakon fakulteta sam se zaposlio u maloj obiteljskoj firmi u kojoj sam vidio kako funkcioniraju mali. Ipak veći dio do otvaranja vlastite firme sam radio u velikim organizacijama, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. I jedno i drugo ima svojih prednosti i nedostataka. Velika prednost velikih je da si mogu priuštiti greške, dok mali ne mogu i ne smiju jer i one male vas mogu uništiti. Nedostatak velikih tvrtki je što su daleko tromije za bilo kakve promjene. Sve se svodi, na žalost, na: „pa tako radimo već 40 godina i do sada je sve funkcioniralo“. Kod velikih se naravno jasno zna, ili bi trebalo, za što je tko odgovoran, dok kod malih se radi sve što treba. Problem odgovornosti kod velikih je često izražen u tome da se svatko želi zaštiti u svom području odgovornosti pa često veze između pojedinih razina ili odjela pucaju i dovode do „nedefiniranih“ veza. Kod malih toga nema. Ne kažem da je to dobro. Ali drugačije je. Problem malih je što se često zanemaruje definiranje „procedura“ i „procesa“ koji su samo „komplikacija“. Jesu naravno ako se ne definiraju dobro. Međutim treba paziti da se ne krene s kopiranjem sustava koji funkcioniraju kod velikih. Ono što funkcionira kod velikih obično ne funkcionira i nije primjenjivo kod malih.

Strojarski ste inženjer, bivši Končarevac. Ispekli ste dobro svoj inženjerski zanat. Ipak niste ostali u Končaru? Kažete bio je to kraj prvog dijela vašeg razvojnog puta.

Da u Končaru sam stekao jako puno znanja i iskustva. To moram priznati. Na žalost, bilo je teže jer se izgubio kontinuitet u smjeni generacija pa je manje više sve učenje bilo iz literature, internih propisa, starih dokumenata. Nije bilo onako kako je trebalo biti. Sreća je bila što je tada kratko radio sa mnom jedan kolega od kojeg sam dosta naučio, ali je on na žalost ubrzo napustio firmu. Posebno bih ovdje naglasio i veliku pomoć koju sam u tom periodu imao i od strane umirovljenog „starog“ Končarevca ing. Jarića za kojeg svi koji se bave ili su se bavili generatorima znaju. Tada, živuća enciklopedija znanja o strojarstvu, bio mi je velika pomoć. Odlaskom iz Končara slobodno mogu reći da je to bio kraj jednog dijela razvojnog puta jer do tada sam se izgrađivao isključivo u stručnom, strojarskom, znanju dok je nakon toga potrebno bilo poraditi i na drugim područjima s kojima se do tada nisam susretao.

Sajam Power-Gen u Amsterdamu 2015.

Koliko je u takvim odlukama važna podrška obitelji, prijatelja pa i dobronamjernih poslovnih partnera?

Odluka za otići iz sigurnosti velikog kolektiva u nesigurne poduzetničke vode nije bila laka. No, nikad nisam bio od onih koji se zadovolje s nečim što se ne mijenja. Uvijek sam težio konstantnim promjenama. Traženju nečeg novog. Kada radite nešto sa čime niste zadovoljni ili ne vidite smisao u tome što radite, nužna je promjena. Sada kada razmišljam o toj odluci s odmakom od 10-ak godina nije mi lako, ali tada je bilo, „to je to, idemo“.

Obitelj mi je uvijek bila podrška. Velika podršku mi je pružio i prijatelj koji se bavio poduzetništvom od završetka srednje škole pa kroz cijelo vrijeme fakulteta. On mi je bio veliki poticaj da krenem u ove neizvjesne poduzetničke vode. Tada je bilo, ali još uvijek je bitno, imati nekoga s kime se na svakodnevnoj bazi mogu diskutirati razni problemi s kojima se susrećem. Ako mi nešto najviše nedostaje odlaskom iz Tehnološkog parka Zagreb to je ta svakodnevna komunikacija s drugim poduzetnicima.

2007. osnovali ste tvrtku Numikon. Predstavite je ukratko.

Kako bih predstavio Numikon? Često nas pitaju jesmo li mi projektanti, inženjeri, strojari, konzultanti, programeri, informatičari ili nešto treće. Zapravo, Numikon je od svega toga ponešto. Točnije, mi smo strojarska inženjerska tvrtka koja se bavi projektiranjem procesnih i energetskih postrojenja primjenom najmodernijih tehnologija koje su trenutačno dostupne u svijetu. Specijalizirani smo za proračune čvrstoće cjevovoda, posuda pod tlakom, izmjenjivača i čeličnih konstrukcija za oslanjanje cjevovoda. Naglasio bih da smo jedna od rijetkih tvrtki u Hrvatskoj koje u proračunima dijelova opreme pod tlakom koriste metodu konačnih elemenata. Osim strojarskih inženjera, zapošljavamo i strojarske tehničare jer smo uvjereni da velik dio posla u projektiranju mogu odraditi i oni, dok su inženjeri prvenstveno fokusirani na proračunski dio projekata. Uz sve to, u Hrvatskoj smo prva, a možda i jedina tvrtka koja pruža uslugu izrade reverznog inženjeringa, odnosno izrade inteligentnih trodimenzionalnih modela postojećih postrojenja. Pri tome koristimo u svijetu sve poznate tehnologije za taj proces, za što posjedujemo vlastitu opremu, računalne aplikacije te obučene i iskusne ljude. S obzirom na to da se u svakodnevnom radu susrećemo i za potrebom automatiziranja pojedinih procesa, povremeno postajemo i programeri. Dakle, sve radimo s vlastitim resursima tako da smo pomalo sve navedeno u pitanju, ali prvenstveno smo strojari.

Sve sa strane izgleda puno ljepše. Kažete često puta imate iluzije da je to relativno jednostavno (npr. željeli ste sami voditi knjigovodstvo), a onda kasnije shvatite da to nije baš tako. Je li Vam ulazak u Tehnološki park Zagreb puno pomogao?

Da, ponekad sa strane izgleda sve jednostavno. Na početku svog poduzetničkog puta sam imao iluziju da knjigovodstvo mogu sam raditi. No na sreću sam vrlo brzo od toga odustao. Na sreću za mene. Ulazak u Tehnološki park Zagreb je bio prekretnica jer sve ono što nisam znao, a trebao sam naučiti dobio sam od djelatnika Tehnološkog parka. Naravno nije zanemarivo što je sva ta podrška bila besplatna jer kad krenete u poduzetničke vode svaka kuna je bitna. Štedite gdje god možete i pazite na svaki trošak.

Surađujete sa Strojarskim fakultetom, koliko je važna suradnja sa znanošću, ali na konkretnim projektima? Kako ovu vrstu suradnje učiniti boljom?

Na žalost moram priznati da smo imali i imamo bolju suradnju sa Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije iz Zagreba nego li s Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba. Zašto je tome tako? Pa definitivno je problem i u nama, ali i u fakultetima. Suradnju definitivno treba napraviti boljom. No tu treba prvenstveno dobra volja i s jedne i s druge strane, a zatim i zajednički interes.

Radite na mehaničkim proračunima što mnogima izgleda apstraktno. Pojasnite nam. Je li u biznisu nužna specijalizacija, za što ste se Vi specijalizirali? Znanje je Vaša komparativna prednost.

Ono što mi radimo su proračuni čvrstoće i stabilnosti strojarskih konstrukcija. Ono za što smo specijalizirani, uključujući i mene, su proračuni naprezanja i elastičnosti cjevovodnih sustava. Konkretno to znači da proračunavamo cjevovode odnosno radimo računalne simulacije kako će se neki cjevovod ponašati na visokim tlakovima i visokim temperaturama (preko 500°C), ali i pod utjecajem vjetra i potresa. Osim toga smo specijalizirani i za proračune i simulacije metodom konačnih elemenata koja se danas koristi u svim granama industrije. Dakle, trudimo se biti firma bazirana na znanju. Znanje je ono što je za nas bitno. Bez toga nas ne bi bilo.

Puno izvozite, gdje sve? Ustvari izvoz Vam omogućuje solidno plaćanje zaposlenika. Zanimljiva su vaša iskustva u radu s Iranom koji su specifični, ali imaju ogromno tržište. Kažete uvjet je bio da ste im morali prenijeti znanje, a veliki tako ne rade. Koliko je važan lokalni agent od povjerenja?

Kao što sam i prije rekao veliki dio naših prihoda je od usluga za inozemstvo. Ne svi, ali veliki dio. Trudimo se da naši zaposlenici imaju solidne prihode. No, na žalost ne onoliko koliko bi htjeli i trebali. Ali kako su velika davanja na plaće i onda taj dio nije kakav bi trebao biti. Bez obzira što poslovi za inozemstvo nisu loše plaćeni. Zbog toga imamo problema sve više zadržati, ali i pronaći visoko obrazovane, ali prije svega djelatnike sa znanjem i iskustvom. Naša glavna djelatnost je specifična i kod nas fakulteti ne obrazuju ljude koji bi odmah mogli uskočiti u posao nego taj dio moramo mi odraditi. Rad na projektima za Iran je jedno veliko iskustvo. Zahvaljujući suradnji sa Švicarskim partnerom, u Iranu smo radili na desetak projekata. Jedan od bitnih uvjeta za rad u Iranu je prijenos znanja, ali prvenstveno iskustva. Oni imaju znanja, ali iskustvo je vrlo bitno da bi znanje mogli i znali maksimalno iskoristiti. Velike tvrtke baš i nisu voljne dijeliti znanje. U većini bliskoistočnih zemalja bez lokalnog agenta od povjerenja nema uspjeha. Mi ga na sreći u Iranu imamo. Trenutno smo u pregovorima za direktnu suradnju s jednom iranskom tvrtkom no ovdje je glavni dobro poznati problem sankcije. Ali vidjeti ćemo kako će se to razriješit. Mi tu ne možemo ništa.

Upoznali smo Vas 2016. g. kada ste dobili priznanje „Poduzetnik godine“ Novog Zagreba. I časopis Poduzetnik je sudjelovao u organizaciji ove manifestacije. Sigurno ste dobili niz nagrada i priznanja, koliko Vam ona znače?

Naravno da je svaka nagrada poticaj za daljnji rad. Nagrada „Poduzetnik godine“ je jedina poduzetnička nagrada koju sam do sada dobio pa je time i najdraža. Ostale nagrade i priznanja koja sam do sada dobivao zajedno s kolegama iz firme se odnose prvenstveno na nagrade s raznih sajmova inovacija u Hrvatskoj i inozemstvu. No, najveća nagrada svakom poduzetniku je kada mu se klijent nakon završenog projekta ponovno vrati s nekim novim projektom. To je dokaz dobrog rada. Sve ostalo je plus, ali plus od kojeg se ne može živjeti.

Često puta neke stvari ne možete promijeniti. Ili ćete se uklopiti u ono „tako se uvijek radilo“ ili ćete krenuti svojim putem. Trebaju li mladi ovako razmišljati?

Apsolutno ne. Stvari koje su se i kako su se radile prije 10, 20 ili 30 i više godina danas više ne postoje ili postoje, ali se drugačije rade. Također ono što će se raditi za 5 ili 10 godina danas još ne postoji. Tehnologija napreduje velikom brzinom. Naravno ima nekih izuzetaka. Neke tehnologije se nisu previše promijenile, npr. konstrukcija hidrogeneratora. Svakako bih preporučio mladima da ne prihvaćaju onu staru poznatu „ti si ovdje da radiš, a ne da razmišljaš“. Danas ukoliko ne razmišljate brzo ćete postati nekonkurentni, ali i teško zapošljivi.

Sajam SABIC u Saudijskoj Arabiji

Prije pet godina pokrenuli smo projekt „Biti Bolji-Be Better“, namijenjen učenicima i studentima. U njega se do sada, kroz 108 aktivnosti s oko 85 gostiju, uključilo oko 14.000 učenika. Želimo mlade pripremiti za poduzetništvo. Postoji li mogućnost da budete gost neke od škola u Slavoniji/Hrvatskoj, prema dogovoru.

Naravno, bilo bi mi jako drago podijeliti svoja dobra, ali prije svega ona loša iskustva. Iz loših iskustava drugih svakako treba učiti.

Milijun eura godišnje…

Relativno smo mlada tvrtka, osnovani smo 2007, a s radom smo započeli početkom 2008. godine i od tada kontinuirano rastemo što se tiče prihoda i što se tiče broja zaposlenih. Trenutačno nas je 14 zaposlenih, od čega je šest inženjera i šest strojarskih tehničara, a tu su još i dvije kolegice u administraciji i marketingu. Prije 2 godine nas je bilo i više kada smo se proširili iz da tako kažem našeg „core businessa“. Hoće li broj djelatnika nastaviti rasti, prvenstveno ovisi o našim planovima za inozemna tržišta na koja nam je sada glavni fokus. Kada je riječ o prihodima, oni nam od osnutka konstantno rastu i danas se približavamo iznosu od milijun eura godišnje.

U Iranu najviše referenci

S obzirom na to da smo najdulje prisutni na iranskom tržištu, tako tamo i imamo najviše referenci jer smo radili na najviše projekata. Istaknuo bih jedan od zadnjih projekata: South Pars, najnovije i najveće iransko rafinerijsko postrojenje, za koje smo s našim partnerima radili na zrakom hlađenim kondenzatorima za parne turbine. Kompletne proračune za taj projekt smo radili mi, baš kao i projektiranje pomoćnih cjevovoda.

Osim toga, izdvojio bih i dva projekta za Kinu. Na jednom smo bili podizvođač za jednu talijansku tvrtku, a drugi je bio direktno za kineskog klijenta. Na oba projekta se radilo o proračunima cjevovoda izrađenih od plastike i ojačanih staklenim vlaknima (tzv. fiberglass piping) za tvornice čelika. Istaknuo bih i jedan projekt na koji smo vrlo ponosni. Radi se o kompletnom projektu ‘finger type slug catchera’: od procesnih proračuna, proračuna čvrstoće i projektiranja pa do izrade radioničke dokumentacije za klijenta s Tajlanda. No, pri tome se opet radilo o projektu u Iranu.

Do sada smo već ostvarili i nekoliko uspješnih projekata u Saudijskoj Arabiji, među kojima se ističe i zračna luka u Meki. No, sve smo to napravili kao podizvođač, točnije kao vanjski projektni ured za klijenta iz Turske koji proizvodi oslonce za cjevovode. Bilo je tu još i projekata u Kazahstanu, ali i u Hrvatskoj.

Kako ste dobili prvi posao? Kažete imali ste malo više sreće jer su Vam ostali kontakti pa tako i s vlasnikom jedne švicarske kompanije…

Prvi posao koji smo dobili je u biti već bio dogovoren i prije osnivanja firme. Taj posao je i bio određena sigurnost za upuštanje u poduzetničke vode. Naravno ovdje je bilo i puno sreće. Spletom okolnosti s direktorom i vlasnikom te tvrtke sam radio u Švicarskoj. Tamo mi je bio direktni šef. Dakle znali su tko sam i što znam odnosno što znamo. Prepreke s tehničke strane nije bilo. S njima i dan danas surađujemo na način da nas tretiraju kao svoj vanjski ured za mehaničke proračune. Surađujemo već 10 godina i nadamo se daljnjoj uspješnoj suradnji.

Nesumnjivo je da ste sposoban i uspješan poduzetnik koji stvara i izvozi… Kako ste to postigli? Imamo li mi u Hrvatskoj potencijala za uspjeh? Jeste li optimist?

Bio sam veliki optimist. Još sam, ali…. Jer da nisam ne bih se bavio ovim čime se bavim, mislim ne bih imao tvrtku. No, na žalost sve sam manji optimist. U Hrvatskoj imamo enormne potencijale, ali iz nekog razloga to ne znamo iskoristiti. Ili ne želimo iz nekog razloga. Ne bi rekao da ne znamo, ali očito oni koji znaju nemaju mogućnost da to pokažu. A oni koje ne znaju su na pozicijama s kojih ne dopuštaju onima koji znaju da uspiju. Ima niz primjera gdje su ljudi ambiciozno krenuli i zbog raznih prepreka, često apsurdnih, odustali i pokupili se negdje drugdje. Zašto sam sve manji optimist? Nedavno smo zapošljavali ljude na 3 radna mjesta. I rezultat svega je da ćemo uskoro morati razmišljati o zapošljavanju inženjera s Dalekog istoka. U Hrvatskoj je sve manje i manje ljudi na tržištu rada, ili ih gotovo i nema. Svaki dan čitamo koliko ljudi nedostaje u svim granama. I u onome čime se mi bavimo ljudi ima sve manje i manje. Isprike što zaključak baš i nije optimističan.

Vladimir Mihajlović

Izvor: Časopis Poduzetnik, listopad 2018.

ADSense_04