ADSense_02


DEFLACIJA


Petak, 11 Prosinac 2015

Pad cijena je pozitivan kad do toga dolazi zbog porasta produktivnosti

*Deflacija je ekonomski pojam nepoznat većini onih koji su naučili živjeti u uvjetima inflacije, a čak i većini ekonomista nejasni su razarajući učinci deflacije

Hrvatska je zadnji puta imala vanjskotrgovinski suficit 1993. g., iako turizma u tim godinama nismo imali. To se dogodilo unatoč "pljačkaškoj privatizaciji" koja je tada bila na vrhuncu. A onda se 1994. dogodila prikrivena devalvacija. Cijena potrošačke košarica je pala za 16%, a unutar nje su neki proizvodi poskupili čak do 30%, na radost kupaca koji nisu shvaćali kako će uskoro ostati bez posla. Deflaciju nisu primjetili ni "stručnjaci" iz HNB-a pošto su istovremeno monopolske cijene povećane za više od 50%, a u ponekim slučajevima i 300%. I kad se iz svih tih cijena izračuna ponderirani prosjek cijene su nam bile stabilne. Bilo bi zanimljivo ispitati tko je monopolistima poput komunalnih poduzeća dozvolio tako velika povećanja cijena unatoč proklamiranoj politici makroekonomske stabilizacije. Kad bi dobili odgovor na to pitanje znali bi i tko je dozvolio skrivanje deflacije.

U inflaciji bankari i štediše gube
Deflacija je stanje u kojemu banke i štediše zarađuju samim držanjem novca, pošto njegova vrijednost realno raste, dok svi koji imovinu drže u robama i nekretninama svakim danom postaju siromašniji pošto njihovoj imovini cijena svakim danom pada. Zbog toga banke, osiguravajuća društva i fondovi, kao i štediše vole deflaciju i kad je god to moguće nastoje lobirati za što duže produbljavanje deflacije, a njihovi makroekonomski stručnjaci kroz medije nastoje oblatiti sve one koji predlažu povećanje količine novca na tržištu, plašeći ljude inflacijom. U inflaciji bankari i štediše gube dok trgovcima, proizvođačima i vlasnicima nekretnina imovina nominalno postaje sve vrijednija. Zbog toga blaga inflacija između 5% i 10% vrlo povoljno dijeluje na rast proizvodnje. U inflaciji država čak i zarađuje tiskanjem novca, ali državni službenici koji imaju veliku štednju gube te se zbog toga svrstavaju na stranu banaka, a na štetu države. Zahvaljujući njima bankarski lobiji ponekad uspijevaju i namjerno izazvati deflaciju u svome interesu, a na štetu zajednice. To izvode povlačenjem veće količine novca, u odabranom trenutku, u trezore te tako stvaraju nestašicu novca na tržištu. Njihovi lobisti u emisijskoj banci koji obično slove kao veliki makroekonomski stručnjaci tada dobiju zadatak da umjesto sniženja kamatnih stopa proguraju povišenje kamatnih stopa. Ovakva restriktivna monetarna politika vodi u još dublju deflaciju i privrednu depresiju.

Hrvatska deflacija
Hrvatska je svoju deflaciju imala 1994. godine, a kako bi ostala neprimjećena tadašnja Vlada je odobravala vrlo visoko dizanje cijena energentima, dok su i lokalne vlasti odobravale dizanje cijena komunalnim uslugama. Proizvodna poduzeća su došla u deflacijske škare u kojima su im ulazne cijene rasle, a izlazne cijene su svakodnevno padale. Zbog toga su čak i privatizirana poduzeća koja su samo godinu dana ranije imala vrlo pozitivno poslovanje upala u gubitke. Kako bi mogli poslovati počeli su tražiti kredite, ali banke im te kredite zbog "makroekonomske stabilnosti" nisu davale. Dodatni udarac proizvodna poduzeća su dobila od države koja je prestala plaćati račune. Do uvođenja politike "makroekonomske stabilizacije" država je narudžbe plaćala tiskanjem novca, a sada je odjednom prestala plaćati. Zbog toga i poduzeća nisu mogla plaćati svojim dobavljačima te je došlo do opće nelikvidnosti. Novac je postao najvrednija roba koju je svatko nastojao sačuvati za sebe. Većina novostvorenih privatnih poduzetnika se našla u situaciji na koju nisu navikli pošto je do tada prirodno poslovno okruženje bila visoka inflacija. U Jugoslaviji pred rat 90% poduzeća poslovalo je s gubitkom, a od toga 50% imalo je gubitak na supstanci, što znači da cijenom svojih proizvoda nisu mogli pokriti troškove sirovina i energije. Svi ti gubitci pokrivali su se tiskanjem novca kojim su se plaćale narudžbe i plaće. Hrvatska država je 1991. nastavila pokrivati gubitke na isti način, a kako bi se to promijenilo počeo je proces privatizacije. Pojedina privatizirana poduzeća se nisu uspjela oporaviti zbog gubitka tržišta, neka su prodana stranim konkurentima koji su ih odmah zatvorili kako bi smanjili konkurenciju, pojedina poduzeća su prodana trgovcima nekretnina koji su gasili proizvodnju radi prodaje nekretnina, ali dobar dio poduzeća se uspio oporaviti i poslovati vrlo pozitivno, te je zahvaljujući njima Hrvatska zadnji puta 1993. imala vanjskotrgovinski suficit.

Imamo preko 160 milijardi kuna štednje!
Godine 2008. počela je u SAD-u još jedna deflacijska kriza koju su izazvali bankari povlačenjem novca u trezore i rasprodajom nekretnina i dionica, pri čemu su neke banke i propale, pošto se nisu na vrijeme oslobodile nekretnina i loših vrijednosnih papira. Ovaj puta američki političari nisu dopustili da ih bankarski lobisti vode "žedne preko vode" te su vrlo brzo pustili na tržište tisuće milijardi dolara. Bankari su to pokušavali spriječiti uzimajući taj jeftini novac i stavljajući ga u svoje trezore, što su pravdali jačanjem vlastite likvidnosti. Monetarne vlasti su tada odlučile kako komercijalne bankare treba zaobići te su počeli kupovati državne obveznice i obveznice velikih kompanija za njihove investicije. To je vrlo brzo dovelo do prevladavanje krize, kao i u državama koji su slijedili njihov recept za izlazak iz krize. Nasuprot SAD-u ECB je vodio suprotnu  politiku, ponajprije zbog interesa njemačkih i nizozemskih bankara koji su plasirali velike količine kredita u mediteranske države te su željeli što više zaraditi na kamatama. Zbog toga se kriza u Europi pretvorila u deflacijsku depresiju koja je dodatno pogoršala stanje u Hrvatskoj koja je u interesu banaka i štediša vodila politiku vezanja za Euro, politiku vanjskog zaduživanja i politiku visokih  kamata na kredite iz primarne emisije. Na svim ovim poslovima zarađivao je financijski sektor. Zahvaljujući tome industrija nam je propala, ali u bankama imamo preko 160 milijardi kuna štednje, većinu u vlasništvu državnih zaposlenika koji deflacijom zarađuju.
Krivicu za ovakvo stanje ne treba tražiti samo u bankarima, oni se samo brinu za svoje interese. Problem je što se domaći industrijalci, sitni trgovci i poljoprivrednici ne znaju boriti za svoje interese. Ove tri skupine bi morali imati svoje lobističke udruge koje bi se preko svojih političara morali boriti za svoje interese. Tada se ne bi moglo dogoditi da u savjetu Guvernera HNB-a sjede sve sami bankarski lobisti koje mediji prezentiraju kao naše najveća makroekonomske stručnjake. Dok naši proizvođači nauče kako moraju financirati kampanje političara, (ili se moraju sami angažirati u politici ako žele obraniti svoje  interese) taman će propasti, a njihova će poduzeća prijeći u vlasništvo stranih kreditora.


Što je deflacija?
Deflacija je ekonomski pojam nepoznat većini onih koji su naučili živjeti u uvjetima inflacije, a čak i većini ekonomista nejasni su razarajući  učinci deflacije.
Deflacija je pojava kad cijene roba padaju što dovodi do gomilanje robe na skladištu zbog nemogućnost prodaje pošto kupci očekuju kako će sutra roba biti jeftinija nego danas. Zbog toga dolazi do smanjenje proizvodnje i otpuštanja radnika. Umjesto potrošnje svi nastoje imovinu pretvoriti u novac, te dolazi do rasta štednje, a i same banke prestaju davati kredite. Jedini slučaj kada je pad cijena pozitivan je kad do toga dolazi zbog porasta produktivnosti te proizvođači mogu zarađivati i uz sniženje cijena.



Deflacijske krize
Kako to izgleda u praksi moguće je usporedno analizirati kod nekoliko deflacijskih kriza. Najveća kriza izazvana na ovakav način bila je velika ekonomska kriza iz 1929. kad je zbog povlačenja zlata u bankarske trezore došlo do deflacije od 6%. Bankarima to nije bilo dovoljno pa su njihovi makroekonomski stručnjaci zagovarali još restriktivniju monetarnu politiku dižući primarnu kamatnu stopu FED-a na 20%. To je trajalo dok za predsjednika SAD-a nije izabran Rosevelt koji je odlučio poslušati neke marginalne "neznalice" koji su mu savjetovali tiskanje novca kako bi tim novcem mogao financirati svoj program obnove New Deal, što je za makroekonomske "stručnjake" bilo pravo svetogrđe. A da bi tiskao novac morao je ukinuti vezanost dolara za zlato. Čim se proizvodnja oporavila vratio je zlatni standard kako bi dolar i dalje mogao funkcionirati kao glavna svjetska valuta. Kad su SAD ponovno upale u krizu zbog financiranja Vjetnamskog rata, za vrijeme predsjednika Nixona on je ponovno ukinuo zlatno važenje novca, ovaj puta trajno.

„Pljačkaška privatizacija“
Uvođenjem Kune s tečajem od 1 DEM za 4,4 Kune inflacija je stala, a onda je tečaj krenuo prema dolje. Time su i cijene krenule prema dolje na radost bankara, štediša i kupaca. Mnogi kupci zaposleni u privatiziranim poduzećima su se uskoro prestali radovati pošto su ostali bez posla. Kako bi prikrili pravi razlog propasti mnogih privatiziranih poduzeća bankari i njigovi lobisti su počeli širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" koja je uzrok propasti poduzeća. Pri tome su dobro pazili kako se u medijima ne bi ništa govorilo o privatizaciji samih banaka koje su doista privatizirane na vrlo kriminalan način. I takvo medijsko prikrivanje deflacije i obrana katastrofalne saboterske monetarne politike traje već 20 godina.

Tihomir Čuljak
Veljača 2015.

ADSense_04