ADSense_02


Kata Ilišević, Županja: Slatka priča puna pozitivnih emocija


Četvrtak, 24 Siječanj 2019

*Želim stvoriti brand iz prirode pretočene u teglice ukusnog pekmeza *Spremna sam na prepreke i strahove na putu do uspjeha, iako je uspjeh za mene samo raditi ono što me ispunjava

„Da mi je netko rekao da ću se predstaviti u ovakvom časopisu, pa još pričati o pekmezu, samo još prije par godina, vjerojatno bih iz opreza rekla „tko zna“, i u sebi pomislila "ma nema od toga ništa", ali slušajući one uspješnije od mene ipak biram upornost kao jedan od ključnih faktora za uspjeh. Naravno i uspjeh je relativan pojam, ali raditi nešto što te ispunjava već je veliki uspjeh u ovom našem okruženju "pomaknutih" vrijednosti. Na svakom početku osjećam strah, tako je bilo i ovoga puta kada sam započela s ovim poslom, ali uvijek ga nekako pobijedim i idem dalje, a odluke često donosim u hodu. Zovem se Kata Ilišević, živim u Županji, a emotivno pripada najljepšem selu na svijetu Štitaru, gdje sam se rodila u jesen 1967. na blagdan svetog Franje, 4. listopada.“

Životni put

„Volim se predstaviti kao Kaja, i volim kada me tako zovu, jer tako mi se i baka zvala, a uz to Kaje su dosta opjevane u pjesmama, valjda s razlogom. Tamo u mom Štitaru sam odrasla u seoskoj obitelji, na njivama pomagala roditeljima, čuvala svinje, obavljala kućanske poslove i sve što je trebalo. Osnovnu školu sam također tamo završila, a srednju dvije godine u Županji, dvije u Osijeku u Ugostiteljskoj školi. Po zanimanju sam konobar i odmah po završetku škole sam dobila posao te u ugostiteljstvu ostala 16 godina. Iz tog iskustva sam naučila puno raditi jer su smjene trajale po 12 i više sati, i najbolje iskustvo iz tog vremena mi je komunikacija s ljudima. Svakakvih "protivnika" sam imala nasuprot sebe, ali ljubaznost i profesionalnost se mora zadržati i zato danas imam odlične komunikacijske vještine te pristup kupcima. U međuvremenu osnivam obitelj, dobijem sina i kćer, i kako u ovom poslu nema slobodni blagdana i nedjelja, a djeca me sve više trebaju, polako razmišljam kako nešto promijeniti u korist obitelji. To je bilo vrijeme opterećeno ratom i njegovim posljedicama, onom famoznom pretvorbom, nestankom radnih mjesta i tko će se više sjetiti čega sve ne, ali nažalost ničega dobrog. Vraćam se ponovo u školu kako bih malo nadogradila svoje znanje i postajem komercijalist. Tada donosim odluku o promjeni branše te uzimam otpremninu i devet mjeseci ostajem kod kuće s djecom kako bi im nadoknadila vrijeme koje nisam mogla biti prisutna. No kako sve lijepo kratko traje, brzo dolazi vrijeme novog posla i novih izazova. To je vrijeme dolaska jednog stranog trgovačkog lanca koji se širi po Hrvatskoj i u kojem se zapošljavam. U početku sve je novo, svi učimo, filtriramo se i nakon jednostavnih poslova dobivam priliku za voditeljsku poziciju na kojoj, uz velika odricanja, ostajem 12 godina. Sviđalo mi se što je za sve postojao obrazac ponašanja; na tjednoj bazi statistika postignutog u prošlom tjednu i zaista se moglo pratiti gdje je netko dobar i gdje se još što može popraviti, a to je znanje koje mi je sada jako dobro došlo.

To su vremena mojih sad već zrelih godina, kada se poslu pristupa ozbiljno i odgovorno, uz istovremeno učenje novih tehnologija, prodajnih vještina, tehnike privlačenja kupaca i sl., a sve su to opet jako korisne stvari.“

Vožnja biciklom potaknula novu ideju

„Ali kako ne bi bilo tako sve idealno, polako se trošim, dolaze mlade snage, manje su mogućnosti napredovanja te polako ponovo razmišljam što promijeniti. Sada su okolnosti drugačije, djeca su na fakultetu i nikako ne želim dovesti njihovo školovanje u pitanje. I tako jedna vožnja biciklom otvori mi novu ideju. Naime, sve vrijeme zaposlenosti kod drugih poslodavaca bila sam aktivna u folkloru te članica jedne male etno udruge koja promovira našu slavonsku tradiciju na raznim manifestacijama takvog karaktera i kroz to promoviranje dolazim do spoznaje da su pravi domaći proizvodi rađeni na tradicijski način ponovo IN. I tako, vozeći se rekreativno biciklom pored ceste oberem jedan grm divljeg šipka i zadam si zadatak skuhati pekmez od istog i kako čak nisam ni sigurna u postupak kuhanja, a mame nema već izvjesno vrijeme da me uputi, nazovem sestričnu koja mi daje upute, a ja krenem i nakon pola dana mojih 17 teglica pekmeza od šipka bi gotovo. Nedugo poslije toga bili smo pozvani na nekakav sajam u Zagrebu na Trgu bana Jelačića te ja svojih desetak teglica ponesem prodati, kako bih dodala jedne nove štikle u moju kolekciju. Otvorim jednu teglicu za degustaciju, i sve doslovno nestane u par sati. Super - pomislim u sebi i naravno, kupim si nove štikle. E sad kako sam čvrsto, po drugi put u životu, odlučila mijenjati posao uvidim da tu ima prostora za mene i moj pekmez od šipka.“

Konačno prostor samo za mene

„U veljači 2015. moja kćerka brani svoj diplomski rad na EFOS-u i na moju veliku radost postaje magistar ekonomije, a meni daje prostora da nakon 30 godina rada ponovo uzmem malo vremena za sebe te se maknem iz onog okruženja koje me sad već dobro čini nezadovoljnom i uviđam da mi staro okruženje ne nedostaje te donosim konačnu odluku da se tamo više ne vraćam te okrećem novu stranicu. Ali kao i uvijek pojavljuje se problem, ovaj puta novac. Ispitujući mogućnosti, u HZZ-u mi kaže kako mogu iskoristiti sredstva za samozapošljavanje i moju naknadu za nezaposlene dobiti odjednom i tako prikupim nešto novca za registraciju firme i kupim još šipka kako bih skuhala još koju teglicu pekmeza, a da ponuda bude bogatija dodam malo dunja, šljiva i jabuka pa sljedeće godine mandarine i naranče. Tako stalno nešto dodajem i kad mi ostane malo jednog, dodam malo drugog, pa trećeg… Pa mu dam ime "da se ne baci" i još podijelim gratis dobrim kupcima te tako izazovem puno pozitivnih emocija, a to zapravo i želim. Eto tako je nekako službeno započela ta slatka priča.“

Mala pomoć sa svih strana

„Uglavnom sama kuham dok degustaciju vrše moji članovi obitelji pa ako prežive, proizvod je spreman za prodaju. Malu pomoć dobijem od prijateljice kad mi treba pomoći pripremiti voće jer su to za sada uglavnom manje količine. Naravno težimo da bude toga sve više. Za dizajn, ako se to tako može nazvati, najviše zasluga ima moj sin koji moje ideje pretvori u etiketu, i u tom dijelu želim što jednostavnije, po principu "manje je više", kako bi ja rekla onako seoski, kao nekada. Za komunikaciju s okolinom je zadužena kćerka, djeca su brža na online komunikaciji pa je to prilika da kažu kako pomažu mami, a i mami to uštedi puno vremena. Bude dana kada se umorim i kažem da ću odustati od svega, ali drugog dana ponovo imam sto ideja. To je taj crv koji čuči u meni i stalno me tjera dalje, ali to sam ja i u tome uživam. Kako živimo u vrijeme "pomaknutih" vrijednosti o novcu kao zaradi ne volim razgovarati, samo želim biti bolja i raditi nešto što me ispunjava, rezultati će doći jer trud i odricanje se uvijek isplati. Problemi dolaze, riješimo ih pa opet dođu novi i nakon nekog vremena to sve postane izazov pa čak bude i zanimljivo. Kad je prodaja u pitanju, opet najveći dio posla odradim sama putujući na sajmove gdje je princip prodaje vrlo jednostavan. Svaki okus dam na degustaciju i inzistiram da se prvo proba, a tek onda kupi jer kako ja znam u šali reći, naknadne reklamacije ne primamo!“

Perspektiva za žene

„Kako u poslu znanja nikada nije na odmet, pregledavajući FB naletim na zanimljiv natječaj znakovitog imena "Ženska perspektiva" malo ga proučim, prijavim se i eto sad sudjelujem u istom, učim, educiram se, razmjenjujemo mišljenja, tražimo rješenja, družimo se… Žene su čudo, ali u malim sredinama još uvijek postoji puno prepreka da dođu na svoje, da uopće izađu iz kuće i nešto pokrenu, osim u situacijama kad ostanu same. Zato je ovaj projekt zaista dobra prilika da se ženama i njihovim inicijativama pomogne da izađu iz tih uskih okvira. Družeći se s ovim divnim ženama, zapravo sam vidjela koliko su one samosvjesne i ne treba im reći kamo trebaju ići, one jednostavno idu i traže nove mogućnosti. Same "provociraju uspjeh", ne pitaju koliko se tu treba angažirati, ne pitaju gdje i kada, samo idu i to je zaista ono najvrednije što svaka žena u ovom projektu ima. Željne su znanja, i pored svih obaveza stignu dolaziti na edukacije i sigurna sam da ćemo nakon izvjesnog vremena biti još jače i bolje, a onda tako osviještene, kad se udružimo tko zna kakve će nam se mogućnosti otvoriti. Hvala dragim voditeljima, profesorima, dobrim domaćinima u prekrasnoj Istri, koji su nas ugostili na studijskom putovanju, dragim ženama koje su nam svojim primjerom pokazale kako se rad i odricanje uvijek isplati. Želimo učiti od njih jer želimo biti kao one.

Spremne smo na prepreke, strahove i sve ono što će nas napasti na putu do uspjeha, iako je uspjeh za nas raditi samo ono što nas ispunjava. Želim da ovaj projekt od nas učini snažne žene za koje neće postojati nikakve prepreke i kojima će svaki problem biti izazov, koje će svojim primjerom i mladima biti svijetli primjer u ovim vremenima "pomaknutih" vrijednosti gdje se želi samo brzo i lako zaraditi.“

Povratak prirodi pun potencijala

Najsretnija sam kada kupci prepoznaju davno zaboravljeni okus i kažu da to je to ili im probudi emociju iz djetinjstva na selu u Slavoniji, Dalmaciji ili već tko gdje ima korijene. Vjerujte, to mi je najdraža reakcija i dokaz da ipak radim dobru stvar. Recept za tako dobru reakciju je puno voća s malo šećera, a ne obratno kao u industrijskoj hrani. Postavlja se pitanje kako se vratiti prirodi i iz nje uzeti najbolje za sebe? Ne želim kritizirati mlađe generacije, ali ne razumijem kad im djeca moraju imati "markiranu " odjeću na sebi, a ono što im se daje jesti može biti bilo što. Ne znam koliko ću uspjeti u svojoj namjeri da priroda pretočena u teglice ukusnog pekmeza postane brand, ali tome istinski težim i po mojem skromnom znanju, stvari se ipak kreću u tom smjeru. Koraci su mali, ali važno je da ih ima. U mom okruženju, u Slavoniji, ima toliko potencijala koji netko samo treba pokrenuti. Nisam od onih koji se puno uzdaju u druge jer nažalost, svi su me već dosad na neki način iznevjerili, ali raditi se mora i treba ići naprijed. I kako je uvijek govorila moja pokojna svekrva "treba sa svima biti dobar jer ne znaš kad će ti zatrebati".

Nastala je „Snašina kujna“

E sad ta moja mala kujnica već pomalo kuva na veliko, i treba joj dati i neko zgodno ime. Pa kako je kod nas snaša simbol snage i čvrstoće, žene koja ne samo da drži četiri stupa kuće već i one prostorije koju mi u Slavoniji zovemo ljetna kujna, gdje se sprema pekmez (jer se on upravo kuhao u toj ljetnoj kujni da se ne uprlja ona zimska). Spojim tako tu kujnu (kuhinju) sa snašom i jednostavno dobijem moj mali projekt pod nazivom „Snašina kujna“. Eh da mi je još svaki špajz u Hrvatskoj napuniti s par teglica iz „Snašine kujne“ to bi bila prava ljubav na djelu.

Sljubljivanje neobičnih okusa

Priča polako kreće i pekmez od šipka je bio eksperiment, ali dala sam si truda da malo više naučim o ovoj zaboravljenoj biljci i tako tražeći informacije o njemu zapravo saznam da ovoj ljekovitoj biljci samo treba marketing, a ostalo je dobila iz prirode. I naravno uvrstim je u moju ponudu okusa. Pa tu je onda naša slavonska zaštitnica šljiva, dobra i ljekovita u rakiji, a u pekmezu posebna, zatim ona najmirisnija voćka s ormara naših baka, opora dunja koja kad se skuha u pekmez ne da na sebe nikakve mane, pa zatim malo probam dodati nešto kiselog okusa i tu se nađe višnja da nas sve iznenadi svojim okusom, pa velim ja ajde da probam i jabuku i malo dodam cimeta i evo novog okusa, a malina se nametnula sama po sebi jer su zapravo kupci pitali za nju. Eto, to su oni domaći okusi iz moje Slavonije, ali hodajući okolo vidim u ponudi i druge okuse, pa kako kupci iz drugih krajeva traže te okuse, ajde probam ja i mandarinu, pa naranču dok je smokva kraljica koju svi traže, a naročito stranci. Ove godine pomislih kako bih mogla smisliti nešto novo pa mojoj višnji i malini dodam malo čokolade, a kupci kažu da se sljubljuje. Eto to će biti onako "limited edition", samo za one koji vole eksperimentirati. To je carstvo mojih okusa, moj asortiman, naravno za sada... A moj nemirni duh će sigurno poželjeti opet nešto novo isprobati.

Snažne žene koje pomiču granice

Mladima danas nedostaje strpljenja, i pored dobrog obrazovanja, često su nemotivirani za uspjeh, a onda kad se još k tome dodaju društvene neprilike, nastaju problemi. Kroz ovo moje kratko traženje "mjesta pod suncem", susrela sam dvije vrste ljudi, prvi su oni koji pomiču granice, i kad s njima razgovarate oni uvijek imaju isti recept: "samo radi, nema odustajanja, probaj, samo tako možeš ići naprijed, uspjeh će doći kad-tad…", ali nažalost postoje i oni drugi koji se ubijaju analizirajući, zbrajajući, oduzimajući, kritizirajući one prve, tražeći krivce u nekom drugom. Sigurna sam da moje kolegice iz projekta „Ženska perspektiva“ žele biti one što pomiču granice, da žele biti promjena koju i same žele vidjeti u svijetu oko nas. Neizmjerno sam sretna što sam u ovom projektu, što sam upoznala ove drage žene, koje unatoč strahu idu dalje.

Dragi hotelijeri apeliram na Vas!

Budućnost je uvijek neizvjesna, ali barem u onom djelu na koji mogu utjecati, želim taj povratak prirodi kroz moje proizvode, želim da u svakom špajzu bude jedna moja teglica pekmeza, i također ne manje važno, našim gostima na moru treba ponuditi jednostavnu kvalitetu koje nama u Hrvatskoj ne nedostaje. Hoteli dobivaju silne zvjezdice u korist uređenja i sadržaja, a servirana hrana je iz kartonskih kutija tko zna kojeg porijekla. Toliko prostora ima za kvalitetu na zadovoljstvo sve tri strane, nas kao proizvođača, gostiju i vlasnika hotela. Dragi hotelijeri apeliram na Vas .Eto tako bi možda i "zasladili " ovu našu surovu hrvatsku stvarnost i vjerojatno stvorili pokoje novo radno mjesto za naše mlade te zaustavili iseljavanje naše mladosti.

Pripremila: Mirjana Glavaš

Siječanj 2019.

Izvor: Časopis Poduzetnik, prosinac 2018./siječanj 2019.

ADSense_04