joombig video slider vertical

ADSense_02


Priča o jednom čovjeku - kako sam upoznao Isaaca Tigreta?


Četvrtak, 13 Prosinac 2018

Radnicima je govorio „naučite me voditi posao, a ja ću osigurati sredstva i vodstvo“. Isaac uvodi prvi projekt raspodjele dobiti u jednom restoranu u Engleskoj.

Neobično je što sam Isaaca upoznao upravo u Indiji, upravo u trenutku kad su On i njegova dvojica prijatelja Amerikanaca pokušavali unajmiti zrakoplov koji bi ih prevezao iz Bangalorea u Allahabad. Unajmljivanje zrakoplova u Indiji nešto je nezamislivo. Ljudi za takvo što nemaju novca, a ako ga imaju, Indija je zemlja gdje im nimalo nije stalo da negdje stignu tako brzo.

Kad sam ga prvi put ugledao, sličio mi je na hipija u zrelim godinama. Duga kosa i plave oči koje se smiješe i stvaraju dojam čovjeka koji nema problema u životu. Kad sam ga upoznao, doznao sam da je uspješan menadžer koji se navikao na putovanja te ne mora brinuti o plaćanju unajmljena zrakoplova. Ne znam ni kako, no igrom slučaja, iako stalno tvrdim kako se ništa u našem životu ne događa slučajno, našao sam se u njihovu društvu baš u vrijeme kad je trebalo. Upravo je prodao jednu svoju tvrtku koju je vodio posljednjih devetnaest godina za „sitnih“ 107 milijuna dolara.

Issac je odrastao u bogatoj obitelji na jugu SAD-a tijekom 60-tih godina. U njegovu rodnom gradu 90 posto stanovništva bili su crnci. Kao i u drugim južnjačkim mjestima u to vrijeme, u gradu se provodila stroga rasna segregacija. Takav je odnos duboko vrijeđao osjetljiva dječaka koji je već u svojoj najranijoj dobi postao zagovornikom jednakosti među ljudima. Kad su se Isaacovi roditelji razveli, on je odabrao otići s ocem u Englesku.

Dotad je osjećao bliskost prema novoj svijesti koja se širila svijetom. Umjesto da nastavi školovanje na sveučilištu, radije se zaposlio u jednoj od očevih tvornica. „Kakva je to samo škola bila! Duboko se u mene urezala“ - priča on. „Nećeš vjerovati, ali jednom sam u tvornici svog oca poveo štrajk protiv uprave i rukovodstva. Razlog protesta bila je buka, jer su zbog nje mnogi oglušili, a rukovodstvo to nije zanimalo...“

Nakon toga Isaac je zaradio nešto novca kupujući stare Rolls Royceve i preprodajući ih u SAD. Jednog je dana na Bond Streetu promatrao bobija, londonskog policajca, kako uvježbano pretražuje nekog momka i čini to na neki brutalan način. Momak je bio crnac. „U Engleskoj su u to doba društvene klase i rase još uvijek bile strogo odijeljene. U Londonu nije postojalo, doslovce, nijedno mjesto na kojem bi se jedan pekar i jedan bankar mogli susresti i razgovarati. Želio sam slomiti taj sustav“ - reče mi i mirno pogleda u prostranstvo ljepota južne Indije.

Tako je taj mladi idealist, s nepunih dvadeset godina, bez ikakvih kvalifikacija, osim duboke brige za ostala ljudska bića, odlučio s prijateljem otvoriti restoran, i to restoran koji neće biti namijenjen nekoj određenoj klasi.

Leti u SAD i koristeći obiteljsko ime, dobiva zajam od 60 tisuća dolara od bankara u svojem rodnom gradu te vrativši se u London, unajmljuje prostor u samom središtu Londona. U to vrijeme London je predstavljao srce pokreta nove svijesti. Pokret su nosili mladi ljudi i bio je njima namijenjen. On je iskoristio te energije. Otvorio je prvi, po svemu, američki restoran u Engleskoj, u Europi, u svijetu - HARD ROCK CAFE.

Od dana kad je otvoren, restoran je postigao neviđen uspjeh. U redu i čekajući za svoje mjesto za stolom, zajedno su se našli bankari i pekari, vozači taksija i direktori, crni i bijelci, radnici i službenici. Od samog otvorenja u restoran su dolazile i javno poznate ličnosti Jimi Hendrix, Beatlesi, Rolling Stonesi i mnogi drugi svjetski uglednici. Postao je slavan preko noći.

„Naprosto nisu postojale nikakve smjernice za stvaranje onakva mjesta kakvo sam imao u srcu i glavi. Osobno sam na posao primao svaku osobu i zvao sam ih zbirkom duginih boja. Osoblje je govorilo dvadeset i pet materinskih jezika.“

Radnicima je govorio: „Naučite me voditi posao, a ja ću osigurati sredstva i vodstvo.“ Isaac uvodi prvi projekt raspodjele dobiti u nekom engleskom restoranu. Dobit se raspoređuje na svakog zaposlenika prema sustavu vrednovanja koji uključuje: prijateljski pristup, spremnost na pružanje pomoći i uklapanje u „obitelj“.

Usred silnoga posla te otvaranja svojih restorana u svakom glavnom gradu u svijetu, uspijeva organizirati poslove i uskače u zrakoplov za Indiju. Tu upoznaje „svetog čovjeka“ i pronalazi svoj duboki mir i energiju za poslove koji ga čekaju kad se vrati. Bilo mi je čarobno slušati ga. Isaacove oči blistaju kada govori o svojoj kompaniji.

„Biti član Hard Rock Cafe obitelji bila je svojevrsna terapija za ljude. Čak i ako bi došli iz nasilničkih obitelji, ovdje su bili voljeni, a zauzvrat su pružali svoju ljubav. Ljudi to uvijek čine. Zaposlio sam i one koje nitko drugi ne bi zaposlio i za šest mjeseci oni bi bilo potpuno novi ljudi. Dao sam im šansu koju su oni iskoristili..."

Razgovarajući o razvoju svoje tvrtke i posla, nismo niti primijetili kako smo već daleko odmakli od gradića gdje smo se upoznali te smo hod nastavili koritom suhe rijeke u pravcu zalaska Sunca. Niti je to bila neka obična rijeka, niti je naš razgovor bio običan. Povezala nas je jednaka energija stvaranja, nevezivanja za prolazne stvari oko kojih se mnogi toliko slamaju. Imao je viziju svega onoga što dolazi, a nije se osvrtao za prošlošću. Zračio je nekom čarobnom energijom.

Zatim je nastavio: „Jednoga jutra sinula mi je ideja. Ako smo toliko poznati, ako ljudi toliko vole Hard Rock Cafe, zašto to ne iskoristiti i uzvratiti im nekom porukom. Tada smo počeli tiskati poruke na računima, majicama... Prodali smo na milijune majica različitim ljudima, a na svakoj od njih bio je znak: 'Voli sve - služi svima!' Čini se da smo učinili nešto dobro...”

Isaac je ostavio dubok trag na svima koji su ga upoznali. Od ukupne zarade Hard Rock Cafea financirao je izgradnju super specijalističkih bolnica na jugu Indije u državi Andrea Pradesh, u kojima se sve operacije obavljaju potpuno besplatno, cijeli posao ustrojen je na osnovama humanitarnog rada te mnogi liječnici svijeta koriste svoje godišnje odmore kako bi služili projektu čiji je začetnik upravo Isaac Tigret.

Popeli smo se tada do drveta koje se naziva zanimljivim nazivom, „drvo želja“. Prema legendi, svatko tko sjedne pod čudnovato drvo, a čudnovato je među ostalim zato što raste izravno iz betona, te tada poželi neku želju, želja mu se ubrzo ostvari.

Isaac je potom prodao svoj san zvan „Hard Rock Cafe“ upravo za 107 milijuna dolara, a sav novac donirao je u izgradnju spomenutih bolnica. Vrativši se u SAD, pokrenuo je novi posao nazvan „Blues Cafe“ i velike poslove nazvane „Internet“. 

Otad do danas sreli smo se nekoliko puta, a Isaac je uvijek isti, razigran, srdačan, pomalo „lud“ i uvijek s istim žarom priča o svojim snovima. Stoga prva rečenica moje knjige koju sam odlučio napisati potom, glasi: „Napraviti prvi korak najveća je Putnikova hrabrost“.

Pripremio: Vladimir Mihajlović

Prosinac 2018.

Izvor: knjiga „Biti Bolji“ – autor V. Mihajlović

Foto: https://www.pexels.com/

ADSense_04