ADSense_02


Liberalizam – sloboda pojedinca - I dio


Utorak, 23 Studeni 2010

*U praksi se liberalizam pojavljuje kao politički i kao ekonomski *Bogatstvo pojedinca i naroda temelji se na dva načela: podjela rada i osobni probitak*

mrav_1_rujan_10.jpgLiberalizam (lat. Liberalis-liber: slobodan, slobodouman) je sustav u kojem su slobode pojedinca temeljne vrijednosti. U praksi se pojavljuje kao politički i kao ekonomski liberalizam. Politički liberalizam većinu svojih načela crpi iz filozofije prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća, njihova preteče Engleza Francisa Bacona i glavnih mu francuskih protagonista Montesquieua (u djelu Duh zakona ...

zagovara trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku) i Rousseaua (u djelu Društveni ugovor iznosi stajalište da je čovjek slobodan i da se društvenim ugovorom iskazuje opća volja društva, pa je društvo suveren) te američke Deklaracije o nezavisnosti i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i graðanina.
Politički liberalizam može opstati samo u sustavima koji su ureðeni na demokratskim načelima i u takvom društveno političkom okruženju on zagovara najveće moguće smanjenje nadzora državnih i političkih institucija nad pojedinačnim slobodama graðana. U tom zagovoru potiče usklaðivanje osobnih s javnim interesima. Glavna su mu načela: individualizam i time opće slobode i prava svih pojedinaca, slobodno poduzetništvo i slobodno tržište, usklaðivanje sloboda i prava pojedinaca s javnim interesima te zaštita slobode i prava manjina odnosno sprječavanja 'tiranije' većine. Sva ta načela možemo svesti pod dobro nam znanu sintagmu ljudska prava. Meðutim, zbog različitih filozofskih, moralnih i vjerskih uvjerenja ljudi, koja su često meðusobno nespojiva, politički liberalizam nije moguće ostvariti u potpunosti. Prava pojedinaca jednog uvjerenja ograničena su pravima pojedinaca drugih uvjerenja. Neki liberali (Rawls) mišljenja su da se pluralizam uvjerenja može prevladati tzv. 'preklapajućim konsenzusom' pomoću kojega se ostvaruje koegzistencija svih filozofskih, moralnih i vjerskih doktrina.

                                                                       Bruto i neto dohodak
Odmah, u prvoj rečenici svoje knjige Smith se obračunava s merkantilistima i fiziokratima i kaže da je rad, a ne trgovina ili poljoprivreda (zemlja), izvor bogatstva naroda: „Godišnji rad svakog naroda jest fond koji taj narod prvotno opskrbljuje životnim potrepštinama i ugodnostima što ih godišnje troši. Taj fond uvijek se sastoji ili iz neposrednog proizvoda tog rada ili iz onoga što se tim proizvodom kupuje od drugih naroda.“ (Bogatstvo naroda, MASMEDIA, Zagreb, str. 37.). Doduše, on fiziokratima priznaje postojanje čistog proizvoda kao dara prirode, ali taj proizvod samo povećava narodno bogatstvo, a nije mu jedini izvor. Zato na drugome mjestu kaže: „Bruto dohodak svih stanovnika neke velike zemlje sadržava cjelokupni godišnji proizvod njihova tla i rada, a njihov neto dohodak ono što im ostane slobodno poslije odbitka troškova uzdržavanja, prvo, njihova stalnog i, drugo, njihova optjecajnog kapitala, ili ono što oni mogu a da ne načnu svoj kapital, staviti u svoju zalihu, namijenjenu potrošnji, ili potrošiti na svoje uzdržavanje, udobnosti i zabave. I njihovo stvarno bogatstvo nije u razmjeru s njihovim bruto, već s njihovim neto dohotkom.“ (isto, str. 291.).

Ekonomski liberalizam
No, nas više zanima ekonomski liberalizam. Isto kao politički, i ekonomski liberalizam svoja načela duguje ranijim ekonomskim doktrinama koja se u manjim ili većim tragovima pojavljuju u skolastičkim nazorima, potom kod merkantilista i naročito u stajalištima fiziokrata ili drugih neovisnih mislilaca. U svim tim ekonomskim teorijama nalaze se tragovi zahtjeva za pojedinačnim ekonomskim slobodama, ali se traže za uže ekonomske skupine – nisu naðena univerzalna rješenja za opće ekonomske slobode.
Kao što je, kako smo vidjeli u prošlome broju Poduzetnika, za fiziokratsku doktrinu bio zaslužan jedan čovjek (francuski liječnik i ekonomist Francois Quesnay) tako je bilo i s temeljnom doktrinom ekonomskog liberalizma.
Ključni dogaðaj za nastupanje i prevlast ekonomskog liberalizma bilo je objavljivanje knjige škotskog filozofa i ekonomista Adama Smitha Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda (An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations) iz 1776. godine; kraći joj je naziv Bogatstvo naroda (Wealth of Nations). U njoj su sadržana i sistematizirana sva glavna načela ekonomskoga liberalizma i argumentirane pohvale i još više kritike dotadašnjih ekonomskih doktrina. Osim što je po vokaciji bio filozof, Smith treba zahvaliti i činjenici da je živio u vremenu i na mjestu gdje je najprije u svijetu manufakturna proizvodnja zamijenjena tvorničkim načinom proizvodnje (uvod u industrijsku revoluciju: 1738. g. Kay je izumio leteći tkalački čunak, 1764. g. Hargreaves izraðuje prvi stroj za predenje, 1765. g. Watt je izumio parni stroj – vidi u Predgovoru isto, str. 14.), a poljoprivreda doživjela agrarnu revoluciju (Townshend uvodi plodored u sijanju, Cok uporabom gnojiva uzgaja žito na dotad neplodnim zemljištima, Bakewell poboljšava vrste koza i ovaca – isto, str. 14.).
Smithova ekonomska shvaćanja sazrijevala su više od 25 godina. Proučio je mnoge dotadašnje ekonomske misli, a za dvogodišnjeg boravka u Parizu upoznao je i družio se s ocem fiziokratizma F. Quesnayem i odobravao njegovu opredijeljenost za prirodni poredak u koji je vjerovao od ranije, zahvaljujući njegovu škotskom učitelju, poznatom socijalnom filozofu Francisu Hutchesonu. Sva ta saznanja Smith je u svom epohalnom djelu izvanredno sistematizirao i uobličio u novu ekonomsku doktrinu.

Kako se radom može povećati bogatstvo?
Smith daje i odgovore kako se radom može povećati bogatstvo pojedinaca i naroda. Vodilja trebaju biti dva glavna načela: podjela rada i osobni probitak.
mrav_rujan_10.jpgKaže da je podjela rada čovjeku uroðena po prirodi stvari: 'Prirodne sklonosti čovjeka promiču onaj poredak stvari, koji nužnost nameće', a ljudske ga tvorevine samo ometaju. Za ilustraciju učinka podjele rada navodi, danas već poslovičan primjer, podjelu rada pri izradbi pribadača „na oko osamdeset odvojenih radnji koje u nekim manufakturnim radionicama obavljaju posebni radnici“ (isto, str. 44.), nabrajajući: „jedan čovjek izvlači žicu, drugi je izravnava, treći reže, četvrti šilji, peti brusi vrh na koji će doći glavica …“ (isto, str.43.). Uz to naglašava i značenje obučenosti, iskustva, spretnosti te izuma velikog broja alata i strojeva, u početku onih koji su bili zaposleni u manufakturama, a kasnije kao rezultat „zanimanja posebnog roda ili klase filozofa“ (isto, str. 48.). Što je veća podjela rada, to mu je produktivnost veća. Meðuovisnost različitih vrsta rada slikovito objašnjava: „Primjerice, vuneni kaput koji pokriva nadničara, ma kako grub i jednostavan izgledao, ipak je proizvod ujedinjenog rada velikog broja radnika. Pastir, probirač vune, češljač i grebenalac, ličilac, prelac, tkalac, valjar, apreter i mnogi drugi, svi oni moraju ujediniti svoja posebna umijeća da dovrše čak i taj jednostavni proizvod. … Koliko je raznovrsna rada takoðer potrebno da se proizvede oruðe … i izradi jedan veoma jednostavan alat, škare kojima pastir striže vunu …“ (isto, str. 48./49.) Vrlo su zanimljivi i ostali Smithovi opsežni navodi o ulozi podjele rada. Današnjega stanja i stupnja razvoja podjele rada i njezinoga značenja u gospodarstvu i svakodnevnome životu jedva da smo svjesni.

                                                                 Što ljude tjera na rad?
Što ljude, osim instinkta za održanjem na životu, tjera na rad? Smith drži da je to uroðena želja za stvaranjem i posjedovanjem stvari, u konačnici želja za povećanjem vlastitog bogatstva. Posjedovati se može samo ono što je stvoreno vlastitim radom ili što se zamjenom može pribaviti od suviška vlastita rada. Jedino podjela rada omogućuje pojedincu stvaranje velike količine jednoga ili manjeg broja dobara, od kojih je samo manji dio potreban za vlastitu potrošnju. Ostatak se treba razmijeniti za druga neophodna ili željena dobra koja, zahvaljujući podjeli rada, izraðuje netko drugi. Pojedinac će sudjelovati u podjeli rada, tj. u onoj vrsti djelatnosti koja će mu s obzirom na njegove sklonosti, znanje i sposobnosti donijeti najveći osobni probitak (engl. 'self interest'). To je drugo važno Smithovo načelo kojega se treba pridržavati ako se želi povećati bogatstvo pojedinca i naroda. Izrazio ga je, danas već poslovičnom izrekom: „Mi ne očekujemo ručak od dobrohotnosti mesara, pivara ili pekara, već od njihova čuvanja vlastita interesa. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovoj sebičnosti, i ne govorimo im nikada o svojim potrebama, već o njihovim probicima.“ (isto, str. 52.)

Glavni pokretač ljudskih aktivnosti
Osobni probitak je glavni pokretač ljudskih aktivnosti. Na tom putu ne smije biti nikakvih prepreka. Zato Smith zagovara potpunu slobodu poduzetništva, preuzima fiziokratsko načelo 'laissez faire et laissez passer' (pustite da svatko čini što hoće). „Kako svaki pojedinac nastoji … upotrijebiti svoj kapital za podržavanje domaće radinosti i da tom radinošću upravlja tako da njezin proizvod bude od najveće vrijednosti, to svaki pojedinac nužno ide za tim da godišnji dohodak društva poveća koliko god može. Doduše, pojedinac obično ne namjerava promicati javni interes, niti zna kako mnogo ga promiče… Njega u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vodi jedna nevidljiva ruka da promiče cilj koji uopće nije namjeravao postići. … Kad on slijedi svoj vlastiti interes, on često promiče interes društva djelotvornije nego kad stvarno nastoji da ga promiče.“ (isto, str. 446.) Ta nevidljiva ruka koja usklaðuje osobne s javnim probitcima jest prirodni poredak stvari koji se ostvaruje na tržištu. Ali, ne na bilo kakvom, već potpuno slobodnom, lišenom svih državnih i inih utjecaja pogotovo onih koji dolaze od monopolista. Slobodno tržište omogućuje takvu tržišnu utakmicu u kojoj pobjeðuju bolji; ono omogućuje konkurenciju. Vidjeli smo da je izravna posljedica podjele rada povećana produktivnost, izradba velike količine raznovrsnih proizvoda. Sve će to imati smisla samo ako postoji tržište na kojem će proizvodi naći proðu, što znači da tržište odreðuje proizvodnju. Otuda njegova ključna važnost i uloga. Stoga Smith kaže da je podjela rada ograničena veličinom tržišta s čime se danas u potpunosti ne možemo složiti.
O tome kako prema Smithu treba djelovati slobodno tržište bit će riječi u sljedećem nastavku.

J. Martinović,    rujan 2010.

ADSense_04