ADSense_02


„čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“


Četvrtak, 10 Ožujak 2011

*Dinko je donio važnu životnu odluku, nakon treće godine fakulteta upisao je studij u Salzburgu (Austrija) *U Hrvatskoj je najteže biti poduzetnik*

dinko_prosinac_10.jpgDinko Topić, roðen je 1988. g. u Osijeku gdje je završio 3. gimnaziju, prirodoslovno-matematičkog programa, a nakon toga upisao je Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Na drugoj godini odabire smjer industrijskog dizajna, i nakon 3. godine stječe akademski naziv prvostupnika dizajna.
Nakon 3-će godine, kada prirodno slijedi upis zadnje dvije godine studija, ...

donio je važnu odluku, nastaviti studij u inozemstvu i upisati master program Design & Produktmanagement na Fachhochschule Salzburg (Salzburg University of Applied Sciences) u Salzburgu u Austriji.

Nakon treće godine donio si odluku da odeš studirati izvan Hrvatske. Kako si došao na tu ideju?
Ideja za obrazovanje u inozemstvu kod mene nije nova i postoji već duži niz godina, no nekako se stjecajem okolnosti tek sad ukazala prava, ali i zadnja prilika za tako nešto. U Europi je česta praksa da se studente potiče na razmjene, na tečajeve i doškolovanja u inozemstvu, dok na mom fakultetu u Hrvatskoj to još nije tako, a ni udruge za razmjene studenata nisu nudile zanimljive programe za moje područje, zbog čega sam se morao za to pobrinuti sam. činjenica je da odlazak van daje osobi jedno iskustvo koje ne može dobiti ni na kojoj obrazovnoj ustanovi u svojoj zemlji, a to je iskustvo upoznavanja ljudi drugih kultura, s drugih podneblja i da nastavu i svakodnevnu komunikaciju obavljate na jeziku koji vam nije materinji te tako steknete odlično poznavanje stranog jezika koji vam u EU može biti od izuzetne koristi u skorijoj poslovnoj budućnosti.
Ipak, više od toga je presudila kvaliteta fakulteta koji sam naposljetku upisao i njihov program koji je orijentiran na tržište i na posao. Možda je najbolje spomenuti riječ dekana koji nam je u kratkom izlaganju rekao da je njihov cilj obrazovati studente da rade dizajn koji će biti usko vezan za proizvodnju, a ne dizajn za muzeje i izložbe.

                                                     Dizajn je daleko kompliciranija disciplina!
Kod nas mnogi proizvoðači niti ne znaju što je dizajn, a i oni koji nešto znaju misle da je to jedna krajnje estetska i jednostavna disciplina dodavanja ornamenata, kombiniranja boja i dodavanja detalja da nešto 'bude simpatično' s kojom se može baviti svatko tko ima nešto talenta za crtanje i osnovna znanja iz photoshopa, a zapravo je dizajn jedna daleko kompliciranija disciplina koja u puno svojih dijelova izlazi iz domene same estetike, a ono što mnogi smatraju znanjem jednog dizajnera, spada samo u njegove osnovne alate za rad.
Dizajn istog predmeta, prostora ili nečeg drugog za jedan brend, može rezultirati sasvim drukčijim rješenjem u slučaju dizajniranja za neki drugi brend. Fakultet koji sam izabrao, jedan je od rjeðih koji kombinira dizajn i management proizvoda u jednom studijskom programu, a usko suraðuje sa velikim brendovima i proizvoðačima na dizajnu i razvoju proizvoda, što me definitivno privuklo.
Hrvatska je na putu u ulazak u EU i želio ja ostati tu ili se preseliti van nje, činjenica je da mi je u interesu dobiti najkvalitetnije moguće znanje koje će mi omogućiti konkurentnost i uspješno poslovanje samostalno i u timu, kako na europskom, tako i na svjetskom tržištu, što je velika razlika u odnosu na naše obrazovne institucije, koje se često s europskim standardima ne mogu mjeriti.

Da li naš sustav može osposobiti mladog čovjeka za studiranje ili rad vani, što nam nedostaje?
Naš obrazovni sustav može osposobiti mladog čovjeka za studiranje vani, s pretpostavkom da se radi o dinko_topic_prosinac_10.jpgredovnom i savjesnom studentu. A da ga može osposobiti za rad vani, onda ja vjerojatno ne bi ni išao van. Mislim da naš obrazovni sustav još uvijek ima izuzetno puno rupa i mjesta za poboljšanje.
Što nama nedostaje? Nedostaje nam entuzijazam, kritički osvrt na nas same i kao rezultat, želja za poboljšanjem. Uvjeravanjem svih nas da ima i lošijeg ili guranje glave u pijesak pred činjenicom da može i puno bolje nas ne vodi nigdje. Temeljno što nedostaje je predanost profesora radu. Nažalost, izuzetno je čest prizor dolazak pred profesore koji su se ustoličili sa svojim doktoratima u obrazovnoj instituciji daleko poslije dobi kad su već trebali biti u mirovini, nimalo motivirani uspjehom studenata, već vjerojatno motivirani svojim sebičnim potrebama. Visoko školstvo je postalo leglo ljudi s doktoratima koji tamo rade sve osim prenošenja znanja mladim ljudima koji su željni nešto naučiti. Pri tom ne kažem da nema mladih koji ni sami ne znaju što rade na fakultetu, ali govorim ipak o onima koji su tamo s razlogom. Koliko je čest prizor upisivanja ocjena u indeks od profesora kojeg nikad niste vidjeli, držanje predavanja od frustriranih asistenata ili profesora kojima je jedini cilj u životu takoðer dostići poziciju svojih nadreðenih, nepojavljivanje profesora na predavanjima zbog pojavljivanja na mjestima koja im osiguravaju nekakav status, odnos prema studentima kao prema zadnjem smeću, neredovno i nedovoljno kvalitetno održavanje predavanja i najgore od svega, nejednaki kriteriji komunikacije i ocjenjivanja sa studentima, nedovoljna stručnost predavača koji su često zaostali sa svojim znanjem u nekom prošlom vremenu kad su oni dobili diplome potpuno ignorirajući danas popularan termin cijeloživotnog obrazovanja, a studenti dalje s tim ne mogu. Naravno da ima i izuzetaka, ali svaki student ih može nabrojati na prste.
Drugi problem je krajnje odvajanje obrazovanja od rada. Raditi je jedno, a obrazovati se drugo. To je rečenica koju je svaki student sigurno nebrojeno puta čuo. I apsolutno je apsurdna. Ako ću sve što trebam naučiti na poslu, odnosno ako mi moja škola tu ništa ne znači, zašto se onda obrazovati? Da bi objesio svoju diplomu na zid? Umjesto da se obrazovanje usko poveže s 'realnim' svijetom, a ne da mladi čovjek nakon diplome doðe na posao jednako nespreman, gotovo kao da fakulteta nije ni vidio. Od toga nitko nema koristi.

Razmišljaš li o vlastitom poslu? Daje li naš sustav šansu mladima da lakše krenu u vlastiti posao?
Razmišljam o svom vlastitom poslu, no u kojem će mi točno smjeru poslovna karijera ići, vjerojatno ću dobiti viziju u ove dvije godine faksa, kroz česte suradnje s odreðenim brendovima u dizajnu, a i upoznavanjem novih kolega i ljudi. To me privlači i volio bih krenuti u privatan posao, naravno u struci dizajna.
Ne bih rekao da naš sustav daje mladima šansu da lakše krenu u vlastiti posao, prije bi rekao da im isto otežava. U Hrvatskoj je najteže biti poduzetnik, iz jako puno razloga, a u to sam se imao prilike uvjeriti osobno na primjeru svoje majke koja je poduzetnica već duži niz godina. Pomoć i šansu dobiti možete kad već nešto i napravite. Kad imate ideju za posao i želite ju provesti, naići ćete na čitav niz barikada koje će raditi protiv vas.

                                                 Mentalitetom smo miljama smo daleko od EU
Bez obzira na činjenicu da se približavamo ulasku u EU, ipak ćemo i u trenutku samog ulaska biti miljama daleko od onoga što jedna zemlja poput Austrije ima već sad. čak ne toliko institucionalno, koliko po našem mentalitetu, kojem će vjerojatno trebati još dugi niz godina da se europeizira i da država ne funkcionira dobro samo na papiru, već i u praksi. A i doseći nivo organiziranosti, sreðenosti, obrazovanja i kulture koju ta zemlja ima je projekt kojeg bi Vlada ove zemlje, koja god ona bila, trebala početi provoditi u nekakvom 20-godišnjem planu o unaprjeðenju, koji će nakon tog vremenskog  razdoblja možda rezultirati Europskom Hrvatskom. Da smo pametni, već bi se toga prihvatili davnih dana pa bi EU sad molila nas da pristupimo njima, a ne mi njih da nas prime. Stoga definitivno po završetku studija nemam, bar ne trenutno, nekakvih želja vratiti se u Zagreb (jer ruku na srce, živimo u centraliziranoj državi), a još manje Osijek. Možda se moje razmišljanje promjeni za par godina, ali sumnjam.

Kažu želimo biti društvo znanja, inovacija, jednakih šansi za sve.. jesmo li to zaista postigli ili…Što su razlozi da sve to, tako lijepo rečeno, kod nas još ne funkcionira?
Društvo znanja je jedan jako diskutabilan pojam, o kojem bi se moglo jako puno raspravljati. No, činjenica je da kod nas ne postoje jednake šanse za sve, niti jednaki uvjeti za sve i da nismo u situaciji gdje se znanje najviše cijeni. Kod nas se ipak možda još uvijek više cijeni snalažljivost. Naravno da je to općenito bitno, no, ipak se najviše divi čovjeku koji nema nikakvo znanje, ali se snašao, bilo da se radi o principu desna ruka, lijevi džep ili jednostavno o tome da je prodao maglu, nego li nekome tko ima nekakvo znanje, viziju i želju za promjenom. Volimo se uvjeravati da nam je dobro i da smo sretni tu gdje jesmo i da se ne trebamo mijenjati, jer ionako nitko drugi ne valja pa eto, tko voli nek' izvoli.

Trebamo li ući u EU? Imamo li šanse da se nosimo s njihovim okruženjem kad jednog dana uðemo u EU?
Ulazak u EU je nešto što osobno mislim da se neće tako brzo dogoditi. Svi se još sjećamo izjava vladajućih za medije da ćemo u EU ući 2007. g. A taj se datum sustavno već godinama pomiče. Mislim da će ovi pregovori koji se provlače kroz medije i odreðena sporna pitanja doći u jednu fazu kad ćemo završiti te neke nužne zahtjeve, a onda ćemo ostati u šoku kad vidimo koliko su oni ipak još uvijek ispred nas i koliko zapravo posla tu još ima da se možemo smatrati dijelom EU. A tko zna, možda će nas primiti i takve pa nas onda pokušati promijeniti. Mislim da bi ipak bolji princip bio rad na sebi pa da EU treba nas, da možemo i bez njih, nego li princip da mi molimo njih. Uostalom, kako ćemo se slagati sa zemljama s kojima nemamo ništa zajedničko, a ne slažemo se sa susjedima s kojima govorimo skoro pa isti jezik, s kojima dijelimo veći dio svoje povijesti i kulturno i društveno smo povezani već stoljećima. Podržavam ulazak, jer mislim da je Hrvatska premala i nerazvijena, i s jako malo vizije da bi se izolirala od Europe. Za taj ulazak trebali bi se malo bolje pripremiti, da nas ne dočekaju problemi za koje, nakon ulaska, nismo spremni.
Tu bi se mogao primijeniti onaj divan citat iz pjesme A.B.Šimića, 'čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda'.

V. Mihajlović,  prosinac-siječanj 2010/11.

ADSense_04