ADSense_02


Mario Brekalo – Presoflex gradnja d.o.o., Požega


Srijeda, 17 Ožujak 2010

*Današnja mjerila vrijednosti su poremećena *Idealan je menadžer onaj koji je u srcu poduzetnik*

brekalo_prosinac_09.jpgMaria sam upoznao na jednom forumu u Požegi. Vrlo brzo smo se dogovorili oko termina za naš susret i priču o njegovom profesionalnom razvoju. Smireno, jednostavno i spontano pričao mi je o svom brzom profesionalnom napredovanju, od prvog posla u ETA Požega (bivši Končar – proizvodnja grijaćih tijela) do predsjednika Uprave u Presofleks Gradnja d.o.o. Požega.

Sve je počelo 1999. g. kada je, od kuma, dobio ponudu da radi kao trgovački putnik za Tuborg. „Bio sam dečko i pomislio sam super, zašto ne? Plaća je bila primamljiva, dobio bih dostavno vozilo i mobitel koji je u to vrijeme bio pojam. Istovremeno je u lokalnim novinama objavljen oglas da ETA traži zaposlenika. Otišao sam na razgovor, više da razbijem tremu za razgovor u Tuborgu. U petak su me iz ETA zvali da sam primljen, a kolega mi je javio da u ponedjeljak doðem u Osijek po auto i mobitel za posao trgovačkog putnika za Tuborg. Morao sam prespavati. Razmišljao sam, ako odem raditi kao trgovački putnik to ću ostati i nakon 5 g. Zato sam odlučio krenuti od početka, od nule. Otišao sam u ETA, na duplo manju plaću, bez službenog automobila i mobitela. Odmah sam rekao da me financije ne zanimaju i tako sam počeo raditi u računovodstvu“.
U ETA je prošao različite poslove, da bi ga krajem 2000. g. pozvali na razgovor i pitali da li je spreman preuzeti menadžersku funkciju. „U tom trenutku imao sam 25. g., dali su mi tri tjedna da razmislim. Odgovorio sam potvrdno i nakon toga dobio sam mjesto rukovoditelja operativne pripreme proizvodnje. To je zapravo srce proizvodnje i diktira tempo proizvodnog ciklusa pojedinih narudžbi. Bila je to zanimljiva, ali odgovorna funkcija“.

                                                                        Mario Brekalo
Roðen 1974. g., osnovnu školu završio je u Jakšiću, a gimnaziju u Požegi. Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, smjer marketing. Iako je upisao smjer financije na trećoj godini se prebacuje na smjer marketing. Mario je na istom fakultetu upisao poslijediplomski studij Poduzetništvo koji namjerava završiti do ožujka 2010. g. Kaže mi: „Na kraju se ipak sve svelo na financije koje su mi uža specijalnost i kojim se danas bavim.“ Za vrijeme studija bio je demonstrator iz informatike i pisao je članke za Glas slavonije iz tog područja. Još kao apsolvent dobio je poziv za posao u Ekonomskoj školi Požega gdje je oko jedne godine radio kao profesor informatike.
Oženjen je i otac dva sina (David – 9 g. i Bruno 5. g.), obitelj mu je jako važna u životu. Svaki slobodan trenutak koristi da bude s obitelji, suprugom i sinovima. To ga odmara i puni.

Stjecanje prvih menadžerskih znanja i vještina
Pitam ga da li se bojao prihvatiti menadžersku funkciju. Odgovara mi: „Nijednog trenutka nisam se bojao portret_menadzera_prosinac_09_brekalo.jpgprihvatiti mjesto menadžera. Nisam znao u što ulazim, ali sam znao da to mogu. Po prirodi sam samouvjerena osoba, obično ono što odlučim to i napravim. Tvrtka je bila odlično organizirana i ništa nije bilo prepušteno slučaju. Nisam tada ništa znao o proizvodnji. Moji pretpostavljeni su sve obavijestili da imam 6 mjeseci da se uhodam u posao. Osoba sam koja želi pomoći i riješiti svaki problem. Isto tako u nekim stvarima sam principijelan. Takav sam bio i na tom mjestu, gdje sam trebao «odrezati» to sam i uradio. Direktor proizvodnje je bio prava osoba i imao sam njegovu punu podršku. Držao je 70% proizvodnje, od prvog dana me je prihvati i naučio sve o proizvodnji. Prva svoja menadžerska znanja i vještine dobio sam u ETA. U početku se nisam pravio pametan jer nisam imao argumenata i znanja o poslovnim procesima. Bolje rečeno prva moja neznanja ljudi iz tvrtke su morali podnijeti na svojim leðima. Nikada nisam nastupao kao šef. Po meni moraš zaslužiti poštovanje od svog podreðenog i onog trenutka kada si u poslu slabiji od svog podreðenog moraš mu prepustiti palicu. U jednom trenutku sam shvatio da sam naučio sve što sam trebao naučiti i da u tvrtki više nemam što naučiti. 2003. g. planirao sam pronaći novo radno mjesto».

Odlazak u bankarstvo
Put ga je odveo u potpuno drugu branšu, bankarstvo. Supruga je zvala i rekla mu da je čula da se otvara poslovnica Slavonske banke u Požegi, željela je podnijeti molbu za posao. Mario priča: «Zvao sam u banku, rekli su mi da trebaju dipl.oec. s 3. g. radnog iskustva, a ona je imala višu ekonomsku i nije imala iskustva. Kroz razgovor se sjetim da sve te uvjete imam i ja, pitam mogu li se prijaviti, oni mi kažu da mogu. I tako se prijavim na natječaj. A onda me jednog dana kolega s kojim sam studirao zove i pita možemo li se naći. Mislio sam da me treba oko informatike. Naðemo se a on mi kaže: čujem da si se prijavio za posao u banci. Rekoh: Nisam. Pa vidio sam tvoju zamolbu – odgovori mi. Pomislio sam kako je vidio zamolbu kada samo supruga i ja to znamo. Tada mi kaže: Zvao sam ti da ti kažem, ipak smo mi generacija, da bih ti trebao biti šef i ne bih želio da danas – sutra ima problema izmeðu nas. Htio je da raščistimo u startu, da se ne osjećam manje vrijednim zato što mi je šef, a generacija smo. I tako sam u jesen 2002. g. dao otkaz i prešao u banku. U studenom 2002. g. imao sam prilike s još 5 kolega, kao voditelj Odjela za poslovanje s pravnim osobama, otvoriti poslovnicu banke. Bankarstvo mi je ostalo u lijepoj uspomeni».
«U banci sam radio do veljače ove godine kad sam prešao u Presoflex Gradnja d.o.o. Što je presudilo za ovaj prelazak – pitam ga? Ništa – odgovara mi i nastavlja – Bio sam prezadovoljan u banci i dobro sam kotirao. Bili smo, a i sada smo, dobri prijatelji. Jedan od naših klijenata bila je i ova tvrtka. Došao sam poslovno kod vlasnika, gosp. Galića, koji me je pitao kako stojim u banci i pozvao me da radim kod njega. Imao sam 2-3 tjedna za odluku, nisam mogao spavati jer bilo je teško donijeti odluku. S jedne strane banka je na neki način bila sigurnost i nije bilo potrebe da iz sigurnog idem u nešto novo. S druge strane tada sam radio u sektoru kojeg je polako prošla financijska kriza, a trebam preći u djelatnost koju kriza tek treba pogoditi. Sklon sam izazovima i zato sam donio odluku da preðem u Presoflex. Zanimalo me je jesam li sposoban za taj izazov. Osjećao sam da sam sazrio za nešto novo. Iako sam do sada brzo napredovao uvijek je to bilo kvalitetno odnosno dovoljno sporo da sam mogao slagati kockice u svom «neznanju» i iskustvu. U banci sam učio iz poslovanja mojih klijenata i dobio sam širi pogled na poslove. To je najveća blagodat koju sam dobio».

                                                                  Kamo lete ovi klinci
«Kad sam krajem 2002. g. počeo raditi u poslovnici Slavonske banke u Požegi cilj našeg tima bio je postati prva banka u gradu kroz neki period. U roku od tri godine postali prva banka u županiji. Puno smo radili, cijelu 2003. g. rano smo se dizali i već u 6 sati bili na poslu, a vraćali se kući oko 17-18 sati. Inače volim spavati, nema tih novaca koji bi me natjerali da se dižem ranije, ali tada sam se dizao svako jutro u 5,15 sati jer sam živio u Eminovcima, 7 km od Požege. Razlog našeg ranog dolaska u banku je bio taj što smo imali puno klijenata, možda smo im bili simpatični, i operativne poslove smo morali raditi dok klijenti nisu bili u banci. čak smo i subotom dolazili raditi, a poslije posla se nalazili sa suprugama na kavici. Bili smo klapa koja je puno radila. Najveća naša motivacija bilo je dokazivanje da smo sposobni. Jedan od bankara u Požegi tada se pitao: Kamo lete ovi klinci s torbicama? Kad smo osvojili tržište njegova zaposlenica je kazala: Eto vidite kamo lete?»

Ne dozvoliti da panika ovlada čovjekom
Danas je Mario predsjednik uprave Presoflex Gradnja d.o.o  koja u trenutku kada je u tvrtku došao imala 173 zaposlenika. «svaki dan imam grubi plan što ću raditi i imam zaista ubitačan tempo». A stres, pitam ga? portret_menadera_prosinac_09_brekalo_stoji.jpgOdgovara mi.«Jednom je Miroslav Radman rekao da stres i nije tako loš o kojem svi pričaju. Ne mogu procijeniti je li moj stres loš ili dobar. Svjestan sam da dugoročno stres može utjecati na zdravlje. Zato ga nastojim eliminirati, ne pušim, minimalno pijem alkohol. Ono u čemu najviše uživam je obitelj, svaki slobodan trenutak živim s obitelji. Život nam tako brzo prolazi i žao mi je to vrijeme ne biti s obitelji. Još sam u banci navikao ljude da me poslije 16 sati ne mogu dobiti, mislim na klijente, ne na prijatelje. Dosta putujem, ostajem do 17 sati ali naðem vremena i za sebe. Imam traku za trčanje, vozim bicikl, volim igrati tenis…».
«Ono što je danas teško u graðevinarstvu to su niske marže. Ljudi u panici često puta rade gluposti, takvi ljudi će nestati. Nastojim nikada biti u panici, ako osjetim da me hvata panika onda smireno završim sastanak i odem negdje na kavu. Danas tvrtka ima 155 zaposlenika, smanjili smo broj zaposlenih upravo zato što nisam dozvolio da izgubim glavu. Moram vući poteze radi očuvanja stabilnosti tvrtke. To vam je kao operacija. Operacija je bolna, ali omogućuje da cijeli organizam preživi. Tako i ja moram vući bolne poteze i žao mi je što će me jedan dio ljudi upoznati kao osobu koja je vukla takve poteze. Budem nekada i ljut, ali nikada ne galamim. Ako neke stvari treba reći ja ih kažem, da ne ostanu u zraku. Suština menadžmenta i odnosa s ljudima je da kažeš i dobre i loše stvari, da čovjek uvijek ima feed back. Znam često usporeðivati roditeljstvo i menadžment. Nije dobro da burno reagirate. Ako dijete shvati da vas je s nečim isprovociralo ono će kasnije to ponoviti. Kada nešto želim kazati govorim to na fin i kulturan način».
«Prošle godine tvrtka je imala prihod 94 milijuna kuna, a ove godine očekujemo 50 milijuna kuna. Važno je, u ovo vrijeme krize, pokriti hladni pogon, pa ako treba raditi i bez zarade. Ova godina je godina u kojoj treba preživjeti i zato ne želimo srljati. Iduće godine očekujem poboljšanje u poslovanju».

                                     Dobra komunikacija s vlasnikom Presoflex Gradnja
Mario mi priča: «Kad sam razmišljao da li doći u Presoflex Gradnja d.o.o. jedan od razloga je bio taj što je vlasnik jedan od rijetkih poduzetnika, koje ja poznam, koji je se ponaša kao vlasnik tvrtke. Kad nešto odlučujem izazove zajedno prokomentiramo. Volim da imam dobru komunikaciju s vlasnikom. Morao sam vući i nepopularne poteze, neke ljude zarotirati, unijeti promjene u organizaciji. Organizacija koju sam postavio čak je netipična za graðevinsku djelatnost i slična je onoj u ETA, mada me kolege uvjeravaju da je graðevinska djelatnost drukčija od proizvodnje. A za mene je i jedno i drugo proizvodnja. Cilj je sa što manje inputa prodati proizvod i ostvariti što veću dobit».

Ljudi su proizvodne jedinice?
«dok sam radio u banci u šali sam znao reći da krave više nisu krave nego strojevi za proizvodnju mlijeka. Ako se na takav način gleda na kravu nećete dobiti puno mlijeka. Jedan vlasnik farme nam je rekao da s kravom moraš biti nježan i moraš razgovarati da bi dala više mlijeka. Ako s kravom moraš pričati onda je apsurd da na ljude gledate kao na proizvodne jedinice. Iako imate modernu opremu ona nam ništa ne vrijedi ako nemate kvalitetnog čovjeka koji zna raditi s tom opremom. čovjek je u prvom planu i posao menadžmenta se svodi na postavljanje pravih ljudi na pravo mjesto. Da nemam dobre radnike moralo bi se nas nekoliko klonirati».
Kako se postaje voða? «Tu nema pravila. Rekao bih da, osim što se netko rodi za voðu, drugim dijelom potrebno je znanje. A isto tako situacija i prilika čini nekoga voðom. Kao što u životu treba biti hrabar jer takve prati i sreća. Idealan je menadžer koji je u srcu poduzetnik. To je prava kombinacija. A to znači da nastoji ne prihvaćati stvarima onakvim kakve jesu već ih nastoji promijeniti. Ako idete logikom da je ova godina loša i ako to prihvatite tada nećete preživjeti. Za menadžera je važno da bude energičan, da bude voða, da zna delegirati operativne poslove i predvidjeti u kojem smjeru će se tržište razvijati, da ima energiju koju je sposoban prenijeti na druge ljude. Mora znati druge ljude motivirati i pokazati im da postoji svjetlo na kraju tunela i kada sve izgleda crno, tada i oni drukčije razmišljaju».

V. Mihajlović,  prosinac - siječanj 2009./10.

ADSense_04