ADSense_02


PETAR ĆURIĆ – MAGISTAR GLAZBENE IZVEDBE


Utorak, 24 Studeni 2015

PETAR ĆURIĆ – MAGISTAR GLAZBENE IZVEDBE

 Formula za postizanje dobrih rezultata je - ne stati!

*Hrvatska je idealno geografski smještena, posebno za one koji svijet promišljaju umjetnički, a svakodnevnicu poduzetnički *U mom slučaju, za aktivni angažman u politici presudilo mi je svađanje s televizorom

Kada sam u Puli, na seminaru Nenada Bacha, upoznao Petra Ćurića odmah je na mene ostavio dojam čovjeka koji voli to što radi i uvijek želi biti bolji. Odmah je pristao na ovaj razgovor i posebno mi je zadovoljstvo što ćete i vi moći sa mnom podijeliti misli Petra.
Petar Ćurić hrvatski je akademski glazbenik-udaraljkaš, magistar glazbene izvedbe, menadžer te osnivač i umjetnički ravnatelj Hrvatskog bubnjarskog kampa.
Magistrirao je na Sveučilištu Surrey u Engleskoj te se usavršavao u Los Angelesu (CalArts), Dallasu (University of North Texas) i Sveučilištu Michigan u SAD-u.
„Karijeru sam započeo kao akademski glazbenik. Okušao sam se kao novinar u kulturi, edukator-profesor od osnovne i srednje škole do muzičke akademije. Pokrenuo „Croatia Drum Camp“ u Grožnjanu, zatim i Hrvatsku flautističku akademiju u Karlovcu – kroz oba projekta naučio sam posao producenta i menadžera. Danas vodim i projekt pod nazivom „Branding Hrvatske u svijetu“ kojim povezujemo vodeće hrvatske inovatore i gospodarstvenike s umjetnicima, znanstvenicima i stranim ulagačima te Hrvatima iz dijaspore koji vole svoju domovinu i žele joj dobro. Može se reći da je Petar Ćurić strastveno angažirani poduzetnik u kulturi koji na svoj osebujan način oplemenjuje i poboljšava Hrvatsku zbilju.“

Rođeni ste u Puli. Kao 16-godišnjak napustili ste Hrvatsku i obišli niz država i gradova.. London, Los Angeles, Dallas,,… Mislili ste „nikad natrag u Europu, a kamoli u Hrvatsku“. Ipak ste se vratili?
Ameriku sam prošao uzduž i poprijeko. Za 21. rođendan kupio sam za tisuću dolara od jednog Meksikanca svoj prvi automobil. Mercury Grand Marquis, s motorom od Mustanga te otišao na put po Americi – doslovno sa zapadne obale na istočnu! Prošao Michigan, Indianu, Missouri, Oklahomu, Texas, Novi Meksiko, Arizonu... sve do Kalifornije. Sa mnom je putovao jedan Bugarin, zvao se Rumen. Upoznali smo se u East Lansingu. Obojici nam je dosadio snijeg i led u Michiganu te smo praktički autom selili u Los Angeles. Nakon napornog puta dobro je imati nekoga da te dočeka. U 20-milijunskom L.A-u nisam poznavao baš nikoga, a Rumen je poznao jednu osobu iz Sofije. Tako da smo bar imali nekoga da nas po dolasku posluži coca-colom i uruči mapu grada. Američki spisatelj Og Mandino je napisao: „Danas je jedino što imamo. To je naša jedina moneta. Jučer je poništen ček, a sutra obećani virman.“ Više od trećine života proveo sam vani i ne žalim za tim vremenima. Danas sam na relaciji Ljubljana-Zagreb i držim da sam tu najkorisniji. Volim Hrvatsku. To je moja zemlja. Hrvatska je idealno geografski smještena, posebno za one koji svijet promišljaju umjetnički, a svakodnevnicu poduzetnički.

Gdje se ustvari osjećate najbolje? Što je tamo na „zapadu“ drukčije, bolje… nego kod nas?
Najbolje se osjećam tu gdje sam sad. Stvarati nove vrijednosti i time riješiti neki problem ili olakšati život široj zajednici, obitelji, prijateljima, kolegama... To je neprocijenjiv osjećaj. A Hrvatska je idealna zemlja za takve stvari jer puno toga tek treba izgraditi. Usto, svijet je danas manji nego prije deset godina. Doba informacija i novih medija duboko je u našoj svijesti i nebitno je danas živiš li u Hrvatskoj, Nigeriji ili SAD-u. Bitno je samo kakve su ti misli i slijediš li ih. Jer, misli su jedino nad čime čovjek zapravo posjeduje stopostotnu kontrolu. Pozitivne misli uvijek će rezultirati kreacijom dobrih stvari i napretkom za čovječanstvo.

Na 34. državnom natjecanju učenika glazbe u 50 godina postojanja natjecanja bili ste prvi prvonagrađeni udaraljkaš u povijesti ovog natjecanja. Otkuda talent i ljubav prema glazbi?
To su krasne uspomene, ali bilo je to davno. Posljednjih godina sam uzeo pauzu od koncentriranja zbog strasti za producentskim poslom. Uvijek me smetalo nepostojanje reda i sistema na glazbeno-umjetničkoj sceni. Danas većinu vremena provodim baveći se upravo time - postavljanjem reda i utiranjem putova tamo gdje su godinama krš i makija. To me čini izuzetno ponosnim i osjećam se kao pravi društveni poduzetnik. Na engleskom bi to glasilo social entrepreneur, ali u prijevodu na naš „socijalno“ poprima drugačiju konotaciju. U svakom slučaju djelovanje kroz neprofitnu organizaciju je prije svega rad za opće dobro.

Kada radite projekte želite raditi 'samo najbolje od najboljeg', je li to uvijek moguće?
Nije nikakva tajna, ja svjesno radim s najboljima na svijetu i želim pružiti maksimalan doživljaj svima koji posjećuju naše programe. Ako se tako odmah postaviš kasnije je lakše jer se točno zna što se očekuje i što drugi od tebe mogu očekivati. Udruga „Slavni u Istri“ nastala je 2011. s idejom gostovanja znamenitih pojedinaca i organizacija iz inozemstva te okupljanje i promoviranje istaknutih osoba i organizacija regije kod nas i u inozemstvu. Pod 'istaknutim ličnostima' misli se na pojedince koji su demonstrirali osobnu i profesionalnu izvrsnost u svom radu i javnom djelovanju. Gledajte, kad čovjek organizira bilo što, potrebno je mozganje, planiranje, koordinacija na terenu, financije, uloženo vrijeme, trud, rad... Vic je u tome što 75% aktivnosti jednako moraš proći bez obzira radio svoj posao dobro ili osrednje. Zato sam ja odlučio, s obzirom da će se u svakom slučaju od mene tražiti rad i zalaganje, zašto onda ne ubaciti u šestu brzinu, povećati trud na 95% i napraviti nešto zaista izvanredno i vrhunsko?! Razlika je samo u 20% dodatnog napora! I naravno, spremnosti da se produži koji kilometar dalje i uvijek napravi više od očekivanog!

U Karlovcu ste organizirali prvu međunarodnu ljetnu akademiju za flautu u Hrvatskoj, zašto baš Karlovac?
Zato što Karlovac cijeni moj rad i uputio mi je poziv za suradnju. Srećka Šestana, ravnatelja gradskog kazališta „Zorin dom“ poznajem iz doba kad je bio intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Zapravo, bio je moj prvi šef, još dok sam radio kao timpanist u Orkestru opere. Kasnije je bio pomoćnik Ministra kulture i viđali smo se kad je dolazio u posjet Croatia Drum Campu u Grožnjan. Jednom smo se sreli na Pula Film Festivalu i kaže mi je da je postao ravnatelj kazališta u Karlovcu. Flautistički seminar smo dogovorili u manje od minute. Rekao je: „Petre, ajmo nešto radit u Karlovcu“ – ja sam odgovorio „ajmo!“ i to je bilo to. Danas iza sebe imamo dvije godine uspješnih izdanja Hrvatske flautističke akademije s polaznicima iz 24 države svijeta te ponajboljim svjetskim flautistima i predavačima s vodećih konzervatorija iz Pariza, Londona, New Yorka i Berlina. Posebnost seminara je što polaznicima, uz klasičnu glazbu, nudimo usavršavanja iz eksperimentalne, jazz, rock i ethno flaute te smo po tome najposebniji ljetni seminar za flautiste na svijetu! Jednostavno ne postoji druga škola na svijetu koja to nudi.

Kako odabirete goste za akademiju, dovodite najbolje svjetske izvođače? Ono što je fascinantno je da su polaznici većinom izvan Hrvatske (2/3). Što je tome razlog i kako do njih dolazite?
Nije lako dobiti svjetske super-zvijezde da tek tako dođu u Hrvatsku, a kamoli u Karlovac koji ne spada u pet najvećih hrvatskih gradova. Presudni su mi uglavnom bili kontakti i prijateljstva koje sam ostvario živeći trećinu života u inozemstvu. Usto, imam iza sebe 10 godina bavljenja producentskim poslom na najvišoj razini. Predavači i polaznici imaju povjerenja u mene, vjeruju mi i znaju da nikad ne pogazim održanu riječ. Po tome sam „stara škola“ jer stisak ruke i dano obećanje za mene su svetinja i na tome sam izgradio ime. Kupovna moć zapadne Europe je veća nego u nas, tako da je ustaljeno pravilo da su polaznici 2/3 stranci, no treba reći i da domaći polaznici uredno održavaju svoju trećinu tako da nema mjesta strahu. Kompletna promocija Croatia Flute Academy projekta vrši se preko društvenih mreža i web-stranice www.croatiafluteacademy.com a najviše polaznika dobivamo na preporuku onih koji su već bili.

Vodite udrugu „Slavni u Istri“ koja je u srpnju organizirala predavanje Nenada Bacha, hrvatsko-američkog glazbenika. Bio sam na predavanju i oduševljen sam. Koliko Hrvatska stvarno vrijedi u svijetu?
Ova tema zaslužuje zaseban tekst. Ali odgovorit ću. Hrvatska vrijedi onoliko koliko vrijede njeni građani. Dakako, može se procjenjivati vrijednost zemlje, otoka, mora, pitke vode. To me asocira na prodaju obiteljskog zlata i srebra odnosno izdaju Hrvatske. Za malu državu kao što je naša, prodaja svega onoga što vrijedi značilo bi ropstvo i grčki scenarij. Zato neka svaki hrvatski građanin upita sam sebe koliko vrijedi ono čime se svakodnevno bavi, u što ulaže svoje vrijeme, trud, znoj, planove, razmišljanja, snove... ? Živeći u SAD-u, primijetio sam još u Srednjoj školi (pohađao sam 4. razred na razmjeni studenata u Fairportu, New York) nekakvo „američko stanje uma“. Učitelji su nas stimulirali da budemo inovatori, da smišljamo nove načine i nove proizvode koji bi rješavali neku problematiku u svakodnevnom životu. Ali, bilo je jasno da je misao vodilja kreirati novo za Ameriku, a onda patentirati i prodati ostatku svijeta! To me baš fasciniralo. Kasnije sam došao do zaključka da je zaista razlika između njih i nas baš u tom stanju uma odnosno načinu razmišljanja (srećom, na to se može lako utjecati). Sjetite se kako se kod nas razmišlja – kopirati nešto što je „IN“ (a „IN“ je jer su to napravili Amerikanci) ili ako ne možemo kupiti njihovo, onda sačekati da Kinezi izume jeftiniju varijantu. Ne daj Bože da mi smislimo i patentiramo nešto pa prodamo vani. Ili, ako postoji neki problem – što prvo pomislimo? Naravno, pomislimo kad će netko od Amera ili Engleza pronaći rješenje da ga mi preuzmemo. Kao da smo mi pod-ljudi i da nemamo mozak, dvije ruke i deset prstiju kao oni i da smo nesposobni stvoriti novu vrijednost. Srećom, stvari su se pokrenule. Od Mate Rimca, Nenada Bacha, Ivice Đikića i drugih. Da ne govorim kako bi bilo da je Nikola Tesla razmišljao „Neću ja – neka oni“, gdje bi danas bio svijet.

Potpredsjednik ste Odbora za kulturu HDZ-a - otkuda Vi u politici? Što kroz rad Odbora želite postići?
Za mene je politika samo drugačija riječ za angažman u društvu, brigu za domovinu i njezine ljude te budućnost kakvu ostavljamo našoj djeci. Svatko od nas može biti društveno angažiran. To uopće ne mora biti kroz politiku. Dobar primjer je Vice Batarelo koji vodi udrugu Vigilare s kojom organizira uspješne akcije putem interneta u smislu očuvanja prava i dostojanstva obitelji te vrijednosti ljudskog života. Jednako tako, sigurno se možemo složiti da je bilo, ima, a i nažalost uvijek će biti pojedinaca koji se bave politikom, a zapravo samo gledaju vlastiti džep i angažman u društvu ih uopće ne zanima. To je realnost koju moramo prihvatiti. U mom slučaju, za aktivni angažman u politici presudilo mi je svađanje s televizorom. Da, televizorom. Uključiš dnevnik ili vijesti, pa vičeš na televizor. „Kako ovaj može bit na tom i tom mjestu. Pa znam ga - on je nesposoban i da pridrži bicikl!“. Ili „zašto se ne pokrene to i to, pa kako mogu zaustaviti ovo i ono. Jesu li oni normalni!!? Zašto nema sposobnijih ljudi u toj politici. Zar nemamo bolje ljude za tu poziciju?!“ I tako dalje i tako dalje. I ne bi se previše toga izmijenilo da mi se nije bio pokvario televizor. (smijeh) Dva-tri dana u miru od TV-a i već ti padne neka pametna misao: „Ako sam zaista toliki pametnjaković, zar nije bolje da se društveno angažiram i podijelim sa čitavom Hrvatskom što za podijeliti imam?“ I tako je sve krenulo. Kroz rad u Odboru za kulturu Hrvatske demokratske zajednice želim postići veće zajedništvo i sklad među onima koji istinski ljube ovu zemlju i žele joj dobro. Prečesto ljudi znaju biti na istoj strani, ali se 'hvatati' oko sitnica, ponos, ego, frustracije. Gledam pripomoći u takvim situacijama. Danas su nam potrebni jedinstvo i konsenzus više nego ikad prije. A, glede toga što Odbor za kulturu kao cjelina želi postići, predsjednica Anja Šovagović Despot je u više navrata o tome govorila i ja nemam ništa za pridodati. Okupljen je vrhunski tim stručnjaka u kulturi i predstavnika hrvatske inteligencije, uz također lijep broj obrazovanih mladih ljudi u koje i ja spadam. Držim da su konačno pravi ljudi na pravim mjestima.

Kako je biti poduzetnik u kulturi u Hrvatskoj?
Hrvatska je zemlja prebogata kulturnom baštinom, običajima i monumentima. Od pulske Arene i Augustovog hrama, Grožnjana-grada umjetnika, morskih orgulja u Zadru, Dioklecijanove palače u Splitu, starog grada Ozlja. Sve su to biseri naše kulture. Činjenica što imamo toliko toga zaštićenog pri UNESCO-u već govori dovoljno samo za sebe. Poduzetnik u kulturi je onaj srećković koji se rodi u gradu starom 3000 godina, kao što je to Pula, u županiji kao što je to Istra koja naprosto vrišti u kulturnoj raznolikosti i bogatstvu utjecaja Rima, Italije, Austro-ugarske te državi Hrvatskoj koja je spletom okolnosti još uvijek ostala nerazvikana i pomalo samozatajna u usporedbi s Italijom, Grčkom, Francuskom. Zato je taj svojevrstan apsurd ujedno i izvanredna prilika za nas poduzetnike u kulturi. Stanite i zapitajte se što može jedan poduzetnik-početnik danas novoga smisliti u jednoj Veneciji, Parizu ili Londonu? Ništa. Sve je već iskorišteno. Dok mi u Hrvatskoj tek sad u pravom smislu krećemo koristiti naše kreativne potencijale. Smatram da sam rođen pod sretnom zvijezdom. Hrvatska je pravi mali raj za poduzetnike u kulturi!

Može li kultura biti profitabilna u Hrvatskoj i kako?
Kultura je više od profitabilnosti. Kultura je čovjekov identitet, način razmišljanja, ponašanja, na koncu kultura je stil života. Ako je čovjek uspio ostvariti profit oglašavanjem na nečemu što u stvarnosti uopće ne postoji, odnosno ne može se kupiti u dućanu niti držati u ruci – a to je virtualna stvarnost, Facebook vrijedan stotine milijardi dolara, Twitter i slično, onda je zasigurno moguće zaraditi koristeći i nudeći kulturu. Dakako, imperativ je prije svega razmišljati kao poduzetnik, ispitati raspoloženje potencijalnih korisnika i udovoljiti potražnji. Danas se sve više i više traže „doživljaji“. Ljudi su, naučeni na virtualni svijet i spremniji su nego ikad platiti te „doživljaje“. Govorim o kulturnom turizmu ili spoju kulturnog turizma s duhovnom obnovom. Znam mnogo uspješnih i imućnih ljudi na zapadu (direktori, menadžeri, poslovni investitori) koji su spremni platiti i trostruko veću cijenu za skroman pa i zapušten smještaj u miru i izolaciji nekog samostana s pogledom na more, nego plaćati komercijalni hotel od pet zvjezdica u okolini kakvu na poslu gledaju svaki dan. Upravo u tome vidim našu šansu! Naravno, zapadni čovjek je navikao da mu se sve planira i organizira pa čak i ako je riječ o „samostanskom miru“ od tri dana i tri noći! Jasno da bi kompletan odmor trajao bar desetak dana i da takve mušterije očekuju i da je ostatak programa prilagođen jednakim standardima. Ako je objed skroman-samostanski, očekuje se da to bude po nekom autentičnom receptu iz primjerice 17. stoljeća, uz detaljnu povijesnu priču i vodstvo, uz autentičan servis i pribor za jelo i po mogućnosti tihu pratnju najboljeg gudaćeg kvarteta u državi koji svira na autentičnim glazbalima i u originalnoj nošnji toga vremena itd. Znači uvijek žele najbolje od najboljeg, ali su spremni za to i izdašno platiti. Zamislite recimo Billa Gatesa i Warrena Buffetta deset dana u Istri, u zaboravljenom samostanu, u strogoj tajnosti, uz privatan koncert Ive Pogorelića i britanskog Hilliard ansambla, duhovnu obnovu velečasnog Sudca, te posjet Humu i Draguću uz najboljeg povjesničara u državi te autentičan ribolov kočama s lokalnim ribarima – sve maestralno organizirano i na takvoj razini da nitko pa ni predsjednik Vlade ne može znati da su ova dvojica ikad tu bila. O tome govorim.

Postoji li u Hrvatskoj glazbena industrija?
Bilo bi korektno reći da u Hrvatskoj ne postoji glazbena industrija. Pojam „industrija“ podrazumijeva sistem, automatizam, štancanje, produkciju. Uhodan put od mladog i nepoznatog potencijala do ulaska u mašineriju, kontrolirane izgradnje i razvijanje talenta, karijera, probitak, unovčavanje itd. To bi bila industrija. Govorimo o „serijskoj proizvodnji“. Hrvatsko je tržište naprosto premalo za to. Razmislite koliko novih Severina i Rozgi hrvatska glazbena scena izrodi svake godine? Ni jednu. Zapravo je niz godina trebalo da bi Severina uopće dostigla ovo što danas ima, a Rozgu je također, nakon popriličnog staža na estradi, Huljić nametnuo kao nekakvu „plavu Severinu“. Za obje pjevačice može se reći da je poslovanje s njima (i oko njih) danas donekle postavljeno i sistematizirano. Ništa se ne ostavlja slučaju, njihovi PR-ovci su svakodnevno na kavi s medijima, ulaznice im se prodaju i nekakav konkretan novac se „serijski okreće“. Međutim, riječ je o tek nekolicini izvođača, i kao što rekoh – trebalo im je 15 i više godina da bi došle do sadašnjeg statusa (kao i Prljavci, Parni valjak, Gibonni, Massimo) i to su ta imena koja se ista okreću, a da bi im se pridružila nova proći će drugih 15-20 godina, ili kako stvari stoje novih imena neće ni biti. Dodatni hendikep je što niti naše najpoznatije pjevačice ni pjevači nemaju baš nikakav inozemni rejting. Ako kažemo da je Severina naša hrvatska Madonna - kako je moguće da ta „Madonna“ ode 50 km od hrvatske granice u jedan Trst i postaje totalni anonimus – nitko je ne prepoznaje niti im što znači? Jednako bi bilo da ode u Mađarsku, Austriju, Njemačku, da ne spominjemo Englesku i Ameriku. Jednako vrijedi i za druge naše najuspješnije glazbenike. Svjetla točka su Stjepan i Luka (2Cellos). Oni su definitivno dio svjetske glazbene industrije i kao takvi najuspješniji ikad s ovih područja! No, oni su interpreti i izvode gotovo isključivo inozemne autore. Da je ipak moguće živjeti u jugoistočnoj Europi i pritom stvarati globalne hitove, dokaz je rumunjska senzacija Inna i njezin autorski tim. Očito su već u startu razmišljali poduzetnički. Sve su im pjesme na engleskom, umjetnički bez iznimke 'skrojenog' lako glazbenog dance-clubbing stila kakav Europa obožava, a nije zanemarivo niti što je cijena snimanja, produkcije, korištenja studija i inicijalnog plasiranja singlova na tržište nekoliko desetaka puta jeftinija u Rumunjskoj nego u ostatku Europe. Pametna računica i jasna strategija od početka rezultirala je tako i velikim uspjehom. Inna je danas najbogatija živuća glazbenica u Rumunjskoj (koja uzgred rečeno ima preko 20 milijuna stanovnika), a i uz sve to Rumunjska nema glazbenu industriju – jer joj je situacija slična našoj. No, iskoristili su mogućnost autorske zarade na globalnoj razini. Kad se god govori o glazbenoj „industriji“, uvijek se misli na glazbu za mase tj. za široku potrošnju. To je jednostavno tako. Za Innu široka potrošnja ne znači Rumunjska (tržište od 20 milijuna) već barem Europska unija (500 milijuna). Obzirom da je Hrvatska tržište od 4 milijuna, zaključak o (ne)postojanju glazbene industrije u Hrvatskoj nameće se sam od sebe.

Govori se da je Petar Ćurić ogledna slika buduće kulturne politike HDZ-a. Mlad, obrazovan, povratnik iz inozemstva, stručan, s kontaktima po svijetu...?
Svašta se govori, ali ne obraćam pažnju na to. Anju Šovagović Despot volim najprije kao osobu i prijateljicu, a zatim i kao van serijsku glumicu. I da nemam nikakve veze s Odborom želio bih joj da postane Ministrica kulture Republike Hrvatske jer će taj posao raditi izvrsno i mislim da ima „ono nešto“ što rijetko koji čovjek ima. To su: odvažnost i hrabrost - što je iznimno važno za bolji tretman kulture u budućoj vlasti - te iskreno domoljublje i golemu energiju koja će joj trebati u vraćanju digniteta hrvatskoj kulturi i hrvatskom čovjeku. Počašćen sam što mogu biti dio Anjinog tima. Zadovoljstvo je surađivati s njom i kolegama iz užeg i šireg Odbora te duboko vjerujem da nakon ovih izbora više ništa neće biti isto.

Pokrenuli smo projekt „Biti Bolji-Be Better“, namijenjen učenicima škola. Do sada su se u njega uključile 28 škola i oko 4000 učenika. Možete li se i vi na svoj način uključiti i u nekoj od škola razgovarati s učenicima?
Naravno, bit će mi zadovoljstvo.



Perseverantia. Prosperitas. Gloria
Tri staro latinske riječi u postolju grba naše organizacije, a znače „upornost, ustrajnost, ugled“. Kad sam se 2005. vraćao iz SAD-a nakon tri godine odsustva, osjećaji su mi bili pomiješani. Očekivao sam doći s magisterijem u ruci, ali život je htio drugačije. Proživio sam u toj Americi svašta, od nastupanja s bandovima na Sunset Stripu i Hollywoodu, raznošenja boja za kulise po holivudskim studijima Sony, Universal, Warner Brothers. Imao sam akreditaciju za ta studija jer sam jedno vrijeme kao dodatni posao radio za Newhall Paint Store, a šef mi je bio Tony Maric, sin gospodina Vida, Hrvata iz BiH koji je kao dijete preselio u Kaliforniju. Imali su licencu za snabdijevanje filmskih studija u Los Angelesu (u to vrijeme se sjećam kad je na poklopcima pisalo „Finding Nemo“, „Matrix“, „Pirates of the Carribean“, „Bruce Almighty“... ). Novca nikad dosta jer je Los Angeles skup i svi žele tamo živjeti pa je trajni poremećaj ponude i potražnje (ponuda uvijek nadmašuje potražnju). Sjećam se, u jednom sam periodu potražio i treći posao preko oglasa u L.A. Weekly. Tražili su prodavača robe. Otišao sam na razgovor – a oni ni dva ni tri nego u automobil i odmah na teren prodavati. Za vrijeme vožnje saznam da prodajemo gluposti koje nikome ne trebaju, sitnice, plastika, pokućstvo itd, ali kvaka je u tome što odlazimo ljudima na radna mjesta, ljubazni smo, razgovaramo s njima, pitamo ih za zdravlje, uglavnom – pružimo im 5 minuta pažnje i ljudske topline koji su svakome potrebni, a u nemilosrdnom gradu kao što je L.A. za to nema vremena i radi posla nitko nikoga ne vidi ni kod kuće. I onda iz osjećaja simpatije i zahvalnosti, mušterija kupi od tebe plastičnu kuhaču, ili cijedilo za špagete, rezalicu za salamu. Smiješno, ali je palilo. Uspijevalo nam je! Najsmješnija scena je bila baš to kad su me gurnuli u automobil. Naime, kako sam sjeo odostraga, primijetih da meni s lijeva već sjedi jedan latino (mislim da je bio Meksikanac). A onda podignem pogled i primijetim da nas vozi crnac. Odmah mi proradi svjetiljka u glavi: „Čovječe, pa ovo je doslovno kao iz onog vica iz filma.“ – i ja ni dva ni tri nego odmah njima (a nisam se još bio ni predstavio ni rekao svoje ime): „Dečki, tri su momka u autu – bijelac, crnac i latino. Tko je vozač“? U automobilu - muk. Pa opet ponovim, „Dečki, slušajte vic – bijelac, crnac i latino u autu – tko vozi?“. Oni ni mrdac, a u autu tišina.. Nato se crnac (koji je zaista vozio, mislim da se zvao Tyron) okrene glavu i kaže „Brother. Brother is driving“ (u prijevodu, crnac vozi) – a ja ću: „Ne. Vozi bijelac. On je policajac!“. Na to uslijedi mrzli led, a onda svi prasnemo u smijeh i u biti smo se tako i upoznali. Fora je što sam bio još friški tamo i nisam shvaćao da u mnogim dijelovima L.A.-a i dan danas ljudi gube živote za puno manje stvari od neslanih viceva. Jer, džungla na asfaltu Los Angelesa je stvarno kao u filmovima i frka je svakog dana, svakog sata i svake minute, a problemi rasne nepodnošljivosti u stvarnosti su daleko prisutniji nego što to američki State Department dozvoljava da se zna. Poanta cijelog odgovora je, čovjek planira, ali Bog ostvaruje. U Ameriku sam otišao po magisterij. Naučio sam sve o biznisu, ali magisterij dovršio nisam. Ništa zato. Upornošću i ustrajnošću, 3-4 godine kasnije dovršio sam magisterij u Londonu i život ide dalje. Nikad ne znaš zašto su neke stvari dobre i koliko će ti kasnije to što si naučio značiti. A formula je - ne stati.



Istok i Zapad – gdje su dodirne točke ovih dviju kultura u različitim područjima (kultura, zabava, glazba, gastronomija… )?
Treba paziti s terminima istok-zapad, jer istok je barbarstvo u Siriji i Iraku, ali i najviši dometi civilizacije u Singapuru i Japanu. Da ne spominjemo Kinu koja postaje vodeća svjetska ekonomska sila. Dodirne točke su svakako u nama, ljudima. Fascinantno je koliko toga ne znamo o istoku, a vrijedilo bi „uvesti“ pokazati, izložiti, prezentirati hrvatskom čovjeku. S druge strane, zapad nema dovoljno jasnu predodžbu o hrvatskim glazbenicima i umjetnicima. To odgovorno kažem jer sam često puta testirao strance u raznim situacijama. Upitao bi Amerikanca ili Engleza: „OK, hrvatska glazba – pojmovi, imena. Što god ti padne napamet. Kreni!“. Uglavnom su reakcije prazne – ništa. Niti jedno jedino ime. Onda bih pokušao s „glazba jugoistočne Europe“ – opet ništa. A onda bih rekao „Balkan-cigani?“ – i tu je svaki drugi ili treći znao Bregovića, ali nikakvo dodatno ime. U par navrata je osoba mislila da je Bregović Rus. Jednako je i s Pogorelićem. Nikad mi ga nitko nije spomenuo kao Hrvata, a kad sam priupitao znaju li za njega, svi su znali, ali nisu imali pojma da je Hrvat. Nažalost to je realno stanje. U sportu je drugačija priča – tu smo snažnije nametnuli imena iz košarke, tenisa i nogometa i oni više nisu bauk već prava promocija naše zemlje u svijetu. Ali, umjetnost još čeka svoju šansu. Evo posljednje veliko postignuće - 2Cellos (Stjepan i Luka) – Hrvatska ih puno premalo koristi za nacionalni branding.

Koja je uloga kulturnjaka u brandiranju naše zemlje u svijetu?
Uloga hrvatskih kulturnjaka u brandiranju naše zemlje je iznimno važna, ali nije ostvariva bez jasne strategije i potpore države. Ipak se radi o brandiranju jedne nacije i ne možemo to raditi stihijski kako je bio slučaj dosad. Nedavno sam razgovarao sa Stjepanom Hauserom iz 2Cellos i pitao ga nešto o čemu smo diskutirali i s Nenadom Bachom, a čija je to ideja bila inicijalno. Kazao sam „Stjepane, nastupate na galama za zaklade i fondacije, slikate selfije s američkim predsjednicima Clintonom, Bushom mlađim... vlasnicima korporacija i globalnim opinion-makerima – zar Vas nije kontaktirala Hrvatska gospodarska komora pa da se na jednom takvom događaju, nakon koncerta, počaste gosti hrvatskim bajaderama ili istarskim kroštulama? Kaže „Nemam pojma, nikad nas nisu kontaktirali.“ A ja ću opet: „OK, recimo da vas kontaktiraju, bili vaš menadžment uopće dopustio da se na vašim događajima promovira Hrvatska i njezine ljepote, okusi, mirisi..?“ – Odgovor je bio „Naravno, zašto ne!“ Vidite, to je samo još jedna nevjerojatna, propuštena šansa za promociju Hrvatske u svijetu. To se jednostavno mora promijeniti.



Koja je uloga Hrvatske glazbene unije u kulturnom poduzetništvu RH?
Ovo pitanje ćete morati pitati nekoga iz vrha HGU-a. Mene bi također zanimao taj odgovor jer držim da HGU može i mora činiti više za svoje članstvo. Član sam Hrvatske glazbene unije gotovo 15 godina. Ne pamtim da me u to vrijeme itko kontaktirao bilo radi savjeta, preporuke, nekog pitanja, prijedloga. Naprosto, ispada da je jedini smisao postojanja krovne udruge svih hrvatskih glazbenika - izdavati potvrde o poreznom odbitku i naplaćivati godišnju članarinu. Pitanje je na mjestu, a ja sam uvjeren da će se HGU uskoro morati probuditi iz zimskog sna i početi govoriti i o temi „Poduzetništva u kulturi“.

Vladimir Mihajlović
Rujan 2015.

ADSense_04